Ukoliko Narodna skupština Republike Srpske usvoji Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika kojim se kriminalizuje kleveta, to će, kako je više puta istaknuto, značiti i snažan udar na pravosudni sistem, pogotovo na tužioce koji će biti zatrpani poslom. U tom slučaju u Srpskoj bi moglo biti otvoreno pitanje „privatnog tužioca“.
Krivično zakonodavstvo u nekim zemljama podrazumijeva da postoje krivična djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti i ona koja se gone po privatnoj tužbi. Ukoliko se krivično gonjenje vrši po službenoj dužnosti, krivični postupak pokreće javni tužilac, dok u slučaju krivičnog gonjenja po privatnoj tužbi postupak pokreće privatni tužilac, najčešće sam oštećeni odnosno opunomoćeni advokat za krivično i prekršajno pravo.
Oštećeni u krivičnom postupku u Srbiji može podnijeti privatnu krivičnu tužba putem koje se pokreće krivični postupak i oštećeni je tada privatni tužilac. Privatni tužilac privatnu, odnosno krivičnu tužbu, podnosi nadležnom sudu u roku od tri mjeseca od dana kada je oštećeni saznao za krivično djelo i osumnjičenog.
Kod privatne tužbe tužilaštvo ne goni po službenoj dužnosti, već oštećeni podnesi tužbu i preduzima sve radnje tokom postupka kod krivične prijave. Kako je privatna tužba složen podnesak i postupak, oštećeni može angažovati advokata za krivično pravo kao svog privatnog tužioca. Advokat za krivično pravo će navesti sve bitne elemente privatne tužbe. On će kao privatni tužilac po ovlašćenju oštećenog potkrijepiti sve navode iz privatne tužbe vjerodostojnim dokazima i zastupati oštećenog po privatnoj tužbi u cilju ostvarivanja njegovog najboljeg interesa.
Privatni tužilac, drugim riječima, nije isto što i gonjenje po prijedlogu. Gonjenje po prijedlogu znači da javni tužliac ne može da goni krivično djelo bez inicijative oštećenog, ali i dalje ih goni javni tužilac. Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske predviđa gonjenje po prijedlogu za ova krivična djela, ali to i dalje znači da će javni tužilac goniti ova djela. Ipak, da li bi uvođenje privatnog tužioca značilo poraz pravosudnog sistema ili bi ga unaprijedilo? I koje su prednosti, a koje mane ove institucije?
Vanredni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci Milijana Buha kaže za MojuHercegovinu da se krivična djela uvrede i klevete gone po prijedlogu oštećenog, tako da javni tužilac ne može da preduzme procesne radnje radi utvrđivanja da li je počinjeno krivično djelo povrede časti ili ugleda, ako nema prijedloga oštećenog.
“Prema pravilima krivičnog procesnog prava nema gonjenja za krivična djela klevete i uvrede bez prijedloga oštećenog i zahtjeva javnog tužioca. Ako bi javni tužilac odustao od gonjenja oštećeni bi mogao da nastavi sa krivičnim gonjenjem samo ako je potvrđena optužnica. Uvođenjem gonjenja po privatnoj tužni ne bi morala biti potvrđena optužnica. Privatni tužilac može da podnese i zastupa privatnu tužbu”, istakla je Buha.
Ona dodaje da istragom rukovode ovlašćena službena lica, tužioci i sudija za prethodni postupak. Privatni tužilac je, navodi Buha, nadležan za krivična djela koja se gone po privatnoj tužbi (kod kojih ne dominira javni interes i ne gone se po službenoj dužnosti). O prikupljanju dokaza brine se privatni tužilac.
“Institut privatnog tužioca poznavali su krivični procesni zakoni naših prostora. Oštećeni kao tužilac i privatni tužilac mogli su istražnom sudiji nadležnog suda podnijeti zahtjev da sprovede istragu, odnosno prijedlog da istragu dopuni”, kazala je Buha.
Kada bi istražni sudija našao da je istraga završena, obavijestio bi o tome oštećenog kao tužioca ili privatnog tužioca i upozorio ih da u zakonom propisanom roku treba da podnesu optužnicu, odnosno privatnu tužbu, a ako to ne učine, smatralo bi se da su odustali od gonjenja, pa bi se postupak rješenjem obustavio.
“Uvođenjem privatnog tužioca za krivično gonjenje za krivična djela koja se gone po privatnoj tužbi, teret dokazivanja je na privatnom tužiocu i to je rasterećenje za pravosuđe. Uvođenje privatnog tužioca znači omogućavanje prava istom da zatraži pomoć od nadležnih organa u prikupljanju i provođenju nekih dokaza”, rekla je Buha.
