Da se, nekakvim čudom, Milorad Dodik umjesto Milana Miličevića našao u ulozi predsjednika Srpske demokratske stranke na Pavlovdan 2025. godine i podnio “neopozivu ostavku”, i njegovi poklonici i kritičari odmahnuli bi rukom. Bar 99 odsto posmatrača političkih prilika u Republici Srpskoj, svih orijentacija, bili bi uvjereni da je to samo zatišje pred buru, taktički manevar sa ciljem vlastite konsolidacije, nakon kojeg slijedi manje ili više vješt pokušaj nadmudrivanja unutarpartijskih rivala.
Međutim, u slučaju Milana Miličevića – čak i u javnosti RS, naviknutoj na obmane, pogotovo iz vladajućeg bloka, ali i sa opozicionim predznakom – ima osnova da se povjeruje da je čovjek mislio ozbiljno kada je povukao takav potez na “izvještajnoj skupštini” SDS-a. Naravno, nije riječ o bilo kakvom svecu, ali, na elementarnom ljudskom nivou, od Miličevića do sada nisu stizali izrazito prevrtljivi gestovi, lišeni nelagode.
Poučena decenijama manipulacija, publika u Srpskoj, prvenstveno ona sa opozicionim gardom, ima sasvim opravdane razloge za paranoju. U klasičnim ovdašnjim političkim pričama, predsjednici stranaka se ne povlače bez “borbe na život i smrt”. Ako se i desi izjava intonirana kao odustajanje od nadmetanja, nema dileme da je “vođa” procijenio da je trenutno u manjini, pa će odglumiti da diže ruke od svega, a period opšte zatečenosti iskoristiti da nedovoljnu podršku pretvori u većinu. Kada bude siguran u povoljni scenario, skrušeno će poručiti da je zaista namjeravao da se “penzioniše”, ali, pošto vapaji široke populacije da se vrati nisu prestajali, odlučio je da posluša “glas naroda” i opšte dobro stavi iznad ličnog.
Trenutak slabosti
Ukoliko se i Milan Miličević ipak svrsta u kategoriju klasičnog ljudskog materijala na političkoj sceni RS, mada je bilo povoda da mu se pripiše minimum odstupanja, onda će ga zainteresovani posmatrati kako prelazi identičan put kao Darko Ćulum, samo na stranačkom, a ne na policijskom terenu. Kao što je poznato, gospodin je napustio funkciju direktora SIPA, nakon Dodikovog apela, pa se izvjesno vrijeme vrzmao u MUP-u Srpske, kao navodni savjetnik. Kada je predsjednika RS prošao prvobitni nastup bijesa, pa je po ko zna koji put odustao od “separatizma” i počeo da kalkuliše sa stranim faktorom i “sivom zonom” u FBiH, i Ćulum je shvatio da je đavo odnio šalu. Lagano se vratio kroz stara vrata, za svaki slučaj ne potpuno zatvorena. Nije dolazio na posao u Sipi 110 dana, ali, koga briga, u BiH su se pronalazila rješenja i za kompleksnija “kršenja radne discipline”.
Sa Miličevićem je situacija za nijansu hronološki limitiranija, jer na raspolaganju ima 90 dana. Tada predsjedniku Glavnog odbora Jovici Raduloviću ističe v. d. status na čelu partije, što znači da je neophodna Miličevićeva odluka o tome da li će pokušavati da SDS vrati na stanje prije pavlovdanske skupštine u Bijeljini. Prema Statutu, ovaj rok može biti produžen za još tri mjeseca, ali to već podrazumijeva rastezanje trakavice sa liderstvom do 2026. godine.
Bilo bi logično da oba krila u SDS-u nisu baš toliko autodestuktivna da sebi priušte tako dug proces. Ipak, prema prvim signalima, čak je realnije da će kompletna procedura potrajati pola godine, odnosno do početka 2026. Jer, prvo iduće okupljanje Glavnog odbora najavljeno je za kraj avgusta, a nakon toga će tek biti započeti famozni unutrašnji izbori u SDS-u, odavno poznati po sporosti, tako da nikoga ne bi trebalo da šokira bizarna situacija da ova stranka definitivnu odluku o vodećem čovjeku donosi na samom kraju tekuće ili čak početkom sljedeće, izborne godine.
