Starije žene bez karijere i zaposlenja i bez redovnih novčanih primanja, popularno nazvane domaćicama, iako su neodvojivi dio našeg društva bez kojeg bi kompletno zakazali po svim osnovama, do dana današnjeg ostale su potpuno neprepoznate u sistemu koji nimalo ne preza da iskoristi njihove kapacitete i znanja, ali i da ih zaobiđe kada se radi o bilo kakvoj pomoći.
Ove žene, kojih u našem društvu ima na hiljade, uglavnom imaju od 45 do 65 godina, nikada nisu radile niti ostvarile prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kao ni neku vrstu pomoći, a kada i navrše godine za starosnu penziju, pitanje je hoće li išta moći da ostvare kada nisu stekle minimalnih 15 godina staža. Većina ovih žena živi u nerazvijenim opštinama sa malim opcijama za zaposlenje, posvećene su radu oko kuće i u poljoprivredi, gdje ako i zarađuju, onda je to na nadnicu, na crno i bez ikakvih doprinosa.
U isto vrijeme, većina tih žena život je provela na selu, brinući o porodici, o djeci, a kada su se ona iškolovala i zaposlila, preuzele su brigu o njihovom potomstvu, o unucima za koje vrlo često nema ni mjesta niti novca za boravak u vrtićima.
Sistem je to dobro prepoznao zbog čega se i ne trza previše da obezbijedi svim mališanima vrtiće, mudro računajući na baka-servis, ali te bake, osim na novčanu pomoć svoje zaposlene djece, na više ne mogu da računaju. Država se do sada nikada nije sjetila ove kategorije niti se posebno posvećivala podršci nezaposlenih žena, mudro prepuštajući civilnom sektoru da im pomogne, pa su neke od njih tako i uspjele da se samozaposle ili pokrenu neki biznis, ali njihov broj do danas je ostao zanemarljivo mali u odnosu na one koje su prepuštene same sebi, da se dovijaju, nadniče ili idu ilegalno u inostranstvo gdje se brinu o starijim osobama da bi zaradile za goli opstanak.
Zvanični podaci JU Zavod za zapošljavanje Republike Srpske sa 31. julom ove godine u kategoriji nezaposlenih prijavljeno je ukupno 13.623 žena od 45 do 65 godina starosti.
“Od ukupnog broja prijavljenih, 3.461 je nekvalifikovana radnica, 333 polukvalifikovanih, dok je 3.972 je kvalifikovanih radnika. Takođe, tu je 5.096 žena sa srednjom školom, 24 visoko kvalifikovane radnike, dok je 240 njih sa višom stručnom spremom. Sa visokom stručnom spremom je nezapolsenih 497 žena”, kažu na birou.
Jedna od aktivnosti koju sprovode, kažu, jeste zapošljavanje u okviru aktivnih mjera su obuke za tržište rada namijenjene nezaposlenim licima. Cilj ovih mjera je podizanje nivoa kompetentnosti, konkurentnosti i zapošljivosti nezaposlenih kroz sticanje dodatnih znanja i vještina za obavljanje poslova u okviru stečenog ili novog zanimanja. Vrste obuka za tržište rada su usklađene sa potrebama lokalnog tržišta rada i poslodavaca, kao i utvrđenim potrebama nezaposlenih.
“Ciljne grupe nezaposlenih kojima je ova mjera prioritetno namijenjena su osobe koje pripadaju nekoj od kategorija teže zapošljivih lica, kao što su na primjer osobe bez kvalifikacije ili sa niskim kvalifikacijama, dugoročno nezaposleni ili druge objektivne okolnosti zbog kojih se teže zapošljavaju”, kažu u zavodu i ističu da su svi nezaposleni na evidenciji biroa uključeni u obuke.
Kažu i da su u toku prošle godine zaposlili oko 52 žene iznad 40 godina starosti, a da je od 2019. do 2022. godine kroz program zapošljavanja u privredi zaposleno oko 939 žena starosne dobi iznad 40 godina.
Nema ih nigdje, ali bez njih ne možemo
Sekretar sindikata uprave RS i pravnik u Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite RS Milorad Mitrović kaže da iako domaćica predstavlja tradicionalno „zanimanje“ u našem društvu (formalno-pravno nezaposlena) koja okuplja domaćinstvo, upravlja kućnim budžetom, predstavlja oslonac u procesu obrazovanja djece, stara se o čuvanju, podizanju i vaspitanju budućih generacija, ona ostaje neprepoznata u svijetu rada, pa i u svijetu nagrađivanja za postignute rezultate.
