Borko Babalj iz Trebinja, najnagrađivaniji inovator RS: Umjesto da živim od svojih inovacija, ja živim na granici egzistencije

„Nikad nijedan zvaničnik iz Trebinja nije me potražio da razgovara o mojim inovacijama, niti moje kolege iz Udruženja inovatora Istočne Hercegovine iako sve imaju međunarodna priznanja. A bilo bi i normalno i korisno za grad da se te nagrađivane inovacije proizvode – i zbog tržišta i zbog novih radnih mjesta. Ili bar da me neko zaposli, da mogu da radim na daljim inovacijama. Umjesto toga, ja sam svu svoju energiju usmjerio u to kako preživjeti sutra“, iskreno počinje svoju priču za „Moju Hercegovinu“ Borko Babalj, najnagrađivaniji inovator Republike Srpske, koji je za osam inovacija dobio 42 međunarodna priznanja. On je i inovator sa najvećim brojem patentnih prijava u RS (preko 15) i najvećim brojem urađenih prototipova. Savez inovatora RS proglasio je Babalja 2013. inovatorom godine u RS.

Borko Babalj (FOTO: Moja Hercegovina)
Borko Babalj (FOTO: Moja Hercegovina)

Srebro u Seulu za eko-pepeljaru

Ništa se, kaže, nije promijenilo ni poslije srebrne medalje koju je osvojio krajem novembra na Sajmu inovacija u Seulu (Južna Koreja) iako je u medijima bilo preko 30 napisa. To srebro Babalj je dobio za „hermetičku pepeljaru“ iz koje ne izlazi dim, niti miris ugašenih opušaka.

„To je modifikovana pepeljara na kojoj ja radim više godina i nagrađivana je na sajmovima inovacija širom svijeta. Ali ja sam uvijek tražio bolje rješenje. Ovaj prototip je urađen u Sloveniji i Italiji. Dakle, ona je već gotov proizvod, potpuno oblikovana i vizuelno lijepa – samo treba obezbijediti proizvodnju!“

Babalj pojašnjava da je pepeljara napravljena tako da je na njenom „plafonu“ naljepnica sa usitnjenim vulkanskim zeolitom. Taj zeolit upija dim cigarete, dok je ona u pepeljari. A kad završi s pušenjem cigarete, pušač samo ubaci opušak u jedan vertikalni otvor. Ona se, kaže, sama ugasi zbog nedostatka vazduha.

borko_babalj_mh_pepeljara_3

„Ključno je da se cigareta ne mora nasilno gasiti, jer se tada oslobađaju štetne materije. Nakon toga, pušač jednostavno zarotira prstom gornji dio pepeljare, a opušak upadne u spremište i pepeljara se hermetički zatvori. Prostorija je zaštićena od neprijatnog mirisa opušaka i ružnog pogleda na njih, čak pepeljara ne mora ni da se očisti odmah. A i kad se čisti, ne mora da se pere, jer ne ostaje garež kao kod nasilnog gašenja opuška“, završi opis Babalj. Onda samo doda da su i seulsko srebro, kao i sve ranije nagrade – propratili svi mediji, ali niko iz Grada. Navikao je već, s uzdahom kaže, da niko to u Gradu ne broji ni u šta…

Inovatori nude korist Trebinju – Grad nezainteresovan

Naočale bez okvira

borko_babalj_mh_naocare_1

Kao jedini pozitivan odnos prema njegovim inovacijama, Babalj pominje Fakultet za menadžment. Oni su, saznajemo, odlučili da naprave njegovu inovaciju ‘naočale bez okvira’. Konkurisali su s tim patentom kod Ministarstva civilnih poslova i dobili sredstva za to. Radi se o naočalama koje nemaju okvir, pa se i ne kače za uši.

„One se stavljaju na gornji dio međuočnog dijela nosa, koji drži stakla a radi se 7 veličina – nađete svoju kao kad kupujete cipele. Taj nosač za stakla je elastičan, lako se raširi i namjesti na korjenu nosa, a onda se malo stisne – ne mogu da spadnu, može čovjek skakati koliko hoće. Te naočale idu dobro uz svaki oblik glave, ne zaklanjaju lice, lake su i jeftine su za masovnu proizvodnju“.

S obzirom na to, prvo se postavlja pitanje kako Babalj preživljava u Trebinju? Ne zna, kaže, ni on kako uspijeva, ali ne bi ni da priča o tome. Ističe da suština nije u tome da se pomogne njemu lično već da se njemu kao inovatoru pomogne da krene u proizvodnju inovacija koje su dobile prestižne međunarodne nagrade. Još ne samo njemu, već i ostalim inovatorima Udruženja inovatora Istočne Hercegovine.