Iako, prema prvim pokazateljima, ovaj period “tihovanja” ide u prilog Miličevićevoj struji u SDS-u, nije isključeno da će se odnos snaga tokom “gluvog doba” aktuelnog ljeta promijeniti u prilog unutarstranačke konkurencije. Prije svega, treba vjerovati procjenama da je Miličević imao većinu 13. jula u Bijeljini, pa je stoga i razumljivo saopštenje njemu većinski lojalnog Predsjedništva, dan kasnije, kada su burna dešavanja opisana kao posljedica “prljave kampanje i u stranci i van nje”, ali i kada je za Miličevićev gest sa ostavkom rečeno da je bio “trenutak slabosti”. Ta vrsta kolebanja Milana Miličevića mogla bi se pokazati kobnom, ako ne za njega lično, onda za ljude koji su se svrstali u ovaj milje u internim prestrojavanjima.
Nije sporno, u politici, a balkanskoj posebno, uvijek su u prednosti oni koji posjeduju “bijele figure”, odnosno strukture koje su već na vlasti u određenoj organizaciji, pa treba da je brane, a ne osvajaju. Međutim, van SDS-a, Miličević i njegovi simpatizeri gotovo da nemaju saveznike, a protivnici raspolažu sa bar dvije adrese kojima ne bi bilo mrsko da u vrhu ove stranke dođe do prevrata. S jedne strane, tu je Aleksandar Vučić, sujetan do bola i nespreman da prašta naoko bezazlenu podršku studentima, upućenu u novijem periodu od Milana Miličevića i Ljubiše Petrovića. Osim toga, Vučićeva fanatična želja za kontrolom, ne samo u Srbiji, već i u regionu, predstavlja adut za rivalsku ekipu u SDS-u, u prvi mah predstavljenu sintagmom “tri bivša predsjednika, sedam načelnika, devet poslanika”, jer kontinuirano pokazuju neupitni sluh za svaku vrstu muzike emitovane sa vladajućih frekvencija u Beogradu.
Kalif umjesto kalifa
Takođe, tu je i Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke i predsjednik PDP-a. Za razliku od krila SDS-a koje trenutno personifikuju Marinko Božović, Darko Babalj, Ognjen Bodiroga i njihovi istomišljenici, Stanivuković ne pokazuje spremnost da bude baš puka transmisija SNS-a sa ove strane Drine. Naravno, u proteklim godinama uložio je značajan trud da bude “podoban” sa stanovišta Aleksandra Vučića, ali je riječ o nepouzdanoj poslušnosti, koja može da se preokrene u sekundi ukoliko to bude odgovaralo ambicioznom mladiću iz Banjaluke. Kako god, trenutno se Vučićevi i Stanivukovićevi interesi unutar SDS-a podudaraju, jer je i šefu PDP-a važno da Miličevićeva “svojeglavost”, u vidu insistiranja na stavu da SDS treba imati sopstvene kandidate za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH, bude zamijenjena “konstruktivnijim” gledištima osovine Božović – Babalj. Tandemu iz Istočne Ilidže je bitna samo druga funkcija, dok su prvu “igračku” spremni da prepuste entuzijasti stacioniranom pored Vrbasa.
Kada se intenzivnije spoje Vučićeve i Stanivukovićeve “silnice”, usmjerene ka SDS-u, nema sumnje da će porasti vrijednost “dionica” pobunjeničke ekipe u ovoj stranci. Na skupu u Bijeljini 13. jula bilo je jasno da još nisu imali dovoljno vremena da ubijede “kritičnu masu” u rukovodstvu u neophodnost zamjene predsjednika. Međutim, dodatni rok je više nego dovoljan za svaku vrstu zakulisnih radnji sa ciljem da SDS dobije “kalifa umjesto kalifa”. Paradoksalno, znatno su veće šanse da se na kraju ispostavi da je “sudijska nadoknada” više odgovarala Božoviću i Babalju nego Miličevićevim poklonicima, iako, nakon nedostatka hrabrosti da se pristupi glasanju još na Pavlovdan, u krugu Milana Miličevića dominira uvjerenje da će ta greška biti ispravljena prvom sljedećom prilikom. Dakle, na narednoj skupštini SDS-a, za koju se očekuje da će se održati do 13. oktobra. Ili do 13. januara iduće godine.