“U strukturi našeg društva duboko su ukorijenjene uloge polova i učešće u zadacima i poslovima vaspitanja i obrazovanja djece. Svakodnevno slušamo priče o subvencijama za vrtiće, a zašto ne bismo dio tih sredstava izdvojili za domaćice koje se brinu o podizanju i vaspitanju djece i time čine značajne uštede ne samo u kućnom budžetu nego i društvu. Zašto tom servisu za čuvanje i odgoj naše djece za njihov trud i zalaganje ne obezbjedimo neke „vaučere“, „subvencije“ ili neki drugi vid pomoći”, kaže Mitrović.
Ističe da ove žene društvo često stigmatizuje kao „neradnike“ iako su one stub naših porodica.
“Te žene su stub našeg društva i osnova naše porodice. Potrebno je da se obezbijede stimulansi za ove žene i majke barem do treće godine života djeteta, do kada je i ona najpotrebnija”, kaže Mitrović.
U kontekstu ljudskih prava, domaćice nema nigdje bilo da se radi o socijalnim, ekonomskim ili kulturnim aspektima njihovog položaja. Neplaćeni rad ovih žena postao je nešto što se podrazumijeva i ne vrednuje. Domaćice često obavljaju brojne obaveze za koje ne dobijaju nikakve naknade, bilo da se radi o kućnim poslovima, brizi o deci i starijima ili da rad u polju kao ispomoć i za to dobijaju neki dio nadnice za koji ni ne znaju da li je adekvatan njihovom radu. Sve ovo može dovesti do ekonomske zavisnosti i ograničenja ljudskih prava u smislu ekonomske sigurnosti.
Domaćice često nemaju pristup penzijama, zdravstvenom osiguranju ili drugim socijalnim beneficijama zbog neformalnog statusa rada u kući. S obzirim na ranije spomenute tradicionalne okvire u porodici i društvu, one vrlo često nisu uključene u donošenje odluka u domaćinstvu i društvu koje ih nerijetko smatra neradnicama. Neodgovoreno je ostalo i pitanje šta je sa onima koje ne žele takav život i da li imaju ikakve šanse da se uključe u društvene tokove.
Zanimljivo je da su nezaposlene osobe ostale i bez famoznih jednokratnih pomoći koje su prethodnih godina dobijali i penzioneri i demobilisani borci, studenti i maturanti, višečlane porodice i ko sve ne.
Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta za ljudska prava iz Banjaluke kaže da gotovo niko do sada nije specifično bavio ovom kategorijom stanovništva.
Nose veliki teret i podrazumijevaju se
“Povremeno se ta pitanja o njihovom statusu provlače kroz neke projekte i spominju se žene koje ostaju na selu i rade sve poslove a nigdje ih nema. Niko nije radio neka posebna istraživanja, mada moram reći da se posljednjih godina sve glasnije govori o ženama u trećoj životnoj dobi i njihovom položaju i pravima”, objašnjava Dardić.
Evropski parlament, kaže Dardić, razmatra ideju i radi na donošenja propisa kojima bi se regulisao njihov status i obezbijedila briga kada im to bude potrebno.
“Kada govorimo o poslu koji one obavljaju, to se ničim ne može naplatiti. Bake i tete se godinama podrazumijevaju za čuvanje djece, spremanje zimnice i brojne druge poslove, dok se o bilo kakvoj valorizaciji tog posla i priznanju za iznesene poslove ni ne misli. One su i u ratu i u poplavama ponijele ogromne napore da prehrane porodicu. One raspolažu setom vještina i znanja koje će sa njima nestati. Mi to nismo do sada prepoznali. Čak se išlo tako daleko da se pojam domaćica uzima u nekom negativnom kontekstu. Srećom, to se danas mijenja i nadam se da ćemo uskoro prepoznati ovaj ogroman doprinos našem društvu”, kaže Dardić.
Priča da je rad domaćice na godišnjem nivou izračunat u nekim zemljama i da su dobijeni iznosi bili zapanjujuće veliki. Objašnjava da kapitalizam i postojeće društvo počivaju na leđima ovih žena, a da se do danas izbjegava govoriti o tome.
Andrijana Pisarević
