Banjaluka – prestonica varvarstva

Činjenica da se u posljednje vrijeme govorka o Banja Luci kao o budućoj evropskoj prestonici kulture primorava nas da ozbiljno preispitamo šta ustvari podrazumjevamo pod tom često upotrebljavanom i još češće zloupotrebljavanom rječju.

Banjaluka (FOTO: Moja Hercegovina)

Značenja su raznolika i slojevita. Danas najpopularnije je ono koje nude nauka i tehnika, ali ozbiljno razvijeno još u marksizmu, a koje nam nerijetko nametljivo šapuće da je kultura određena relativizmom mjesta i vremena, ekonomijom i sličnim uticajima. Špengler sa svojom organskom cikličnošću istorije i Hamvaš sa svojom „morfologijom kulture“ htjeli su kulturu kao višu, svagda jedinstvenu nadljudsku stvarnost koja kroz relativnost klimatskih, bioloških, mentalnih i drugih uticaja samo različito progovara. Vajninger je ipak kulturu zamišljao kao stalno postizanje sebe kroz epohe, vječiti samostvarajući san o idealu kulture. Da se o ovoj škakljivoj stvari raspitamo kod Don Kihota ili Minhauzena, svakako bi dobili još zanimljivih ponuda. Iako gotovo potpuno različita, sva ova značenja imaju jednu neprimjetnu srodnost: sva podrazumjevajući u kulturu uključuju nekakvo kretanje, ma bilo ono ekonomskog ili metafizičkog porijekla.

Jedna frekvencija, jedno posebno kretanje – ali ko ga vrši? Naravno umjetnost, filozofija, religija, pa i nauka. To je kretanje pak izuzetno izbirljivo u pogledu podijuma na kojem bi se moglo razviti u ples, to jest ne voli svako ples. Na onom brdovitom Balkanu kojeg je još Radomir Konstantinović, intelektualno najpošteniji filozof među južnim Slovenima, prepoznao kao mitomansko leglo palanačke zatvorenosti, kultura je tako malo dobrodošla da se ne samo mobiliše kao eufemizam za mržnju nego i svaki pokušaj ozbiljnog dovođenja ova dva pojma u neku vezu nužno mora već početi kao žongliranje oksimoronima. Pa ako je cijelo tijelo bolesno do iznemoglosti i konačnog izdisanja, kako bismo mogli vjerovati advokaturi jednom jedinom organu, vjerovatno džigerici ili slijepom crijevu, kakav je Banja Luka?

Vrbaski grad je stasao kao turska mahala u krilu razmetljivih sitnotrgovačkih umova i kao takav nikad i nije imao neke velike izglede da kulturno zaživi. Zanimljivo je i da ga jedan Petar Kočić, kojim se on lakomisleno hvali, u svom opusu spominje veoma rijetko i nekako nerado, smatrajući ga plodnim tlom za razvijanje austrijskih imperijalističkih težnji. Ipak, Kočić je umro, a Banja Luka je (p)ostala plodno tlo samo za lokalpalanačke rusofilske težnje. Pseudourbana marioneta Manjače.

Oni koji žeđaju za primjerima mogu ih imati u izobilju. Banjalučko pozorište mora da je odraslo u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta, budući da je doslovno sto puta izvelo Nušićevu „Gospođu ministarku“ i time se još perverzno ponosi. Šiler? Strindberg? Pejaković. I mada gospodinu često pođe za rukom kreativna i britka satira, ona u svom krajnjem ishodu u publici samo održava stav da je pozorište sinonimno komediji, i tako su od Šekspira Banjalučani naučili jedino falstafovsko smijanje. Pozorište je ovde jedna zabavljačko-mitomanska ustanovica koja je svoje mušterije toliko navikla na pomahnitalu razonodu, k tome još priprostu, da je jedna „gostujuća“ (porijeklom beogradska) izvedba Krležine drame „U agoniji“, iako po prirodi tragična, od gledalaca izmamila ništa drugo do smijeh. Naravno, ne može se od savremenih bosanskih Srba očekivati da se u potpunosti sažive sa krležijanskim cajtgajstom klasičnog građanstva i austrougarske dekadencije, ali kulturni zadatak jednog grada bi, između ostalog, bio i da nastoji svoje građane učiniti univerzalnijim ličnostima i odstraniti faktore zatvorenosti. U suprotnom će grad biti tek, s jedne strane, zavidna njiva za epigonstvo i pretjerane strane uticaje, a s druge strane za jezivo opsesivno čuvanje nekakvog limunadnog folklora.

Ozbiljnog izdavaštva u Banja Luci nema. Onom lokalpatriotskom štampocjepidlačenju (poput „Besjede“) kog pak ima – ako ga uporedimo sa starom „Svjetlošću Sarajevo“, koja je ispustila dušu ostavivši mjesto istoimenoj poliklinici, ili sa nažalost privatizovanim beogradskim „Nolitom“ – možemo se samo zbunjeno češkati iza uva. Ovde treba spomenuti da su jedine kulturne veličine Banja Luke, osim ćevapa, Kolja Mićević i prof. dr. Miodrag Živanović (i sam značajan autor), koji su priredili izvanredne prevode Šilera, Valerija, Jaspersa i drugih umjetnika i filozofa. Osim njih, još jedino kulturno ime koje preostaje ovom gradu je Slobodan Dragaš, koji nije bez razloga gradu zavještao onu skulpturu muškog uda – ostavivši tako gradu jedino što je grad ikad njemu dao – koja i dalje nijemo leškari kraj Muzeja savremene umjetnosti, a za koju mještani i svekoliki prolaznici sigurno pretpostavljaju da je samo malo bezobraznija pečurka, ako je uopšte i primjećuju.

Muzej savremene umjetnosti? Savremene? K tome još umjetnosti? Osim kao željeznička stanica – i kao mjesto gostovanja izložbe Matice srpske i nekog engleskog tabletomanskog transvestita – ona simpatična kućica nema neku veću vrijednost. Ustvari, kad bi je uporedili sa arhitektonskim ostatkom Banja Luke, koji je sačinjen od konzervi poput Boske i gradske biblioteke (u kojoj se, nota bene, ne može pronaći jedan Lotreamon niti jedan Beme niti jedan Dimitrije Mitrinović), što se uglavnom nimalo profesionalno pravda predanjima o nekom zemljotresu i žurbom oko pravljenja novih kružnih tokova – zgrada Muzeja je, pored Kastela i Ferhadije, još jedino banjalučko zdanje koje nije u potpunosti abnormalno. Hram Hrista Spasitelja nažalost pomalo podsjeća na pidžamu, a razlog je vjerovatno to što je fovista Lazar Drljača, možda jedan od najvećih srpskih umjetnika, koji je prvobitno bio određen za arhitektu, nenadano odbačen, jer je tadašnji vladika njegovu viziju smatrao „suviše modernom“.

Na kraju krajeva, može li se grad koji svojim najvećim pronalaskom smatra ćevap gledati kao kulturan? Grad u kojem se još uvijek ne znaju imena ubica zaklanog dijeteta? Ako bi nakon svega ovoga Banja Luka nekad zaista bila kulturna prestonica Evrope, to bi moglo značiti samo da je kultura kapitulirala, to jest da su Evropa i svijet balkanizovani.

Danilo Topić

Tagovi:
Autor