Povratnici iz oba bosanskohercegovačka entiteta nerijetko dolaze u neprijatnosti, pa pored toga što su u sredinama u koje su se vratili prilično usamljeni, odbačenost i verbalni pa i fizički incidenti čine život povratnika često nepodnošljivim. Primjera je nažalost mnogo, pa trideset godina nakon rata ostaje pitanje da li je rat prestao ili još traje u glavama mnogih. Bjornstjer Bjornson, norveški književnik sa početka dvadesetog vijeka, rekao je da rat neće nestati dok ne nestanu misli o ratu. I zaista, u Bosni i Hercegovini, sudeći po komentarima na društvenim mrežama, prizivanju novih sukoba i ratnohuškačke retorike koja nerijetko dolazi od strane visokih zvaničnika, rat kao da još nije nestao… Ono što je neizbježna istina, kada je tema rata i poslijeratnog perioda u pitanju, je da političarima apsolutno gode međunacionalne tenzije, štaviše, one ih održavaju u ‘‘životu‘‘ i temu rata potežu kao keca iz rukava svaki put kada javno mnjenje treba skrenuti sa realnih, životnih problema u kolotečinu depresivne postratne Bosne i Hercegovine sa oba njena entiteta.
Kada među deset ljudi ima jedan koji je spreman da napadne onog do sebe samo zato što je druge vjere ili nacije, to je dovoljno za stalno raspršivanje međunacionalnih tenzija. A tenzije ne jenjavaju ni skoro trideset godina nakon kraja ratnih dejstava, što ne treba čuditi uzevši u obzir da politički vrh uporno podgrijava tenzije pa svjedočimo javnim nastupima prepunim mržnje, netrpeljivosti i poziva na neke nove sukobe ili bar prijetnjama nekim novim sukobima. Da tragedija bude veća, društvene mreže su preplavljene neprimjerenim komentarima mladih koji su rođeni tek 10 pa i više godina poslije rata. Oni koji su u fizičkom smislu najčešće na udaru su povratnici. Povratničke porodice često trpe verbalno i fizičko nasilje, a takvih slučajeva nažalost nije malo – u proteklom periodu mediji su pisali o incidentima u Srebrenici, Višegradu, Vlasenici, Konjicu i drugim sredinama.
Dobro je, biće dobro!
Na pravoslavni Božić ove godine, kamenovana je kuća osamdesetpetogodišnje Sofije Šantić, povratnice u Mostar, tačnije u okolinu ovog grada. Na pitanje kako je proslavila ovogodišnji Božić, ova starica je medijima odgovorila da je uznemirio događaj, pogotovo što u prethodnih 18 godina, koliko je prošlo od njenog povratka u porodičnu kuću, takvih napada nije bilo.
‘‘Uznemirila sam se, nasekirala i eto, kao da mi nije ni bio Božić. Vratila sam se prije osamnaest godina, nikada nikakvih problema nije bilo, niti sam i sa kim u zavadi, fino se pazimo sa komšijama. Dolazio mi je jedan komšija čim je čuo da su nam razbijeni prozori na kući, teško mu je što se to dogodilo, ljudski je to.’’, rekla je Sofija Šantić nakon napada na imovinu.
U Bijelom polju, dijelu Mostara u kojem su Bošnjaci većinsko stanovništvo, srpska povratnica Sofija Šantić nije imala problema. Nakon incidenta koji se dogodio na Božić, ova osamdesetpetogodišnjakinja se nada da se ovakve stvari više neće ponavljati.
‘‘Dobro je, biće dobro!‘‘, kazala je Sofija Šantić.
Ono što napadačima na povratnike očito ‘’daje krila’’ su male kazne. Nakon jednog od incidenata u kojem su napadnuti povratnici, Sevlid Hurtić, ministar za ljudska prava i izbjeglice rekao je da kazne za ovakve napade moraju da se pooštre istakavši da bi tada vjerovatno oni koji namjeravaju napasti ili na bilo koji način povrijediti povratnika dobro razmislili.
“Ja bih bio najsretniji kada bi ti što su to uradili dobili po 10 godina zatvora. Da svaki naredni koji pokuša to da uradi pomisli da može dobiti deset godina zatvora, bez obzira na ime i prezime.’’, rekao je Sevlid Hurtić.
Grković: Ljudi koji napadaju povratnike su za mene najveće kukavice i bijednici!
Zbog učestalih napada na ljude koji su se vratili na svoja ognjišta, Parlament Bosne i Hercegovine formirao je Radno tijelo Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH za izradu prijedloga mjera za zaštitu i sigurnost povratnika. Ovu komisiju čini po jedan predstavnik iz svakog političkog subjekta koji ima poslanika u Parlamentu Bosne i Hercegovine, a jedan od članova ovog radnog tijela je i Nenad Grković, poslanik liste Za pravdu i red u Parlamentu Bosne i Hercegovine. On za internet magazin ‘’Moja Hercegovina’’ kaže da su napadači na povratnike kukavice izrazivši zabrinutost zbog činjenice da su počinioci ovakvih djela nerijetko mlađe osobe.
