Malo će se ko u poodmakloj devetoj deceniji usuditi da sjedne za volan. No, Dimitrije je baš nedavno produžio svoju vozačku dozvolu na još dvije godine. Ako ga zdravlje posluži i u narednom periodu biće regularan vozač na trebinjskim ulicama.
Šeširić, sako, kravata, u ovim hladnijim danima obavezno kaput, te ključevi od Opela i čika Dimitrije je spreman za izlazak iz kuće. Tako gotovo svako jutro.
Nedavno, 4. januara zakoračio je u 88. godinu života. Malo će se ko u poodmakloj devetoj deceniji usuditi da sjedne za volan. No, Dimitrije je baš nedavno produžio svoju vozačku dozvolu na još dvije godine. Ako ga zdravlje posluži i u narednom periodu biće regularan vozač na trebinjskim ulicama. I ne samo trebinjskim. Usudi se on sam otići Opelom i osamdesetak kilometara dalje, do Stoca. Obiđe pčele, porazgovara sa prijateljima, ispuni dušu, pa nazad u Trebinje. Sve to “zavida” i po lijepom vremenu. Stolac je najdalja destinacija na koju se Dimitrije Škrba jedan od najstaijih vozača u Trebinju danas usudi da odveze.
Baš sam nedavno išao na detaljne preglede, naročito kod očnog doktora. Sve je u redu. Najbitnije je da me oči dobro služe. Doktorica je rekla – odlično čika Dimitrije“, počinje priču ovaj osamdesetsedmogodišnjak.
Rođen davne 1928. godine u tadašnjoj kraljevini SHS, vozčku dozvolu je stekao u istoj državi samo drugog naziva 1972. godine. Tek kada je riješio stambeno pitanje i napravio kuću u Stocu, odlučio je da polaže vozački ispit. Vožnju je iz prvog puta položio u Mostaru kao četrdesetčetvorogodišnjak.
„I tada je bilo slučajeva da se polaže i nekolika puta kako bi se naplaćivalo. Ja sam to odradio bez greške, poslali su me na poligon kod Veležovih igrališta i prije završenih svih pregleda sam savladao te vještine“, priča nam Dimitrije, prisjećajući se sedamdesetih godina.
Od tada je stalno za volanom. U nešto više od četiri decenija vožnje automobilom,saobraćajnih nesreća nije imao.
„Na putu nikada nisam imao saobraćajnih nezgoda. Ponekad prilikom okretanja u uskoj ulici u Dolu zagrebao bih automobil, ali nezgoda nisam imao. Ne vozim po mraku. Gdje god odem gledam da se vratim zavida. U ovim godinama ne volim da vozim auto kad su loši vremenski uslovi “, kaže Dimitrije za „Moju Hercegovinu“.
Nikada, priča nam on, nije volio brzu vožnju. Danas uglavnom vozi sporije, mada, priznaje nam omakne mu se nekad i koja sitna brojka više od 80 km na sat. Najbitnije je, savjetuje ovaj iskusni vozač, biti pažljiv i držati dobro otvorene oči tokom vožnje.
„Ranije, kad sam tek počeo da vozim, mogao sam ići dugo a da ne sretnem nikoga. Automobili su bili rijetkost. Danas više svako vozi, velike su gužve. Moram dobro da pazim. Ja poznajem sebe, ali ne poznajem drugog vozača“, priča on.
Prvi automobil, tada novu Škodu, nabavio je prije no što je dobio vozačku dozvolu. Škoda ga je vjerno služila do godina rata kada ju je zamijenio Opelom koga i danas vozi i redovno kontroliše kod majstora.
Životne okolnosti su bile takve da je tri godine sa suprugom proveo na afričkom kontinentu. Sticajem prilika morao je, doduše kratko, da vozi i tim ulicama i to uglavnom do škole sa djecom. Tamošnji policajci, svjedoči Dimitrije, čim bi vidjeli da dolazi iz Jugoslavije bili bi srdačni.
Čim bih im pokazao da sam iz Jugoslavije, odmah bih imao slobodan prolaz. Oni su tamo znali i poštovali Tita“, prisjeća se uz osmijeh.
Jedini vozač među prijateljima
Devetu deceniju Dimitrije uljepšava druženjima sa prijateljima, na koje je posebno ponosan. Pečalrstvo mu pruža nemjerljivu radost i ispunjava život. Poseban elan mu daje kćerka Slađa i unučad, na čiju podršku i pomoć, iako su daleko, uvijek može da računa.
Sa četverotočkašima su se njegovi prijatelji već pozdravili, pa je Dimitrije jedini vozač u društvu. Automobilom dođe do grada, popije jutarnju kafu, kupi potrebne namirnice i nazad kući.
***
Baš dok smo razgovarali u bašti gradskog lokala umotani u januarsko sunce, naišao je Vlado, radnik na parkingu gdje čika Dimitrije redovno parkira svoj automobil. Pozdravio nas je i potvrdio da se Dimitrije zasluženo našao u našoj priči.
Samo da pozdravim najstarijeg vozača što dolazi na naše parkiralište. Svaki dan. Sve uredno odradi, svaka čast. Strašan čovjek, strašan čovjek“, rekao je, pružio nam ruku i nastavio svojim putem.
