Branku Blanuši i Siniši Karanu 23. novembra nije bilo nimalo jednostavno, ne zbog toga što su iščekivali rasplet duela za funkciju predsjednika Republike Srpske, već zato što su se nadmetali za položaj kojeg prethodni “vlasnik”, u suštini, neće da napusti. “Treći čovjek” bi čak nekako i podnio nemogućnost boravka u predsjedničkoj palati, mada se s tom opcijom, vođen narcisoidnošću i sujetom, veoma teško nosi. Međutim, varijanta sa gubitkom uloge najuticajnije političke ličnosti u RS, s njegovog stanovišta, ne dolazi u obzir. To je već pitanje života i smrti, pa su, u nastojanju da se spriječi takav ishod, sva sredstva dozvoljena.
Sjedinjene Američke Države svojevremeno su imale građanina Kejna, fiktivnu osobu kreiranu prema stvarnom uzoru, za potrebe znamenitog filma Orsona Velsa. Od tog ostvarenja, završenog uoči Drugog svjetskog rata, prošle su 84 godine, a Republika Srpska je dobila “građanina Dodika”, personu koja, formalno, ima samo poziciju predsjednika vladajuće stranke, ali i dalje, baš poput beskrupuloznog magnata iz SAD, vedri i oblači, bez spremnosti da razmotri alternative u kojima će biti lišen te mogućnosti.
Ma koliko se formalno razlikovali, akteri prijevremenih izbora za predsjednika RS na sličan način su se dovijali sa sjenkom velikih dimenzija, nadvijenom iznad njih. U principu, jedva su dočekali da se izbori završe i objave kakvi-takvi rezultati, kako bi mogli da se sklone u stranu, prepuštajući okruženju da se bavi uobičajenim postizbornim folklorom u Srpskoj. A saldo, onakav kakvog ga objavljuje CIK BiH, zahvalan je za bar nekoliko nedjelja nedoumica.
Uzaludna rabota
Naravno, apatija je dodatno nagrizla ionako smežurane pore u RS, čak i u odnosu na izlazak na birališta prije dvije ili četiri godine, pa u oba bloka gotovo da niko i ne pomišlja da izvodi pristalice na ulice, sa ciljem osporavanja rezultata ili njihove “odbrane”. Unutar dvije koalicije još ima dovoljno osjećaja za realnost da svima bude jasno da je to uzaludna rabota, jer bilo kakav pokušaj uličnog “događanja naroda”, u ovom periodu, organizatorima može garantovati samo tešku blamažu.
Ne treba biti naročito pronicljiv, pa primijetiti da je glavni uzrok skromne izlaznosti na izborima, za nijansu veće od 35 procenata, rastuća demografska kriza u RS. U tom kontekstu, umjesto broja osoba koje su glasale, a njih je bilo 448.515, korisnije je usmjeriti pažnju na cifru navodnih apstinenata. Prema zvaničnom podatku CIK-a, takvih je bilo 815.851. Valjda niko u RS nije potpuno operisan od realnosti, pa da, bez obzira na značajne razmjere političke pasivnosti, povjeruje da je baš toliko ljudi 23. novembra odlučilo da ostane kod kuće. Nema govora da Srpska ima 1.326.991 stanovnika, a pogotovo nema 1.264.366 osoba sa biračkim pravom.
Stvarno stanje je, po svemu sudeći, manje za bar jednu trećinu od tog nivoa, ako situacija nije i još dramatičnija. Međutim, zaista neophodno “provjetravanje” biračkog spiska je gotovo nemoguća misija, ako se zna da podrazumijeva tronacionalnu saglasnost na nivou BiH, zatim nemale ljudske resurse angažovane na poduhvatu dovođenja u red ove “baze”, a na kraju i problematizovanje posljednjeg, odnosno jedinog postdejtonskog popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, ionako osporavanog sa raznih strana još u vrijeme realizacije, 2013. godine.
Dakle, političari u RS će, što se tiče ove vrste statistike, još dugo morati da igraju sa postojećim špilom karata. Ipak, čak ni to nije bilo presudno 23. novembra, jer su i posmatrači bez naučnih pretenzija, sa pukim “impresionističkim” zapažanjima, na vlastitim biračkim mjestima, najčešće, mogli da registruju znatno skromniji odziv nego prije tri godine, recimo. Malo je na takav rasplet uticao nedostatak entuzijazma učesnika na izborima. Biće da je ipak prevagnuo utisak birača da ovo izjašnjavanje uopšte nije prilika da se donosi odluka sa velikom specifičnom težinom.
