Početna  /  Istina o rusofilstvu: Srbi slabo razumeju današnju Rusiju
Teme i komentari

Istina o rusofilstvu: Srbi slabo razumeju današnju Rusiju

Srbija spada među malobrojne zemlje u kojima je prorusko raspoloženje karakteristično za većinu stanovništva. Mi uopšte ne treba da primenjujemo prema Srbiji nikakvu silu, ni meku, ni tvrdu. Sila je u svakoj varijanti prinuda. A ovde je to neumesno. Umesto toga, mi obavezno treba da predočavamo Srbima stvarne informacije o Rusiji, o tome šta je to prava Rusija, a ne nekakav mitski nevidljivi grad Kitež koji su izmislili ruski i srpski rusofili

R_Magazin_Large

Piše Nikita Bondarev, Ruski institut za strateška istraživanja (RISI)


Govoreći rečima poznatog bugarskog politikologa i velikog prijatelja Rusije Darine Grigorove, mi Rusi nikada ne treba naglas da govorimo za neku pojavu da je to naša “meka sila”. Čim mi određenu kulturnu pojavu javno okarakterišemo kao meku silu, ona to prestaje da bude. Te Fond “Ruski svet” je naša meka sila, te Fond “Gorčakov” je naša meka sila… Mi u principu ne bi trebalo da rasuđujemo polazeći od takvih termina, jer ako se stalno uz neku strukturu bude lepila etiketa meke sile, to će obezvrediti njen posao. O svemu tome treba govoriti opreznije. To nije naša metoda i nije naš termin. Termin “soft power” smislili su Amerikanci, a mi ga često koristimo bez razmišljanja. Oni i sami ne žure da neki fond okarakterišu kao svoju meku silu. Oni to rade, ali ne govore naglas. I mi treba isto tako da postupamo. To je samo digresija uz tekst.

Ako pogledamo šta se dešava sa ruskim prisustvom u kulturnom i javnom životu Srbije u poslednje dve-tri godine, videćemo da su učinjeni veoma krupni koraci. Mislim na izuzetno uspešne medijske projekte kao što je Russia Beyond The Headlines, koji ima preko 250.000 čitalaca na sajtu ruskarec.ru i u dodacima u Nedeljniku i Geopolitici, a pre toga u Politici. To je takođe i “Sputnik”, mada kod njih sada ne ide sve glatko kao što bi trebalo. To je i “Русский экспресс”, koji je za nešto više od godinu dana svoga postojanja uspeo da organizuje svetsku premijeru filma Nikite Mihalkova “Sunčanica” u Beogradu i da pomogne u organizaciji donošenja Blagodatnog Ognja u Srbiju.

To je veoma dobro. To su događaji koji su odjeknuli i u celom Beogradu i u celoj Srbiji. U Beogradu odavno nije bilo tako krupnih kulturnih događaja u vezi sa Rusijom. Sada je “Русский экспресс” organizovao dolazak u Srbiju Jevgenija Primakova mlađeg sa njegovom “ruskom humanističkom misijom”, i po svemu sudeći, to je takođe dobra i perspektivna ideja. Treba pomenuti i Fond “Gorčakov” koji daje stipendije srpskim studentima i organizuje im putovanja u Rusku Federaciju, a takođe organizuje naučne konferencije i seminare u Srbiji, kao što je na primer “Balkanski dijalog”. Treba pomenuti i naš Ruski institut za strateška istraživanja (RISI) i naučne konferencije koje organizujemo, simpozijume mladih politikologa u Rusiji, zatim dečji kamp “Lemnos” u Grčkoj, koji posećuju deca iz Srbije, a takođe međunarodni dečji kamp “Srpskog koda” i “Naše Srbije”, u koji odlaze deca iz Rusije, Krima, Pridnjestrovlja i Donbasa, u čiju organizaciju smo se odnedavno i mi uključili, i zajedno sa partnerima podigli tu priču na novi nivo.