Ukoliko zaista dođe do kriminalizacije klevete i uvrede u Republici Srpskoj, biće to veliki pritisak na pravosuđe, s obzirom na to da se može očekivati dodatni priliv predmeta u tužilaštvima, a onda, moguće je, i u sudovima. Stručnjaci koji godinama prate rad pravosuđa ističu da je to još jedan od razloga zbog kojih zeleno svjetlo, u ovoj formi, ne smije dobiti Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske.
Direktor Centra za ljudska prava Dejan Lučka kaže da je jedan od razloga zbog kojih kleveta ne bi trebalo da bude kriminalizovana upravo to što će sudovi biti zatrpani novim poslom.
“Ni do sada nisu uspjeli da rješavaju slučajeve koje trenutno imaju. Kriminalizacija ovih djela će dovesti do toga da ćemo imati praktično još veću opterećenost tužilaštva. Tužioci neće moći da rade na nekim težim krivičnim djelima. Ako bi nakon toga neki od slučajeva i dolazili do sudova, imaćemo zatrpanost sudova predmetima koji ne bi trebalo ni da se tiču krivičnih sudova, nego se veoma lako rješavaju u građanskim sporovima”, ocijenio je Lučka.
Pravnik i odbornik PDP-a u Skupštini Grada Banja Luka Milko Grmuša ističe da postojeći Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske već predviđa zakonsku mogućnost da oštećeni krivičnim djelom preuzima određene nadležnosti tužioca.
“Te mogućnosti su jasne i prilično široke nakon potvrđivanja optužnice, no do tog trenutka oštećeni kao tužilac nema posebna ovlašćenja. To praktično znači da su njegova ovlašćenja tokom istrage zapravo minimalna”, kazao je Grmuša.
Svakako da je, dodaje on, potrebno zakonski bolje urediti samu istragu kao izuzetno važnu fazu krivičnog postupka. Riječ je o tome da će svi oštećeni koji imaju ozbiljan motiv za vođenje krivičnog postupka svakako sami preduzeti određene radnje kojima će nastojati da ukažu na izvršioca krivičnog djela i doprinesu njegovoj osudi. No, problem je u tome što će sud često te radnje cijeniti kao nezakonite i, samim tim, one neće imati nikakav pravni rezultat.
“Kako bi se spriječile paralelne istrage, odnosno kako bi se čitav postupak sinhronizovao, ubrzao i učinio i efikasnijim i pravičnijim – smatram da je potrebno izvršiti promjene zakona u tom pravcu. Ne vidim zbog čega bi to smetalo bilo kome ili bilo čemu, a svakako da je potrebno izvršiti jedan pozitivan i konstruktivan pritisak na tužilaštva da svoj posao rade kvalitetnije”, rekao je Grmuša.
Činjenica je, dodaje on, da i sad, kad oštećeni nema mogućnost da značajnije utiče na istragu, postoji čitav niz problema u odnosima između policije i tužilaštava, a na šta se žale obe strane i što je, na kraju krajeva, konstatovano i brojnim sudskim odlukama koje upravo ukazuju da zbog brojnih problema tokom istrage, izazvanih lošom koordinacijom tužilaštava i policije, dolazi do oslobađanja mnogih lica koja se dovode u vezu sa izvršenjem brojnih krivičnih djela.
Profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Nišu Ivan Ilić kaže da je krivično gonjenje po privatnoj tužbi postojalo u krivičnom procesnom zakonodavstvu bivše Jugoslavije. Nakon njenog raspada Zakon o krivičnom postupku Srbije je zadržao taj koncept. Riječ je, navodi Ilić, o prepuštanju krivičnog gonjenja oštećenom za ona krivična djela gdje su predominantno povređena lična ili imovinska prava pojedinca.
“Ne vidim da postoji problem kod uvođenja ovakvog vida krivičnog gonjenja ako se jasno definišu prava i obaveze privatnog tužioca. Za ova krivična djela, koja su uslovno rečeno lakša, ne sprovodi se istraga, u pravom smislu te riječi. Riječ je o sprovođenju pojedinih istražnih radnji, ali kod privatne tužbe istraga zapravo izostaje zato što podnošenjem privatne tužbe, koja je vrsta optužnog akta zapravo počinje faza optuženja, slično kao da je u redovnom postupku podignuta optužnica”, istakao je Ilić.