Ko će se “sudariti” na tom okupljanju? Najuticajnija figura dosadašnje “prve postave” SDS-a je, naravno, Miličević, ali bi odustajanje od ostavke narušilo njegov kredibilitet i kod dijela pristalica, potencijalnih delegata pri izjašnjavanju o starom-novom lideru stranke. Jer, ta dimenzija “poštenja”, sistema vrijednosti u kojem se “drži riječ”, bila je važan faktor povjerenja u gradonačelnika Teslića po stranačkoj “dubini”. Ako Miličević ostane pri ostavci, kao prvi idući adut slovi Ljubiša Petrović. Njemu u prilog ide bliska prošlost sa višestrukim pobjedama nad SNSD-om u Semberiji, što u SDS-u, “luzerskom” na nivou RS, nije nevažno.
Ipak, Petrović je naširoko poznat kao previše nepredvidiv i potpuno nesklon timskom radu, što je očito i iz činjenice da već godinama ne pokušava da oformi funkcionalan gradski odbor stranke u Bijeljini. Upravo je taj detalj, zbog kojeg su bili diskutabilni delegati iz ove “baze” za Pavlovdan, oponentima bio ključni povod za larmu na prethodnoj skupštini. Tu je i Petrovićeva nespremnost, bez obzira na višegodišnju oštru retoriku spram Milorada Dodika, da zaista “pređe Rubikon” i ozbiljno uplovi u politiku na republičkom nivou.
Dakle, sve ide ka tome da će ova grupacija posegnuti za infantilnim gestom i kandidovati “trećeg čovjeka” za šefa SDS-a. To bi mogao da bude Želimir Nešković, član stranačkog Predsjedništva i delegat u Domu naroda PS BiH. Uopšte nije poenta u tome da je riječ o nekvalitetnoj personi. Naprotiv, Nešković već duže vrijeme pokazuje ozbiljnu posvećenost mandatima u Domu naroda i vrhu partije, kao i sasvim solidnu artikulaciju nastupa u oba svojstva. Ne šteti mu ni geografska i lična bliskost sa zemljakom iz Lopara, već godinama vrlo uticajnom figurom u SDS-u, Radom Savićem. Međutim, Nešković nema apsolutnu prepoznatljivost, na “prvu loptu”, kod svakog člana ove stranke, a van partije je taj kapacitet, pogotovo, krajnje skroman. Jasno, riječ je o karakteristici koje se može steći sa protokom vremena, ali to se svakako ne čini u “minut do 12”, na pragu unutarstranačkih i parlamentarnih izbora.
Slobodni strijelac
Zanimljivo je da se i druga strana unutar SDS-a, na početku ove trke, spontano pozicionirala na sličan način. I tu postoji niz od tri osobe. Marinko Božović je prvi obznanio vlastite pretenzije na funkciju predsjednika stranke, a sve je širi utisak da većina nezadovoljnika Miličevićevim stilom upravljanja partijom tretira načelnika Istočne Ilidže kao prvog aduta. Ipak, ne treba potpuno otpisati ni naprasno buđenje liderskih ambicija Darka Babalja. On svakako nema harizmu kakva bi se očekivala od predvodnika glavne opozicione stranke u RS, ali to se u opciji koju je 10 godina vodio Mladen Bosić odavno i ne smatra naročitim hendikepom. Ukoliko se Božović i Babalj u narednim mjesecima udalje, a ništa nije nemoguće kad je izazov liderstva u stranci u pitanju, podijeliće se i delegati koji ih sada tretiraju kao “osovinu”.
To otvara prostor za kandidaturu Vukote Govedarice za vodeće mjesto u SDS-u. On jeste već jednom bio na toj funkciji, ali upravo to može da mu bude “plus” sa stanovišta Aleksandra Vučića. U tom slučaju, predsjednik Srbije ne bi “kupovao mačku u džaku” u ovoj stranci, znao bi šta može da očekuje, a ni rodbinska veza sa ujakom, vlasnikom novosadskog GAT-a i dobrostojećim akterom naprednjačke nomenklature, sigurno mu neće naštetiti. U ovom kontekstu, simptomatično je da je na sastanku 30. juna sa Draškom Stanivukovićem i Igorom Radojičićem, od svih funkcionera SDS-a, bio upravo Vukota Govedarica. Navodno je pozvan kao “slobodni strijelac”, mada ne bi bilo na odmet smatrati to i opipavanjem pulsa bivšeg, a moguće i budućeg lidera SDS-a. Govedarica nije negirao taj kontakt, ali jeste opovrgavao lični pristanak na učešće u Stanivukovićevom hipotetičkom “pokretu”, u međuvremenu dopunjenom i načelnikom Pala Dejanom Kojićem.
