Početna  /  Jelena Trivić za MH: Sa Dodikom nije dilema kad je uvjerljiviji, već uvredljiviji
Izdvajamo Teme i komentari

Jelena Trivić za MH: Sa Dodikom nije dilema kad je uvjerljiviji, već uvredljiviji

Jelena Trivić, Foto: D. Božić
U Republici Srpskoj je, nakon nepuna dva mjeseca, ukinuto vanredno stanje. U tom periodu, u svojevrsnoj fazi mirovanja bila su dominantna politička pitanja, koja sada otvaramo u razgovoru sa prof. dr Jelenom Trivić za Moju Hercegovinu.

Na početku intervjua ipak je bio neminovan osvrt naše sagovornice – inače potpredsjednika Partije demokratskog progresa, poslanika u Narodnoj skupštini RS i profesora Ekonomskog fakulteta u Banjaluci – na političke i zdravstvene domete institucija RS u jeku epidemije korona virusa.

„Sve što se dešavalo od sredine marta u svakom pogledu je neuobičajena situacija kojoj smo se preko noći morali prilagoditi. Građani, niko od nas, nije imao drugog izbora nego da vjeruje institucijama, a na samom početku, prvih nekoliko dana, djelovalo je kao da postoje ljudi koji znaju šta rade. Prve pukotine mogle su se vidjeti kada je srpski član Predsjedništva BiH, g. Dodik, čije nadležnosti su jasno definisane i nisu široke, poželio da bude i ljekar i ekonomista i predsjednik i ministar za sve. Očigledno je da je vanredno stanje, dok je milion ljudi bilo zatvoreno u kućama, za šta postoje indicije da je bilo neustavno, nekima poslužilo za ‘lov u mutnom'“, rekla je Jelena Trivić za naš portal.

Na koji način?

Desile su se, u najmanju ruku, sumnjive javne nabavke i direktni sporazumi, poput onih za mobilnu bolnicu, medicinske maske koje je nabavljala turistička agencija, respiratore. Čini se da je i vrijeme korone bilo po onome – nekome maćeha, nekome majka. Sa zdravstvene strane, kao neko ko nije stručnjak u toj oblasti, ne mogu mnogo da govorim, ali vidljivo da je i tu bilo grešaka – od vođenja u karantin zdravih sa zaraženim, do toga da se u neke dijelove Srpske virus proširio sa UKC Banjaluka. Sigurna sam da su mnogi zdravstveni radnici, svim snagama, vrlo profesionalno radili, ali došlo je do neobičnih odnosa u lancu rukovođenja, pa se u jednom momentu nije znalo ko tu, zapravo, šta radi.

Vrh PDP-a, a i vi lično, u drugoj polovini marta predložili ste set mjera za pomoć privredi RS. Da li ste u potezima vlasti prepoznali ijednu podudarnost sa onim što smatrate adekvatnim odgovorom na ekonomske posljedice epidemije?

Mi smo istinski željeli da pomognemo i damo svoj doprinos. Smatramo da su ovakve situacije posljednje koje trebaju poslužiti za politička prepucavanja. Sama sam se javno stavila na raspolaganje institucijama Republike Srpske, da pomognem na način na koji se smatra da mogu, a znam da mogu.

Da li je bilo konkretnog odgovora sa njihove strane?

Niko me nije kontaktirao.

Šta bi ste im rekli da jesu?

Dio tih mjera je Vlada Republike Srpske usvojila, poput isplate minimalnih plata, poreza i doprinosa za privredne subjekte i radnike kojima je rad bio onemogućen za vrijeme vanredne situacije i stanja. Odustali su, bar trenutno, od kupovine novog helikoptera, što sam predložila. Ali i realizacija ovih usvojenih mjera je u zastoju. Kao i uvijek, čekamo famozni kredit MMF-a. Vidim, čim su sredstva od jednog kredita raspoređena po entitetima, Republika Srpska najavljuje novi. Činjenica je da smo mi stanje u kojem je privreda pretrpila spoljni šok dočekali isuviše zaduženi, bez vlastitih sredstava za hitnu podršku privredi, pritom i bez Robnih rezervi, što ozbiljne zemlje sebi ne smiju dozvoliti.

Na posljednjoj sjednici, pred parlamentom Srpske našao se rebalans budžeta. Kada ga analizirate po stavkama, šta prepoznajete u toj kombinaciji ušteda, povećanih izdvajanja i statusa kvo?

Odustalo se od nabavke helikoptera, ali se nije odustalo od rekonstrukcije vile na Jahorini. Smanjeni su budžeti Ministarstvu privrede i Ministarstvu energetike, za tri, odnosno dva miliona KM, što je potpuno nelogično, jer se radilo o direktnim sredstvima za podršku privredi. Vlada je na svim nepotrebnim stavkama „uspjela“ da napravi uštede od 41 milion maraka, što je oko 1,1 odsto ukupnog budžetskog okvira. To samo po sebi govori da Vlada teret ove krize vidi isključivo u novim zaduženjima koja su povećanja sa 350 na 714 miliona KM, a teret zaduženja snose svi građani, odnosno privreda kroz plaćanje poreza.

