Početna  /  Kada veliki pojedu male: Čime su i kako tržni centri, inspekcije i država uništili sitne trgovce
Istrage Izdvajamo

Kada veliki pojedu male: Čime su i kako tržni centri, inspekcije i država uništili sitne trgovce

Male prodavnice prehranom od kojih su nekada živjele hiljade porodica definitivno će izumrijeti jer je pritisak nametnut od strane tržnih centara i hipermarketa, državnih nameta i surovih kontrola postao nepodnošljiv, tvrde vlasnici ovih radnji.

Oni objašnjavaju da više ne mogu da se izbore sa očiglednim favorizovanjem velikih lanaca, svakodnevnim inspekcijama, kao ni sa krajnje nepovoljnim uslovima nabavke roba koje diktiraju dobavljači.

Ilustracije radi, prije samo desetak godina u Banjaluci je postojalo, prema procjenama samih trgovaca, oko 1.600 malih prodavnica prehranom, dok ih je danas samo 50. Na njihovo mjesto zasjeli su tržni centri i hipermarketi, ogromne samoposluge u svakom naselju sa još bogatijom ponudom, nižim cijenama i velikim akcijama, spremne na sve, samo da privuku i zadrže kupca. Mali trgovci govore da bi mnogi među njima zatvorili prodavnice već danas, ali ne mogu jer je i to preskupo za njih.

Bogdan Marjanović, predsjednik Asocijacije samostalnih trgovaca regije Banjaluka kaže za naš portal da je u trenutku osnivanja ove organizacije 2009. godine bilo tačno 1.360 malih prodavnica, a da ih je sada 50. Broj prodavnica je, dodaje, jedno vrijeme rastao, a onda je sve krenulo strmoglavo ka dole.

Postojali su tržni centri i tada, ali su uglavnom bili domaći i mogli smo opstajati i pored njih. Kada su počeli puštati strane lance, sve je krenulo naopako. Oni nas nisu uništili boljim radom i nižim cijenama. Sa njima su ušli strani kapital i tuđa roba. Dobijali su podsticaje tamo da na našem tržištu ponude jeftiniju robu i gušili nas. Pitam se koliko je radnika iz tih 1.360 prodavnica zaposleno u velikim centrima. Sigurno deset puta manje. Tek je sada vlastima jasno da je to bila ogromna greška i da je sada kasno. Male trgovine mogu opstati u nekim gušćim naseljima koja su dalje od tržnih centara gdje će prodavati nekoliko proizvoda, zaboravljenih prilikom veće kupovine”, kaže Marjanović za Moju Hercegovinu.

On govori da vlast i kontrolni organi uopšte nemaju sluha za male trgovce. Bilo šta da se donese, odluka ili zakon, kaže on, naglašava se “pojačavanje inspekcijskih organa i kontrola”, dok o stimulisanju rada, sugestijama i pomaganju malim trgovcima nema ni govora.

“Stanite ljudi! Pojačavate inspekcije i kontrole, a natjerali ste ljude uz zid. Svaka zanatska, preduzetnička, trgovačka radnja odgovara za sve svom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, za razliku od privrednih društava koja odgovaraju samo imovinom koju su zaradili. Zar to nije strašno? Znam desetak vlasnika koji bi zatvorili danas samo da mogu, ali im je i to preskupo. Moraju se riještiti zaliha, platiti sve dugove Poreskoj upravi RS, dobavljačima i rasprodati inventar koju neće niko. I šta se onda radi? Poseže se sa kreditima i to u mikrokreditnim organizacijama kod kojih je kamata ogromna, jer vam poslovne banke ne daju zajam da propadnete. Poenta je da vlast ima svojih par miljenika, a da nas male gura u propast”, kaže Marjanović.

Bivša vlasnica dvije prodavnice u Banjaluci kaže da je svojevremeno od ovog biznisa u gradu živjelo više od 5.000 porodica, pošto je većina zapošljavala od dva do šest radnika. Tržni centri nisu mogli da “povuku” ni trećinu tog broja.

Država apsolutno nije prepoznala male prodavnice kao nešto što treba očuvati, nego ih je svjesno gurnula u propast. Dopustili su tržnim centrima da se koncentrišu u centru grada, umjesto da ih izmjeste na periferiju gdje bi građani i dalje išli u sedmične nabavke, dok bi svakodnevne male kupovine obavljali u svom kraju, u prodavnicama. Sada su veliki “na ruku” i po hljeb i mlijeko se ide u tržni centar u kućnim papučama”, priča naša sagovornica.

