Dvadeset i pet godina je Boro Kapetanović sjedio u bašti Hotela „Bosna“. Kada je počela pandemija koronavirusa, povukao se u Mađir. I više ne „silazi“ u grad. Dođe dva puta mjesečno – jednom po borački dodatak, drugi put da vrati knjige u biblioteku, a preuzme nove. A nekad sve to obavi odjednom.
“Čovek može da živi sa svim i svačim. Dokaz za to je buva”, kaže Kapetanović u razgovoru za MojuHercegovinu.
Neće da priča o samoizgnanstvu. Neće da priča ni o politici. O književnosti i kulturi hoće. I to nakon godinu dana. Ako ne i više.
“Sigurno više”, tvrdi Kapetanović.
Na šta vas podsjećaju aktuelne priče o našoj kulturi?
Sve diskusije te vrste podsjećaju me na onu priču o neplodnosti mladih popadija. Koliko mladih popadija pati od neplodnosti? A onda se utvrdi da uopšte nisu bile neplodne popadije, nego sveštenici.
Za koga pisac danas piše?
Danas, kad ljudi više vjeruju meteorolozima nego piscima, više gatarama nego filozofima, više jagodama iz frižidera nego jagodama iz šume, zaista je opravdano pitati se za koga pisac piše. Pa, da vam kažem: pisci pišu za one koji još uvijek znaju razliku između žirafe i košute, cigle i crijepa, snijega i mlijeka u prahu.
Šta je danas književna kritika?
Književna kritika je buva u gaćicama kafanske pjevačice. Više nagađa, nego što pogađa.
Kako živi pisac na Balkanu?
Kao tužna kurva.
Pisci se često žale na uslove rada?
Pravom konju ne trebaju praporci. Ni pravom pjesniku uslovi. Može moljac da vježba koliko hoće, ali nikada neće letjeti kao lastavica. Tako je i sa pisanjem. Možeš da treniraš i vježbaš koliko hoćeš, ali ako si kljusina, nikad od tebe Jabučila. Uslovi su za balerine i manekenke. Kada je nastao „Ep o Gilgamešu“, nije bilo uslova. Kakve je uslove imao Homer kada je smozgao prvi stih „Ilijade“? Šta je sa uslovima Fjodora Mihajloviča kad je zapisivao „Zapise iz mrtvog doma“?
Koliko ste zadovoljni onim što napišete?
Pisac nikad do kraja nije zadovoljan svojim djelom, kao što ni svako ozbiljno stablo kruške nije zadovoljno baš svakim svojim plodom. Nije svako pisanje književnost, niti je svaka ptica golub. Duvanje u sviralu nije sviranje nego duvanje.
Kako opisati vrijeme u kojem živimo?
Ako želiš da opišeš pravo stanje javne kuće, onda je ne opisuj u šest sati uveče, nego u šest izjutra. Naš narod je, nažalost, mnogo očajniji što je siromašan nego što je nepismen. Dobru izreku imaju moje bivše komšije: Plaha vakta ko obraza nema. Kao umjetnički čin predstavljaju se i filmovi o nastanku vibratora. Za atletsko dostignuće predstavljaju nam i trku prasića koji su preživjeli Božić. Kao zanimanje predstavljaju nam i voditeljku vremenske prognoze, a kao ekskluzivnu vijest da Bred Pit vara suprugu sa stjuardesom. Ovce bleje samo kada su žedne. Imam osećaj da mi danas blejimo bez veze… I kad jesmo, i kad nismo žedni.
Popriličan je haos u izdavaštvu Republike Srpske. Kako to komentarišete?
Otkad nam knjige preporučuju veterinarski zavodi, vrednuju ih kućni majstori, izdaju pekare, a na promocijama o njima govore gradonačelnici, jasno vam je i kakve su nam knjige i kakvi smo mi. Kao književnici i kao ljudi. Niko ne uvozi budale, inače bi prestali sa izvozom balvana. Traže da budeš kratak i jasan, a sve oko tebe dugo i mutavo. Svi pišu. Pa i vodu piju svi, pa opet nisu ribe.
Mnogi tvrde da se knjiga danas ne može prodati bez reklame?
Sokrata nije reklamirao „Pink“, niti se slikao za „Svet“, pa je i danas faca. Knjiga se ne prodaje? Pa, kad narod ofukari, ne prodaje se ni paradajz. Nije problem u tome što smo „fantastično grozni“, nego što će doći još gori. Ni govedo nije bez dostojanstva koliko su ovi danas bez stida. Čitanje knjiga danas je vrći grijeh od silovanja. Našem vozu ne treba pruga. Zubnu pastu uvozimo iz Bugarske, a kiselo mlijeko iz Mađarske. Blago nama. Pitaš danas čovjeka šta je po zanimanju, a on ti kaže – vlasnik. Gdje je učio tu školu? To ni moja pokojna baba ne bi znala reći. Znam da je narodu teško, ali to ne znači da ima pravo da se budaleše.
Prvu knjigu, „Pesmovano doba“, objavili ste 1974. godine. Kako je to tada izgledalo?
Eh! U vrijeme moje prve knjige svi smo vjerovali u sve. Komunizam je bio pitoma životinja. Onda je došlo vrijeme kad smo u sve sumnjali. Danas kad je sve u službi nečastivih sila, spasiće se jedino snaša koja plijevi luk i pjesnici koji brane pravo na plač. Ako i pjesnicima postanu miliji kajmak i pitica nego stih i strofica, svijet će uskoro ličiti na fabriku domina.
Šta je sa bibliotekama?
Da studenti ne spremaju ispite i srednjoškolci ne traže lektiru, naše bi biblioteke ličile na napuštene željezničke stanice.
Mnogo pjesama ispjevali ste o ljubavi?
U ljubavi je veoma važno: ako gledaš – šta vidiš. Džaba gledaš ako ne znaš vidjeti. Tako je i u ljubavnoj poeziji. Džaba je pišeš ako je ne znaš pisati. Pa i Sizif, šta bi furao da nije gurao, mislim naravno na onaj njegov kamen. Veliki pjesnici, međutim, znaju da ima djevojaka koje više vole da ih odvedeš u zoološki vrt nego u poeziju. Da izvjesne dragane više nadahnjuje šimpanzo nego Dučić. Da su žene uzavrelih lirika mnogo srećnije kad im dragan donese bostan od deset kila nego blistav prevod „Ilijade“ i cijelog Ovidija. I zato sam im uvijek praštao ako su griješile iz radoznalosti. Kad voliš, sve moraš učiti iz početka.
Svjedoci smo sve češćih popusta prilikom prodaje knjiga?
Sve što mogu da vam kažem to je – ne dajte da vas naviknu na popuste, na jeftinoću. Neka oni popuštaju, nemojte vi. Napredne zemlje su toliko uznapredovale da se sad bore i za pravo paradajza da bude okrugao, pravo krastavca da bude prav, pravo šljive da bude plava. Već su se izborili za pravo balvana da bude balvan, pravo psa da bude pas, pravo ljubičice da bude ljubičica. Ljudi tamo više ne znaju šta da rade s tolikim pravima. Možda su baš zbog toga ona djeca i palila London. Pretjeralo se. Otišlo u budalaštinu. Zato su mi i ti popusti i ta jeftinoća sumnjivi.
Pisati ste mnogo i o ratu…
Hrabrost je tiha. I ljubav za otadžbinu je tiha. Suze se suše, ali plač se pamti. Bez mučenika nema svetaca.
Mogu li pisci živjeti od pisanja?
Neki mogu, a neki moraju.
Pišete i ekavicom?
Srbin sam.