Iako su delegati na pavlovdanskom skupu SDS-a u Bijeljini bili uglavnom sumnjičavi prema Govedaričinom prvobitno konspirativnom razgovoru sa Stanivukovićem i Radojičićem, ima smisla prihvatiti Vukotinu tvrdnju da nije sklopio nikakav tajni aranžman o predstojećem formiranju “pokreta”. Ali, za tu vrstu “rebrendiranja” PDP-a, Stanivukoviću je dovoljan i Radojičić, mada ni Kojić ne škodi. Pri tome, ako je Govedarica pristao na Stanivukovićevu kandidaturu za predsjednika RS u ime cijele opozicije, što je Miličević odbijao, onda postoje i predispozicije da predvodnik PDP-a, zajedno sa prvim čovjekom vlasti u Srbiji, preusmjeri podršku u SDS-u sa Božovića i Babalja na Govedaricu.
Dakle, kladioničarskim riječnikom, pred delegatima na predstojećoj izbornoj skupštini SDS-a nizaće se tri para rivala. Prvi je Miličević – Božović, drugi Petrović – Babalj, a treći Nešković – Govedarica. Ukoliko se ide “linijom manjeg otpora”, naravno da će i intenzitet “tipovanja” na duel za predsjedničku funkciju ići upravo ovakvim redosljedom i procentom šansi. Ipak, ako se u projekcije krene sa više smjelosti i hazarderstva, ne bi trebalo da bude šokantno da, na kraju, sve bude obrnuto od rutinskih očekivanja, pa da se pred delegatima pojave trenutni “autsajderi” – Nešković kao favorit Miličevićeve i Petrovićeve struje, te Govedarica kao adut krila kojim trenutno dominiraju Božović i Babalj.
Izlog i radnja
Ipak, ko god da pobijedi – a Vukota sa Vučićevim i Stanivukovićevim vjetrom u jedrima ima više šanse – SDS je već pretrpio nepovratnu štetu od “buke i bijesa” za Pavlovdan u Bijeljini. Gotovo da ne postoji mogućnost da ova partija preživi “zagrljaje” SNSD-a i PDP-a, ali i SNS-a iz Srbije. Jer, SDS je definitivno prekoračio liniju nakon koje neće više biti vodeća opoziciona partija u RS. Ko god da zasjedne u Miličevićevu fotelju – makar i on sam, volšebno, obezbijedio još jedan mandat – fragmentacija SDS-a na regionalne i lokalne klanove uzela je toliki mah da će ih na idućim izborima, po broju glasova, sigurno preteći Stanivukovićev “pokret”. SDS bi ostao i iza Narodnog fronta Jelene Trivić i Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića, kada bi te dvije grupacije nastupile u koaliciji, a jedina “korist” za rashodovanu Srpsku demokratsku stranku biće različit odnos prema Vučiću kao ozbiljna prepreka za kombinaciju Vukanović – Trivić.
Pri tome, Stanivuković jeste gotovo u potpunosti izgubio reputaciju autentičnog opozicionara. Međutim, ta erozija se, po svemu sudeći, odvija samo u krugovima pomnih analitičara političkih procesa, kao i unutar najaktivnijeg i najenergičnijeg sloja opozicionih glasača u Srpskoj. Iza ovakvog toka u “izlogu”, odvijaju se neobična pomjeranja u “radnji”. Tu ipak, brojnim stanjem, znatno pretežu kritičari vlasti kojima je potpuno svejedno ko će doći poslije Milorada Dodika, samo ako izdejstvuje njegov odlazak.