Objašnjavajući koji su to sve razlozi zbog kojih je nakon decenije borbe “stavila katanac” i otišla u drugu branšu, ona govori da su to nekonkurentne cijene koje su nametnuli dobavljači, kao i beskrajno maltretiranje kontrolnih organa. Dobavljači su, kaže ona, udavili male prodavnice dajući tržnim centrima ogromne rabate i odgođeno plaćanje, uskraćujući malima isti tretman.

“Za malu prodavnicu je nabavna cijena bila viša od one koju tržni centar ili hipermarket imaju u prodaji. Primjera radi, na osnovne životne namirnice, poput brašna, šećera, hljeba, ulja ili mlijeka, marža je svima ista, ograničena na osam odsto. Tržni centri se nje drže, ali imaju, recimo, pet objekata za koje sedmično uzimaju 100 paleta mlijeka. Njima proizvođač daje 20 odsto rabata na toliku količinu i automatski i zaradu od 28 odsto. Mali prodavac ne nabavlja toliko i on može dobiti rabat od dva odsto samo ukoliko robu plaća odmah ili čak, ako uzme neke proizvode koje nije ni htio, ali taj dobavljač želi da je progura. Tržni centri tako mlijeko prodaju za 1,45 KM, a mali prodavac ne može ni da pomisli na ispod 1,65 KM, jer nema iste uslove kupovine”, kaže ona za naš portal.

Dodaje da se velikim trgovcima plaća i takozvano ulistavanje artikala, odnosno ulazak novih proizvoda. Firme koje ih proizvode plaćaju tržnim centrima ozbiljan novac da se roba izloži u visini očiju kupaca, blizu kase ili na bočnim stranama gdje se bolje vide. To je donijelo dodatnu zaradu tržnim centrima koje ionako već sve najbavljaju po najpovoljnijim uslovima na tržištu.

Ona govori da je opštepoznata stvar i da inspekcije ne ulaze u pojedine objekte, a da su male prodavnice slomili svojim neprekidnim kontrolama.

Svjesno su išli da uguše male prodavnice, ali ne znam je li to bilo u dogovoru sa vlasnicima tržnih centara ili zato što su mali lak plijen. Sjećam se inspektora koji mi je rekao da na spisku ima preko 40 mogućih nepravilnosti za koje može da piše kazne i da nijedan prodavac ne može da ispoštuje sve. Dakle, kazna se uvijek može napisati. Dešavalo mi se da mi u jednom danu dođu dvije inspekcije ili u 10 dana dva puta upadne neka republička. Zakon kaže da ako ti dođe republička i ne napiše kaznu, nemaju onda pravo pola godine da dolaze ni oni niti gradska iz te oblasti. I mi mislimo da možemo da odahnemo, kad eto ih opet, kažu prijava, ali ne i ko je prijavio i zašto. Kada su pod svim ovim pritiscima vlasnici radnji počeli masovno da zatvaraju radnje, kontrole su se umnožile jer je broj inspektora ostao isti, pa su oni navalili da komadaju šta je preostalo. Tada je postalo neizdrživo i ja sam napustila ovaj posao, a koliko vidim i svi ostali”, kaže ona.

Prema evidenciji koja se vodi u Ministarstvu trgovine i turizma trenutno je u Republici Srpskoj registrovan 21 tržni centar sa 115 objekata. Od tog broja je 14 tržnih centara na području grada Banjaluka.

Prije samo šest godina, od kada se vodi evidencija u ministarstvu, u Republici Srpskoj je bilo registrovanih 12 tržnih centara sa 79 objekata. Od tog broja je devet tržnih centara bilo na području grada Banjaluka.

“Ministarstvo trgovine i turizma je kroz novi Zakon o trgovini predvidjelo normiranje dijela koji se odnosi na obavezu subjekata da dostavljaju podatke o trgovini i trgovinskoj mreži. Na osnovu Zakona o trgovini donesen je Pravilnik o obliku obrasca i sadržaju podataka o trgovini, trgovinskoj mreži, cijenama, promjeni cijena robe i usluga, zalihama i marži, koji je na snagu stupio nedavno, a kojim je propisano da trgovci koji obavljaju djelatnost trgovine na veliko i na malo i trgovci koji pružaju trgovinske usluge trgovačkog centra i tržnice na malo dostavljaju Ministarstvu trgovine i turizma podatke o trgovini i trgovinskoj mreži. Normiranje ove oblasti proizašlo je iz potrebe za prikupljanjem relevantnih podataka na osnovu kojih će se sačiniti analiza u pogledu strukture trgovine i trgovinske mreže na području Republike Srpske”, odgovorili su u resornom ministarstvu.