Milorad Dodik je na zasjedanju NSRS poručio opozicionarima da ih prisluškuje, a zatim, uz asistenciju ministra policije Dragana Lukača, sve to opisao kao „performans“. Koju verziju te priče smatrate uvjerljivijom – prvu ili drugu, u znaku specifične vrste humora?

Pitanje je koja je verzija uvredljivija, ne koja je uvjerljivija. Ne uvredljiva za nas iz opozicije, nego za sve koji gledaju kako jedan od najviših funkcionera te riječi izgovara pred najvišim zakonodavnim tijelom u Republici, a onda još to pokušava da predstavi kao šalu, pošalicu, performans. G. Dodik u kontinuitetu vrijeđa NSRS, koju koristi za svoje tužne političke performanse.

Na nivou BiH, opozicija, uključujući i PDP, pripisuje SNSD-u stalno povlađivanje hrvatskim interesima u BiH, a oni uzvraćaju optužbama da konstantno slijedite poteze bošnjačkih stranaka. Ko onda u zajedničkim institucijama brine o Srbima?

Kada jedna srpska stranka ne glasa za konstitutivnost srpskog naroda, jezika i pisma u kantonima sa hrvatskom većinom, kada se redovno održavaju sastanci sa Čovićem tik nakon njegove posjete Blajburgu i to se pravda time da je to „normalan politički refleks“, da on posjećuje mjesta hrvatskog stradanja, kao što se posjećuju mjesta stradanja srpskog naroda, šta je to nego povlađivanje? Ne samo povlađivanje, nego skandalozna i šokantna snishodljivost u kojoj se izjednačavaju zločinac i žrtva. Učešće u procesu minimiziranja srpskih žrtava g. Dodik je uzeo još prije 20 godina, predajom jasenovačke građe – najvrijednijeg istorijskog dokaza o stradanju prvenstveno srpskog naroda od ustaša, čiju ideologiju i danas njeguje njegov strateški partner i najbolji politički prijatelj Čović – a koja je u konačnici završila u Hrvatskoj. SNSD je propustio šansu da diplomatskim putem ukaže na besmislenost održavanja blajburške mise na teritoriji BiH. Sjetićemo se i Prudskog sporazuma na koji je stavljen potpis upravo g. Dodika, gdje Hrvati dobijaju svoje teritorijalne jedinice, a Republika Srpska se ukida. I tako dalje, redom u istoriju. Osim fraza o „izdajnicima“, „bakirovcima“, da Dragan Čović zastupa srpske interese u Sarajevu, a ne Mladen Ivanić, nismo čuli nijedan konkretan argument za njege tvrdnje da mi u Sarajevu slijedimo poteze bošnjačkih stranaka.

Jelena Trivić, Foto: Aleksandar Golić/RAS Srbija

Nakon potpisa koji je potpredsjednik PDP-a Slaviša Marković stavio na sporazum o koaliciji sa SNSD-om u Bijeljini, na društvenim mrežama ste napisali: „U meni se ne stišava unutrašnja bura zbog slike koju vidjeh“. Na koji način ste razriješili taj lični nemir, budući da Marković nije snosio nikakve posljedice u PDP-u zbog ovog poteza?

Odlukom Predsjedništva PDP-a taj sporazum je stavljen van snage, a na snazi ostaje odluka da nema predizbornih koalicija sa SNSD-om ni u jednoj lokalnoj zajednici. I to je, što se nas tiče, jedino ispravno, a g. Marković je mogao samo postupiti po toj odluci. Vidjećemo rasplet situacije u Bijeljini narednih dana, budući da se skupljaju potpisi za vanrednu sjednicu Skupštine grada i najavljuje njegova smjena od nove koalicije SNSD – stranka Miće Mićića.

Mogu li vaše relacije sa Draškom Stanivukovićem, za koje redovno ističete da su pozitivne, izdržati test kandidature za gradonačelnika Banjaluke, budući da je on još prije dvije godine predstavljen kao favorit PDP-a za tu funkciju, a da i vi u posljednje vrijeme ne isključujete mogućnost ulaska u tu trku?

Ne vidim razlog zašto ne bi izdržale, budući da kandidatura za nas nije teret, nego proces u kojem želimo da donesemo najbolju odluku. U svemu tome smo zajedno. Koja će biti najbolja kombinacija, uskoro će sve biti predstavljeno javnosti, ali mi u Banjaluci hoćemo pobjedu. Naš grad je konačno zaslužio rukovodstvo koje se ne vodi isključivo stranačkim i interesima pojedinaca koji se okupljaju oko vlasti, nego da ga vode ljudi koji razumiju suštinske probleme naroda, a ne teže čisto kozmetičkom napretku.