Setimo se takođe i spomenika Nikolaju II u Beogradu, koji je podignut zahvaljujući ruskim strukturama “Fond istorijske perspektive” i “Rusko vojnoistorijsko društvo”. Nešto manji spomenik Nikolaju II je RISI podigao u Banjaluci. Inače, RISI je za narednu godinu planirao nekoliko međunarodnih naučnih konferencija u Beogradu, Novom Sadu i Banjaluci, kao i program za restauraciju ruskih grobalja u Srbiji i izdavačke programe. Da li se tako nešto moglo i zamisliti pre dve ili tri godine? Naravno da nije. To je očigledan napredak u rusko-srpskim odnosima koji se odigrao na naše oči.

Stalno razgovaram o tome sa srpskim kolegama i oni potvrdno klimaju glavom kao da se slažu, ali posle izvesnog vremena ponovo počinju staru priču koja je već svima dosadila, tj. pitaju zašto smo mi tako malo prisutni u Srbiji i zašto ništa ne preduzimamo radi očuvanja i jačanja veza između naših naroda. Kažu: “Zašto ste vi tako malo prisutni u srpskim medijima?” Pitam ih da li su videli odličan materijal u Nedeljniku, gde ruski stručnjaci sa svojih pozicija komentarišu rehabilitaciju Draže Mihailovića. “E, pa to nismo videli.” Možda bi bilo dobro da pre nego što počnete da nas kritikujete, odete na internet, na sajt “Ruska reč” ili “Sputnik” i pogledate šta mi radimo? Naravno da sve to nije dovoljno, ali mi se nećemo ni zaustaviti na ovome što je postignuto, mi planiramo da idemo dalje. Nažalost, prinuđen sam da uputim prekor našim srpskim kolegama i partnerima. Mi smo već dosta dugo prisutni u društvenom životu Srbije, ali Srbi to zasada često ne primećuju. Možda mi i sami nešto pogrešno radimo, a možda srpski rusofili imaju neku pogrešnu percepciju i nikako ne mogu da je preispitaju.

Otkud potiču stereotipi poput onih da je Rusija “odbacila” Srbiju i da je “svaki put izdala Srbiju”?

Sticajem okolnosti devedesete godine su za Srbiju bile veoma teške. U to vreme je i situacija u Rusiji bila komplikovana, tako da tada jednostavno nikome nije ni bilo do Srbije, koliko god to grubo zvučalo. Sa druge strane, rukovodstvo Ruske Federacije moglo je da preduzme bar minimalne napore kako bi olakšalo položaj Srba. Ali tadašnje rukovodstvo Ministarstva spoljnih poslova uopšte nije marilo za Srbe. Ruske vlasti su se tada bavile isključivo dobijanjem zapadnih kredita i investicija, i najvažniji su bili dobri odnosi sa Amerikom i Nemačkom. To veoma liči na ono što se sada dešava u Srbiji. Naravno, za Srbe je takav stav Rusije bio težak udarac. Kada im je bila krajnje neophodna naša pomoć, naša pažnja i naše učešće, možda čak i u najtežem trenutku njihove istorije, Rusija nije bila sposobna da im pomogne.

To je, naravno, ostavilo određenog traga u odnosima između dveju zemalja. Ali sa druge strane, koren tih stereotipa je dublji. Reč je o izvesnoj idealizovanoj predstavi koju Srbi imaju o Rusiji i koja se često raspada u susretu sa stvarnošću.

Srpsko rusofilstvo ima malo zajedničkog sa stvarnom Rusijom i sa stvarnim Rusima. To je nekakva ukupnost ideoloških koncepcija i sistema vrednosti koja je više vezana za porodično predanje, koje se prenosi sa kolena na koleno, nego stvarno znanje o današnjoj Rusiji. Najvatreniji rusofili koje sam imao prilike da sretnem u Srbiji nikada nisu bili u Ruskoj Federaciji, mnogi od njih ne znaju ruski jezik i sude o Rusiji po seriji “Kneginja Anastasija”. Za njih je rusofilstvo, pre svega, odbacivanje zapadnih vrednosti i simbol tradicionalističkog i konzervativnog sistema vrednosti, a Rusija je za njih oličenje takvog shvatanja. Među njima se često ne može primetiti istinsko poznavanje Rusije, njene kulture, njene stvarnosti, niti procesa koji se dešavaju u Rusiji i uopšte života ruskog naroda.