Prije svega, zbog skromne dužine mandata, ne veće od jedne godine. Ali, i usljed nedostatka mehanizama da se, sa stanovišta opozicionara, u ovoj fazi ograniči presudni uticaj Milorada Dodika na sve bitne političke i druge tokove u RS. Odnosno da, iz ugla pristalica vladajuće koalicije, taj upliv zadrži ne samo suštinske, već i formalne karakteristike kakve je imao prije nego što je lider SNSD-a prestao da se opire raspisivanju prijevremenih izbora za predsjednika Republike.
Kada je već tako, onda ne treba da čudi ne baš impresivan odziv glasača 23. novembra. Međutim, jeste donekle iznenađujuća minimalna razlika sa kojom se Karan našao u vođstvu nakon zatvaranja biračkih mjesta u RS. Prema ažuriranju podataka od 3. decembra, kandidat SNSD-a ima 221.836 glasova, a predstavnik SDS-a u ovoj trci 212.278 glasova. U čitavom dvonedjeljnom periodu nakon izbora, ta razlika se kreće između 9.000 i 10.000 glasova, uz simbolična pomjeranja u jednom ili drugom pravcu.
CIK nesklon “talasanju”
Kada je riječ o glasovima putem pošte, u CIK je stigla 4.521 koverta, od čega ih je neuručenih 1.154. Znači, u opticaju je 3.367 glasova te vrste. Čak i da su svi ovi glasovi bili za opozicionog kandidata, što je u praksi gotovo nemoguće, to ne bi promijenilo odnos snaga. U svakom slučaju, ovi glasovi su već uključeni u saldo kandidata, pa nije bilo ozbiljnijih pomaka. Dakle, opozicionarima preostaje očekivanje da će zahtjevi za ponavljanjem izbora u Doboju, Zvorniku, Bratuncu i Laktašima donijeti preokret. Međutim, čak ni uz maksimum predusretljivosti prema takvim inicijativama, teško je učvršćivati njihove aktere u prilično nerealnim nadama da bi rasplet mogao da bude baš različit od dosadašnjeg stanja.
Prije svega, zbog toga što ni CIK, ni pravosuđe na nivou BiH, nisu pokazali spremnost da koriste crno-bijelu prizmu u dosadašnjim spornim situacijama, a posebno 2022. godine, kada se odvijao duel Milorada Dodika i Jelene Trivić za predsjednika RS, takođe uz neveliku razliku. Znači, niti su potpuno prihvatali opozicionu argumentaciju, niti su usvajana gledišta vlasti. Na ovim adresama uvijek su formulisani svojevrsni “truli kompromisi”, pa je i finiš bio u znaku odsustva spektakularnih preokreta.
To će se, po svemu sudeći, događati i sada, jer se CIK, pola mjeseca nakon izbora, opredijelio tek za kontrolno brojanje na 23 biračka mjesta u Doboju, bez razmatranja primjedbi na stanje u ostalim lokalnim zajednicama. Ima različitih tumačenja dobojskih provjera, jer opozicioni izvori tvrde da je na samo tri biračka mjesta utvrđeno da je 240 Blanušinih glasova pripisano Karanu, dok organizacioni sekretar SNSD-a Igor Dodik navodi da je, od 15 biračkih mjesta, na tek dva bilo nepravilnosti, sa promjenom u vidu 80 glasova.
Ni naknadna naredba CIK-a o kontrolnom brojanju glasova na još 51 mjestu nema baš dimenzije “atomskog udara”. Naravno, za opoziciju zvuči obećavajuće kada se sve to odvija na 34 mjesta u Zvorniku, sedam u Laktašima, osam u Doboju, te po jednom u Ugljeviku i Loparama. Međutim, kontrolno brojanje nije isto što i novi izbori, a to je, nije na odmet podsjetiti, ključni zahtjev SDS-a i stranaka koje mu gravitiraju, sa minimalnim šansama za ispunjenje.
Kako god, kvantitet tih korekcija nije dovoljan za prevagu u odnosu na prvobitno stanje koje se, valja ponoviti, konstantno kreće između 9.000 i 10.000 glasova. Nema indicija da će se takav skor značajnije promijeniti, imajući u vidu činjenicu da su i u Doboju, prema nepoznatim kriterijumima CIK-a, odabrana biračka mjesta koja, po procjenama poznavalaca lokalne materije, ne slove za jezgra manipulacija. Već to je jasan znak da će se CIK u narednim danima i sedmicama kretati terenom “netalasanja”, te da će na vrlo ograničen način izlaziti u susret pokojem zahtjevu opozicije iz RS, ali bez namjere da sve to dobije “prevratničke” dimenzije i iz korijena promijeni prvobitni rezultat duela Karan – Blanuša.