“Dilom” sa Igorom Radojičićem, Stanivuković se prvi put ozbiljno približio ovom cilju. Jer, u proteklih 20 godina, jedna od ključnih nevolja opozicionara u RS bila je neposjedovanje potencijala da ostvare upliv u Dodikovo glasačko tijelo. Sa bivšim gradonačelnikom Banjaluke, stvoreni su uslovi da se prvi put desi takav pomak, koji naravno nije bio realan tokom farse sa privremenim izmještanjem Gorana Selaka i Nenada Nešića u “opoziciju”. Da paradoks bude potpun, Radojičić je napustio fantazije o “trećem putu” i sve češće sebe nedvosmisleno svrstava među jasne protivnike vlasti, baš u periodu kada skepsa prema stvarnim namjerama Draška Stanivukovića spram Milorada Dodika dostiže vrhunac, bar u onom omeđenom dijelu populacije koji predsjedniku PDP-a više “ne vjeruje ni kad darove nosi”.
Truli kompromis
Da kolotečina bude potpuna, pobrinuo se i sam Milorad Dodik potezima u posljednjem periodu. Ako se iko usudi da potraži smisao u, ko zna kojem po redu, njegovom zalijetanju u poduhvat “secesije”, a zatim i odustajanju od ovog “projekta”, moći će da vidi i konture predstojećih dešavanja. Za početak, poslije serije zakulisnih kontakata povjerljivih ljudi lidera SNSD-a, od Ane Trišić Babić pa nadalje, sa činovnicima čiji su poslodavci u Briselu, pa i u Vašingtonu, Dodikovi problemi sa pravosuđem počeće da klize u prošlost. Nikakvih suštinskih preokreta u presudama neće biti, jer su za kraj ovih lakrdija dovoljne i stare dobre proceduralne začkoljice.
Naravno, da niko ne bi imao razloga za “trijumfalizam”, kao dio tog “trulog kompromisa” nameće se i dobrovoljno odustajanje Milorada Dodika od kandidature za predsjednika RS. Budući da neće biti nikakvih pravosnažnih sudskih odluka sa zabranom obavljanja javnih funkcija, a pogotovo zatvorskih kazni, neće biti potrebe ni za prijevremenim izborima, o kojima se počelo raspredati u jednom momentu. A kada redovni izbori krajem 2026. budu u opticaju, šef SNSD-a će čekati da mu aktuelna pozicija Radovana Viškovića, dakle položaj premijera Republike Srpske, padne u krilo.
To neće biti problem, pošto najviše šansi da se nađu na glasačkim listićima za predsjednika RS imaju Draško Stanivuković i Željka Cvijanović. Znači, maksimalno pojednostavljeno – dva Dodikova kandidata, bar kada je riječ o tome da će mu oboje, ko god da pobijedi, dati mandat za formiranje nove vlade bez mnogo roptanja. Naravno, uz “zeleno svjetlo” Aleksandra Vučića, bar u onoj mjeri u kojoj će mu fokus, zbog suočavanja sa dugotrajnim protestima u Srbiji, biti na Republici Srpskoj. Mada je do sada, bez obzira na “državničke obaveze”, uvijek pronalazio način da, uz malu pomoć prijatelja iz SNSD-a i PDP-a, kao i “lojalista” iz SDS-a i NF-a, definiše političku scenu RS.
Sve to uz još jedan apsurd – lider SNSD-a na duži rok ima više razloga da bude oprezniji sa Cvijanovićevom nego sa Stanivukovićem, jer ne treba odbaciti teze da sva ta silna putovanja u SAD i EU neće jednog dana rezultirati njenom solo karijerom, na tragu nekadašnjeg eksperimenta sa Biljanom Plavšić. Samo je pitanje vremena kada će se Željka Cvijanović usuditi na takav iskorak. Vjerovatno onda kad rizik bude minimalan, a to, s njenog stanovišta, znači samo jedno – što kasnije, to bolje.
Znači, priča o promjenama u RS se veoma zahuktala. Ali se ne odnosi na izbore 2026. godine, već će biti na dnevnom redu tokom izjašnjavanja građana 2030. Za nekoliko decenija, malo strpljenja, makar trajalo pet godina, neće djelovati kao naročita žrtva, ma koliko takav raspon u ovom momentu djelovao tegobno za zabrinuti segment naroda sa mnoštvom živopisnih doskočica. Uključujući i onu u kojoj se “petoljetka” smatra ogromnim periodom: “Do tada, ko živ, ko mrtav”.