Dušan Kovačević se u svome delu “Bila jednom jedna zemlja” podsmeva idealizovanoj predstavi koju Srbi imaju o Rusima. Jedan lik kaže da je pravi Rus “visok dva metra, ogroman je, svi zubi su mu gvozdeni. Evo doći će Rusi na Balkan i fašisti su osuđeni, nemaju nikakve šanse”. To je apsolutno idealizovana predstava o Rusiji i Rusima, koja sa stvarnošću nema nikakve veze. Kada Srbin, koji je vaspitan u rusofilskom duhu i naučen da voli Rusiju, a zapravo ne zna ništa o njoj, dođe u Rusku Federaciju na privremeni rad, on po pravilu doživljava kulturni šok. To što on ovde vidi nimalo ne liči na ono na šta je navikao od detinjstva. On očekuje da je Rusija ista kao Srbija, samo mnogo veća. Umesto toga, on vidi hladnu severnu zemlju gde u ogromnoj Moskvi, kao u Vavilonu, žive ljudi izmučeni lošom klimom, stalno nekuda žure i nimalo ih nije briga za njega, jadnika. Niko od njih ga ne smatra svojim bratom i ne dočekuje ga raširenih ruku. Ne kaže: “O, dragi naš Srbine, kako ti se radujemo.” Niko mu se ne raduje. Nikoga nije briga za njega.

Srbin očekuje da je Rusija ista kao Srbija, samo mnogo veća. Umesto toga, on vidi hladnu severnu zemlju gde u ogromnoj Moskvi, kao u Vavilonu, žive ljudi izmučeni lošom klimom, stalno nekuda žure i nimalo ih nije briga za njega, jadnika. Niko od njih ga ne smatra svojim bratom i ne dočekuje ga raširenih ruku. Ne kaže: “O, dragi naš Srbine, kako ti se radujemo.” Niko mu se ne raduje. Nikoga nije briga za njega

Poznajem nekoliko Srba kod kojih je prvi dolazak u Rusku Federaciju izazvao zaprepašćenje, šok, odbojnost i nerazumevanje: “Nije valjda to ona Rusija o kojoj su me otac i deda učili da je treba voleti.” Zatim se odnos u izvesnoj meri promeni kada takav čovek sretne Ruskinju, zaljubi se i počne da živi sa njom. Tada sve dođe na svoje mesto. To je vrlo tipičan slučaj. Konkretan primer je srpski bloger, muzičar, modni kreator i politikolog (po obrazovanju) Saša Protić Prota. On u svom blogu piše: “Najbolje što postoji u Rusiji su ljudi, naročito žene. Vlasti, političari, ideolozi, biznis i sve ostalo u Rusiji je potpuno trulo. Zato ne očekujte ništa dobro od ruskih vlasti, nego gledajte video-klip grupe ‘Srebro’.” Odmah mu na blog dolaze ljudi koji pišu: “Kako smeš da tako govoriš, izdajniče. Ti uopšte nisi Srbin ako tako pišeš!” I jedno i drugo su, naravno, krajnosti.

Srbija zaista spada među malobrojne zemlje u kojima je prorusko raspoloženje karakteristično za većinu stanovništva. Mi uopšte ne treba da primenjujemo prema Srbiji nikakvu silu, ni meku, ni tvrdu. Sila je u svakoj varijanti prinuda. A ovde je to neumesno. Umesto toga, mi obavezno treba da predočavamo Srbima stvarne informacije o Rusiji, o tome šta je to prava Rusija, a ne nekakav mitski nevidljivi grad Kitež koji su izmislili ruski i srpski rusofili. Tako bi se izbegla situacija kulturnog šoka kada proruski nastrojeni Srbin dođe u Rusiju, razočara se, izgubi se, i u nekom smislu postaje čak i antiruski nastrojen. I na tome se već radi. Možda Srbi ne razumeju u potpunosti ono što mi radimo, jer se kod nas u rusko-srpsku saradnju uključila nova generacija ljudi, starosti od 30 do 45 godina, koji nisu vezani za društva sovjetsko-jugoslovenskog prijateljstva. Upravo ti ljudi danas definišu tematiku tih odnosa.