Vezane ruke
Ako je već tako, neizbježna je dilema – zbog čega opozicionari nisu preventivno djelovali u “zonama sumraka” kao što su Doboj ili Zvornik? Iako su i 2022. prošli kroz slično iskustvo, nije im palo na pamet da veći dio resursa kojim raspolažu usmjere na kontrolu prebrojavanja baš na području ta dva grada. Nije sporno, ti resursi jesu skromni i lako je mnogima da im prigovaraju, bez spremnosti na lični aktivizam. Takođe, samo održavanje prijevremenih izbora 23. novembra dugo je bilo neizvjesno, a procedure i rokovi veoma kratki. Međutim, ostaje nedokučivo zbog čega se ne može primijetiti ni minimum dodatnog napora kako bi se izborni proces u Doboju i Zvorniku bar za nijansu normalizovao.
Moguće je, bez problema, složiti se sa zapažanjem da se u tim sredinama uopšte ne radi o nekakvoj vanserijskoj odanosti lokalne populacije Miloradu Dodiku, već o mrežama egzistencijalne zavisnosti i raznih interesa, uspostavljenim u režiji dvojice lokalnih šerifa, Obrena Petrovića i Zorana Stevanovića. Takav “model” je do te mjere metastazirao da bi i HDZ hladno pobijedio na izborima u ovim mjestima, ako bi im se Petrović i Stevanović priključili.
Takođe, imaju osnova i dramatične procjene da bi potpuni kraj nelegalnih (pred)izbornih radnji u Doboju i Zvorniku bio moguć tek ako bi se primjenio stil obračuna pojedinih latinoameričkih država sa narko-kartelima. Baš kao u situacijama kada vlada iz Brazilije pošalje vojsku u favele Rio de Žaneira pa – kome obojci, kome opanci.
Ipak, o razmjerama ravnodušnosti vrhova opozicionih stranaka prema izglednim i predvidivim raspletima u ova dva “vrha ledenog brijega”, svjedoči prilično iskrena ispovijest Dragomira Vasića, prvog čovjeka SDS-a u gradu pored Drine.
“Tučete se vezanih ruku i nogu protiv ljudi koji imaju sve”, rekao je Vasić o nadmetanju u Zvorniku. Bilo je dosta prigovora upućenih njemu lično da je nedopustivo to što SDS nije imao nijednog posmatrača na teritoriji grada. On potvrđuje da je bilo tako i kaže da su se oslanjali na članove biračkih odbora, njih 140, te dodaje da su na taj način pokrili 80 od ukupno 85 biračkih mjesta. Priznaje da je bilo očitih malverzacija u preostalih pet, uključujući i famozno selo Snagovo, gdje je rezultat bio čak 372:8 u korist vladajućeg nad opozicionim kandidatom.
Može se govoriti o inertnosti opozicionara u Zvorniku i Doboju, ali, težinu svakako imaju i Vasićeve riječi da je uoči izbora tražio pomoć od centrale u ljudstvu. Međutim, SDS nema novog predsjednika, a starom je bio prioritet da zadrži dominaciju u Tesliću, makar bila riječ o republičkim izborima. Sve to je, u situaciji kada je jedina opoziciona stranka u Zvorniku, u suštini, SDS, uz skromno prisustvo NF-a, doprinijelo sadašnjoj mizeriji u vezi s rezultatima.
Bijele figure
U svemu tome, već se zakotrljala priča o “odmrzavanju” unutarstranačkih izbora u Srpskoj demokratskoj stranci, pri čemu je sve više funkcionera sklonih da podrže upravo Blanušu kao novog lidera, od Vukote Govedarice, preko Rada Savića, do Đorđa Milićevića.
Međutim, postoji paradoks. Naime, Branko Blanuša će, u postojećim okolnostima, ostati bez obe funkcije na koje pretenduje, pri čemu je posebno bizarno to da je manje udaljen od pozicije predsjednika RS, nego od mjesta prvog čovjeka SDS-a. Nastojanja da se, kroz procedure u CIK-u, promijeni rezultat na semaforu, ostaće jalova, a ključni apsurd ove sage jeste izvjesnost u kojoj bi, čak i kada bi bili ponovljeni izbori u Zvorniku i Doboju, a možda i u Bratuncu i Laktašima, kandidat SNSD-a vrlo vjerovatno dobio veći broj glasova od učinka na “sumnjivom” izjašnjavanju 23. novembra. To jeste nebulozno sa stanovišta logike, ali, svako ko iole poznaje neobične lavirinte psihologije ovdašnjih birača, mogao bi da predvidi nevjerovatni hod prema povećanju razlike u korist Karana i rastu depresije u opozicionim krugovima, u tom slučaju.