Ovo zapravo znači da nemaju evidenciju koliko je prodavnica bilo nekada i koliko ih je sada, jer se tek od ove godine vodi evidencija.

Isto smo pitali u Poreskoj upravi RS, ali su nas tamo usmjerili na resorno ministarstvo koje, kao što rekosmo, nema podatke. Međutim, tačna informacija koliko je prodavnica bilo nekada u Srpskoj a koliko ih je zatvoreno na kraju je možda bitna samo statističarima, jer je procjena od 1.600 prije deset godina i 50 danas i to samo u Banjaluci, nama sasvim dovoljna da shvatimo suštinu priče.

Predsjednik Sindikata trgovine, turizma, ugostiteljskih i uslužnih djelatnosti RS Goran Savanvić kaže da je činjenica kako je dolaskom velikih tržnih centara na prostor bivše SFRJ, a i kod nas u Republiku Srpsku, došlo do znatnog smanjenja broja malih prodavnica.

Možemo reći po slobodnoj procjeni da je njihov broj smanjen za 70 odsto. Trgovina se danas odvija u velikim centrima, a razlog za to je što su cijene niže a obrt ogroman. Veliki centar ili hipermarket kada nabavlja šećer, uzima deset kamiona, a mali možda 10 vreća. Logično je da su im cijene nabavke različite. Kupci danas više ne moraju svaki dan da idu u prodavnicu, nego jednom ili dva puta mjesečno. Sav izbor imaju na jednom mjestu i sve je jeftinije. U malim trgovinama uglavnom se kupuje najosnovnije, tri do četiri proizvoda. U tim trgovinama rade uglavnom vlasnici, članovi porodice ili eventualno jedan do dva radnika. Mi na to ne možemo da utičemo jer je to svjetski trend. Veliki lanci vode borbu između sebe i svaki dan se u nekim novim gradovima otvaraju prodavnice postojećih lanaca. To je prirodno jer dobit koja se akumulira, ulaže se u nove objekte, i ide u širenje da bi se opravdala enormno velika dobit”, kaže Savanović za Moju Hercegovinu.

On priča da su mali trgovci opterećeni ogromnim davanjima i to utiče da odu sa mape.

“Napominjem, male prodavnice zapošljavaju do pet osoba, a najčešće dvoje ili troje i nije rijetko čak i da radi samo jedno. Njima treba veliki promet da bi sve pokrili, pa zato i pribjegavaju radu na crno i gase se, jer ne mogu sve da podnesu”, kaže naš sagovornik.

Ekonomista Slaviša Raković kaže da otvaranje velikih trgovačkih lanaca ima svoje prednosti jer je pomoglo u kvalitetnijem snabdijevanju stanovništva namirnicama u smislu da se ponuda obogatila, što male prodavnice nisu mogle kompenzovati.

Dobro je i što su se promijenile navike građana u snabdijevanju koji sada podmiruju najviše potreba u velikim lancima, dio na zelenim pijacama, a u malim obavljaju samo one hitne nabavke kada su im ‘na ruku’. Mislim da građani racionalnije postupaju kada nabavljaju veće količine namirnica”, kaže Raković za Moju Hercegovinu.

Međutim, lanci su u posljednje vrijeme manje konkurentni nego ranije, smatra on. Osjeća se nedostatak nekog velikog lanca koji bi ušao u BiH i malo pojačao tu konkurentnu igru.

“Gašenje prodavnica ostavilo je mnogo porodica bez prihoda. Kod nas je lako otvoriti biznis, ali ga je teško zatvoriti i to do nepojmljivosti. Taj prelaz je dugo trajao, ali to je dio tržišta i savremenog privređivanja. Ona se mijenjaju, jedni se gase, drugi rastu. Vjerovatno su i lanci apsorbovali dio radne snage, ali je sama promjena sigurno bila veoma bolna. To je bio jedan solidan posao od kojeg se pristojno živjelo ako ste vlasnik. Došlo je vrijeme da je postala potrebna preorijentacija ili neka vrsta specijalizacije u trgovini koja bi onda dala neku konkurentnost”, rekao je Raković.

Andrijana Pisarević, Ognjen Tešić

51 Shares
51 Shares
Copy link