U Srbiji, međutim, mi često nailazimo na ljude koji u zvaničnim društvima prijateljstva sede već po 40 godina. U najboljem slučaju to je Ivana Žigon, izuzetna i lepa žena, koja peva o Kosovu, zemlji slavnih vitezova Lazara i Miloša, itd. Ona takođe daje veliki doprinos rusko-srpskim odnosima. Zahvaljujući njoj su mnogi u Rusiji shvatili šta za Srbe znači Kosovo. To je dobro i važno, ali njena struktura je takođe u diskursu starih društava sovjetsko-jugoslovenskog prijateljstva. Ruski “prijatelji Srbije” dolaze u Beograd i poklanjaju svojim srpskim kolegama balalajku (to se stvarno dogodilo!), a ovi dolaze u Moskvu i poklanjaju ruskim prijateljima srpske gusle (iako su one u stvari crnogorske). S takvim “prijateljstvom” treba već jednom završiti. Od tih balalajki nikome nije ni vruće, ni hladno. Ovo nije surova kritika, nego konstatacija činjenice. Ko i kako treba da radi sa srpskom omladinom, koja je od detinjstva integrisana u nove svetske tehnološke, informacione i intelektualne procese, u internet, društvene mreže, i koja uz to želi da sazna mnogo novog o Rusiji i zainteresovana je za našu zemlju? Ko bi mogao da predstavlja omladinu u Srbiji koja živi u novom informacionom veku? Nemam odgovor na to pitanje, i ne vidim takve ljude. Oni postoje, ali nisu istaknuti u javnosti onoliko koliko bi trebalo.

Što se tiče podrške jezika, i tu smo još uvek u okvirima društva sovjetsko-jugoslovenskog prijateljstva. Time se bavi МАПРЯЛ – međunarodna asocijacija predavača ruskog jezika, koja svakako mnogo čini i aktivna je po celom svetu. I Fond “Ruski svet” (“Русский мир”), takođe tesno sarađuje sa ovom organizacijom. Ali ona je old fashioned. Ona je ostala u preinformacionoj, predigitalnoj epohi. Nama nije potreban analogni ruski svet, nego digitalni i ultrasavremeni, 3D i 4D. Tu je neophodno apdejtovanje sistema. Nažalost, ne može se reći da se bitno obnavljaju kadrovi, metodika i instrumenti.

Umnogome se treba ugledati na to kako Zapad radi na Balkanu. Njihov pristup se sastoji u tome da u maloj Srbiji paralelno mogu da rade desetine, ako ne i stotine svakojakih društvenih organizacija, a sve one rade jedno isto, samo različitim metodama. To nisu stvari koje isključuju jedna drugu, one funkcionišu paralelno. I što više bude u Srbiji ruskih društvenih organizacija, utoliko će biti bolje.

Sa druge strane, ruske društveno-humanističke strukture koje pokušavaju da dođu u Srbiju nailaze na određeno suprotstavljanje srpskih vlasti. To je naročito postalo očigledno sada, kada se rešava pitanje kupovine televizije B92 (i to je javna tajna). Nama stalno naši srpski partneri i prijatelji govore da je potrebna Russia Today na srpskom. Televizija je ono što zaista utiče na ljude. Navodno, štampa i internet se čitaju malo, a televiziju svi gledaju.

Neću otkriti ništa novo ako kažem da su za kupovinu Studija B bile zainteresovane tri ruske kompanije. Nećemo govoriti o kojim kompanijama se radi, to je komercijalna tajna. Uglavnom, tri velike kompanije bile su zaista ozbiljno zainteresovane. Međutim, za ruske kupce odmah su bile stvorene dopunske prepreke. Ispostavilo se da nije tako jednostavno prebroditi veliki broj dodatnih i neočekivanih birokratskih začkoljica. Na kraju, po svemu sudeći, televiziju kupuju oni kojima je to bilo jednostavnije da učine. Treba shvatiti da u Srbiji postoji suprotstavljanje ruskom prisustvu na veoma visokom nivou, i pored velikog broja rusofila u zemlji.

Izvor: Nedeljnik

0 Shares
Copy link
Powered by Social Snap