Da li će PDP uzeti u obzir stavove ostalih stranaka sa opozicionim predznakom u Banjaluci o kandidatu za gradonačelnika – od SDS-a, koji je skloniji vama nego Stanivukoviću, do pokreta „Banjaluka zove“, sa neskrivenim stavom da bi vas, Draška i Nebojšu Vukanovića radije vidjeli u vlastitim redovima, nego u PDP-u?

Sa SDS-om smo imali nekoliko vrlo konstruktivnih sastanaka vezanih za zajednički nastup širom Republike Srpske, ne samo u Banjaluci, i tu ne bi trebalo biti nikakvih problema. Naprotiv. Dugogodišnji smo saradnici i već uhodano funkcionišemo. Sa pokretom „Banjaluka zove“ mi iz PDP-a, ne samo Draško i ja, imamo vrlo korektne kontakte i želimo im uspjeh na izborima, da imaju što veći mogući broj odbornika i sigurna sam da ćemo imati podršku, ko god bude kandidat na izborima.

Tu je i novoosnovani Pokret pravde, koji ni vama ni Stanivukoviću ne zaboravlja neispunjeno obećanje da ćete napustiti NSRS?

Što se tiče neispunjenog obećanja koje nam se stavlja na teret, ja sam u nekoliko navrata priznala svoju grešku i pogaženu riječ, u nadi da velika većina ljudi ipak razumije da moj rad u Narodnoj skupštini iz ove perspektive ipak doprinosi održavanju kakve-takve demokratije u Republici Srpskoj, te da kao narodni poslanik sa mandatom ipak mogu više učiniti za društvo nego da mandat nisam prihvatila. Ako ništa, čuje se riječ mnogih nezadovoljnih građana koji govore kroz moja usta. Iz ove perspektive se ne kajem zbog odluke da uđemo u skupštinu. Na kraju krajeva, da nije bilo te skupštine u prošlom mandatu, ljudi iz PDP-a u Anketnom odboru, veliko je pitanje da li bi nakon 100 dana Tužilaštvo kvalifikovalo smrt Davidovu onako kako jeste – ubistvo. Može se nama svašta zamjerati, ali znam da su nam ruke i obrazi čisti u tom slučaju. Mi moramo koristiti i parlamentarne i neparlamentarne načine borbe protiv ove nenarodne vlasti. I iskreno Pokretu pravde želim uspjeh na izborima, a u nama, ne samo kao političarima, nego prvenstveno ljudima, uvijek će imati podršku za cilj oko kojeg su se i okupili – istinu i pravdu.

Kakva vam je saznanja o situaciji u RS pružilo učešće na opozicionim skupovima u više gradova, prije epidemije? Ima li Srpske, za opoziciju, i van Banjaluke i parka „Mladen Stojanović“, koji je postao prepoznatljiv po nekoliko protestnih okupljanja zbog kojih ste Stanivuković, Vukanović i vi dobili reputaciju „solo-igrača“, različitih od ostatka opozicione scene?

Ima naroda. Naroda željnog promjena, normalnog života, zdrave politike, perspektive za njih, njihovu djecu. Mi smo glas velikog dijela naroda, nažalost. Kažem nažalost, jer većina ljudi živi život koji je težak i nisu zadovoljni perspektivom za svoja pokoljenja. Kako je ta podrška veća i glas je snažniji, a to smo se mogli uvjeriti i u sredinama za koje se smatra da su dominantno pod kontrolom vladajućih stranaka, kao što je Hercegovina i istok Republike Srpske. Mi smo možda mlađi, energičniji, ali nijedan skup nije protekao bez prisustva naših iskusnijih kolega iz PDP-a i SDS-a.

Sa distance, kako gledate na kritike i u Srpskoj i u FBiH kojima ste bili izloženi nakon što ste se odazvali pozivu da prisustvujete projekciji dokumentarnog filma o generalu Dragoljubu Mihailoviću, a zatim javno iznijeli stav o tom ostvarenju i Ravnogorskom pokretu?

Svoj stav sam više puta ponovila – ono što sam prvobitno napisala o Dragoljubu Draži Mihailoviću, prvom gerilcu porobljene Evrope i komandantu Jugoslovenske vojske u otadžbini i danas mislim i to se neće promijeniti. Činjenica da je odlikovan od strane Šarla de Gola i Harija Trumana, te činjenica da je odlukom Višeg suda u Beogradu rehabilitovan, jeste nešto što moji kritičari ne mogu podnijeti, ali to je njihov, a ne moj problem. Za mene Draža ostaje pozitivna istorijska ličnost srpskog naroda i najmanje što sam mogla učiniti jeste da ga se ne stidim.

Saša Bižić

1.4K Shares
1.4K Shares
1.4K Shares
Copy link