„Ja i ostali članovi imamo osam, devet inovacija koje bi se, uz pomoć društvene zajednice, odmah mogle proizvoditi. Pa zar to ne bi bilo na korist svih nas? Jer ako bi inovator od tog dobio 3%, drugi bi dobili zaposlenje i uvećala bi se ukupna zarada ovog grada. Umjesto toga, nas nikad niko u Gradu nije primio – ni mene ni moje kolege iz Udruženja, koje smo osnovali 2005. godine. Sada imamo 23 člana, a njih pet, šest se aktivno bave inovacijama. Jedino što Uruženje dobija iz gradskog budžeta je 1.200 KM godišnje i to je to.“

Nedovoljno, dodaje, pa su tražili od Elektroprivrede da i Udruženju daju pomoć koju dijele od o5% dobiti, a za njihov rad na inovacijama. „Odgovorili su nam da nemamo pravo na to! Tek pošto sam se žalio da mi, jednostavno, biološki ne možemo izdržati bez sredstava, dali su nam 1.000 KM. A neki veterani fudbalskog kluba dobiju 30.000 ili 35.000. Ma sve je ovdje naopako okrenuto! Jer ja tražim da se daju pare da bi se krenulo s proizvodnjom u gradu – pa zar nije to najvažnije u ovom trenutku?“, rezignirano sliježe ramenima Babalj.

Inovatorstvo i preduzetništvo u školi

U takvoj ličnoj situaciji, a budući da se, kako kaže, potpuno unio u svijet inovacija, on je napisao jedan projekat Udruženja građana – da predaje djeci o inovatorstvu dva časa po razredu. Jedan čas je „Inovatorstvo i preduzetništvo“, a drugi “Inovacije Udruženja inovatora IH”. Projekat mu je odobren i dobio je za njega 1000 KM. Predavao je to, pokazno, u osnovnoj školi u Bregovima većim razredima, a trebao bi početi u gimnaziji i tehničkoj školi.

borko_babalj_mh_2

Džepna pepeljara - muštikla

borko_babalj_mh_dzepna_pepeljara

Babalj ističe da mu je to najnagrađivanija, možda i najobljavljivanija inovacija. Ona je u tome da pušač istovremeno nosi i muštiklu i pepeljaru. „To ima mnoge prednosti. Kao prvo, smanjena je količina dima, još pušač ne mora nasilo gasiti cigaretu već opušak ostaje ‘zarobnjen’ u muštikli – on je samo blago zarotira poslije pušenja. Dakle, nema opasnosti da se nagori namještaj, niti izazove požar. Njenim korišćenjem se smanjuje i otpad od opušaka po ulicama i požari izazvani bacanjem opušaka. Još je ta pepeljera, uz jednu dodatnu mjeru, pogodna za odvikavanje od pušenja.“

„I djeca su to divno prihvatila. Eto, tih sam 1.000 KM dobio za projekat za koji može svako konkurisati u Gradu za Udruženje građana. Ja sam napisao projekat, ali nešto ću predavati ja, nešto će Miro Ilić o nebeskim tijelima, a moj saradnik Svetozar Basor pričaće o inovacijama vezanim za elektro-struku. Ja ću najviše predavati, jer ja imam najviše inovacija, a prenijeću i inovacije pokojnog Ćetka Kapora.”

„Sead u Švedskoj živi od jedne inovacije, a ja ovdje…“

Babalj svoju inovatorsku priču završava pominjanjem Seada Dautbegovića iz Švedske, inače školskog druga iz srednje Mašinsko-tehničke škole u Trebinju. Poslije te škole, Babalj je otišao u Sarajevo i radio u „Famosu“, a drug je ostao u Trebinju. Početkom rata, jedan je izbjegao u Trebinje, drugi u Švedsku. Obojica su se, kaže, dali u inovacije, samo što je Dautbegović dobio pomoć Švedske vlade za izradu prve inovacije, već je proizvodi i živi od nje. Druga mu je u fazi izrade.

„On sa jednom-dvije inovacije već proizvodi, a ja sa osam nagrađivanih širom svijeta – nema teorijske šanse! Umjesto da živim od svojih inovacija, ja živim na granici egzistencije. Ako je grad Trebinje 2013. dobio nešto što nikad prije nije imao – inovatora godine u RS i ima najnagrađivanijeg inovatora u RS, pa zar ne bi trebao da mu pomogne i da ga negdje zaposli? Ali nema ničega za ‘trebinjskog inovatora’! Sad bih ja trebao da napustim taj rad na inovacijama i idem da se bavim kojekakvim poslovima da bih se izdržavao, a da mi ono sve izađe iz glave…“, s uzdahom završava svoju inovatorsku priču Borko Babalj.

Autor

Vesna Kešelj

Saradnik internet magazina “Moja Hercegovina” od februara 2014. Istovremeno radi i kao PR novinar najvećeg srpskog sajta za oglašavanje "KupujemProdajem".

Svi tekstovi autora