U peripetijama povodom predsjedničkih izbora ostala je neprimijećena jedna izjava Jovice Radulovića o potrazi za novim liderom SDS-a. Naime, odgovarajući na pitanje o rastu podrške za Blanušu, u tom kontekstu, on je potvrdio da su sve češće unutarstranačke inicijative da upravo profesor iz Banjaluke nasilijedi Milana Miličevića. Međutim, dodao je Radulović, postoje i ideje da njegov v. d. status postane punopravni, jer je, navodno, značajan broj pojedinaca i odbora u partiji sklon toj opciji. Radulović nije imenovao nijednu adresu sa takvim stavom, ali je jasno dao do znanja da mu se dopada uloga u kojoj se trenutno nalazi.
Pošto ima “bijele figure”, u prednosti je nad svim potencijalnim konkurentima, od Blanušinih poklonika do ambicioznih ljudi iz Istočne Ilidže, Darka Babalja i Marinka Božovića, pa ne bi bilo iznenađenje da upravo Jovica iz Modriče u prvoj polovini 2026. izbriše v. d. odrednicu iz svoje funkcije i povede SDS u iduću predizbornu kampanju.
U tome će mu, svakako, biti od koristi mogućnost da svakom radoznalcu koji ga podsjeti da ne bi bilo loše da otpočne proces izbora novog predsjednika SDS-a, odgovori “moralisanjem”: “Zar vam je sada do toga, u periodu kada moramo da raskrinkamo krađu na glasanju 23. novembra?” Naravno, uzaludno mrcvarenje sa takvim povodom potrajaće još nekoliko sedmica, ako ne i par mjeseci, a do tada više skoro nikog neće zanimati da li se Radulović predstavlja ili potpisuje kao “vd” ili bez tog predznaka, uključujući i njegove protivnike ili misteriozne pristalice u samoj stranci.
Rijaliti stil
Dok se četiri etablirane opozicione stranke u RS bave same sobom ili natezanjem sa CIK-om, tok paralelnih događaja izbacio je na povšinu sasvim iznenađujućeg, krajnje neugodnog rivala Miloradu Dodiku. Riječ je o Aleksandru Vuksanoviću, poznatijem kao Aca Lukas. Početni obračun, zbog fotografije sa Naserom Orićem, brzo je nadrastao sam povod, a čitava polemika odlazi znatno dalje. Dok prvobitni uzrok javne svađe sa predsjednikom SNSD-a pada u zaborav, živopisni i razbarušeni folk pjevač je sve neobuzdaniji u svojim verbalnim izlivima gneva. Očito, čitava tenzija će kulminirati uoči Nove godine, preciznije, 29. decembra, za kada je zakazan Lukasov nastup u Banjaluci. Pitanje je da li će ga biti, nakon otkazanog koncerta na Jahorini i poruke da više neće moći da pjeva nigdje u RS.
Srpska, ali i Srbija, svakako će bez daha čekati vrhunac obostranog inaćenja. Za to vrijeme, postaje jasno da “broj 1” prvi put ima konkurenta spremnog da se sa njim “bije” istim “oružjem” kojim je potukao sve opozicionare u proteklih 20 godina. Naime, niko od njih nije pronašao adekvatan tip populizma da parira Dodikovoj verziji tog fenomena. Jeste Ognjen Tadić neuvjerljivo pokušao da to učini 2014. godine, a kasnije je i Draško Stanivuković imao limitirane domete sa “svilenom” varijantom rijaliti stila u politici.
Ipak, tek sada slijedi prava utakmica, taman kada je Dodik povjerovao da je Karanom efikasno spriječio Blanušu da uđe u Palatu predsjednika RS. Prvi će se nesumnjivo nastaniti u ovoj zgradi, dok drugi bude drmao kvaku, bez odgovora. Ali, u tim kalkulacijama, niko nije mogao da previdi da će u predstojećim mjesecima nezvani “portir” u tom objektu biti, glavom i bradom, Aca Lukas. Nisu ga ozbiljno shvatili, mada je pravovremeno upozoravao, dok je pjevao: “Kuda idu ljudi kao ja”.