‘‘U posljednjem periodu svjedoci smo mnogobrojnih napada na povratnike u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovakvi napadi izazivaju i najveći revolt kod svih građana jer je u pitanju jako osjetljiva populacija ljudi koji su većinom kasne životne dobi, udaljeni od ostataka svoje porodice, te tako sasvim nezaštićeni, predstavljaju laku metu za fizičko i psihičko maltretiranje. O ljudima koji su spremni da napadaju i maltretiraju ovakvu ranjivu grupu ljudi, pod izgovorom lažnog patriotizma suvišno je i govoriti. Za mene, to su najveće kukavice i bijednici, koji prije svega ne poštuju svoje, a kamoli ljude druge nacionalnosti. Ono što je jako zabrinjavajuće je da su u velikom broju slučajeva počinioci ovih djela mlađe osobe, pa bi se ovaj problem mogao posmatrati i kao međugeneracijsko maltretiranje starijih od strane mlađih osoba‘‘, kaže Grković za naš magazin.
Nenad Grković dodaje da je teško u potpunosti zaštiti kategoriju povratnika ali da je zadatak formiranog Radnog tijela čiji je on potpredsjednik, upravo pronalaženje mehanizama što kvalitetnije zaštite povratnika i prevencije napada na ovu kategoriju.
‘‘Nažalost, jako je teško u potpunosti zaštititi ovu grupu ljudi, ali bi svakako trebalo preduzeti određene radnje da se bar broj ovih napada smanji. Zbog toga je u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine formirano Radno tijelo koje je dobilo zadatak da razmotri dati problem i predloži određene zakonske mjere sa kojima bi se obeshrabrili ovi napadi. Ova radna grupa u prethodnom periodu je inicirala brojne sastanke sa nadležnim organima, udruženjima povratnika i brojnim nevladinim organizacijama iz oba entiteta, kako bi skupila dovoljno podataka za donošenje adekvatnih zaključaka i prijedloga u cilju sprječavanja napada na povratnike. Na osnovu razgovora, zaključeno je da ne postoji adekvatna baza podataka koja bi sadržala sve informacije o datim napadima. Ovakva baza podataka bi bila neophodna radi objektivnog sagledavanja problema jer jako je opasno donositi zaključke na osnovu subjektivnih utisaka. Takođe, na sastancima su izneseni i drugi prijedlozi, kao što su pojačani nadzor policije u povratničkim selima, strožije kažnjavanje ove vrste krivičnih dijela i tako dalje. Od svih ovih organizacija zatraženo je da se svi ti prijedlozi dostave Radnoj grupi u pisanoj formi, kako bi se na narednoj sjednici Parlamentarne skupstine iznijeli na razmatranje. Tako da ćemo već na sljedećoj sjednici imati pripremljene određene izmjena zakona sa kojima bi se bar donekle zaštitili svi povratnici u Bosni i Hercegovini‘‘, kaže naš sagovornik.
Grković ističe da napade na povratnike ne bi smjelo dijeliti po nacionalnoj osnovi jer bi to, smatra on, izazvalo kontraefekat. Po njegovom mišljenju, najveću odgovornost za napade na povratnike snose političari skloni dizanju nacionalnih tenzija.
‘‘Na kraju je jako bitno reći da se problem napada na povratnike ne smije dijeliti po nacionalnoj osnovi i subjektivno posmatrati ovaj problem jer bi u tom slučaju izazvali kontraefekat i isprovocirali dodatne napade na povratnike. Najveću odgovornost za sve ove napade svakako snose političari koji stalnim podizanjem nacionalnih tenzija upavo isprovociraju ove napade‘‘, smatra Nenad Grković.
Na zidu rupa od metka… Rupa je iz mira, nije iz rata!
Denisa Tuncel je povratnica u Rogaticu. Trenutno živi sa majkom u stambenoj zgradi gdje je živjela i prije rata. U Rogaticu se vratila 2017. godine. Ni danas, sedam godina kasnije, posao nije našla, uprkos stalnoj potrazi za istim. Kako žive u stambenoj zgradi, ni donacije za povratnike niti bilo kakvu pomoć ona i njena majka nisu dobile. Kaže da je izolovana od svih aktivnosti i dešavanja i da se osjeća odbačenom. Jedini prijatelji su joj, kaže ona, psi koje udomljuje i brine o njima. Na zidu rupa od metka kao bolna uspomena. Rupa nije iz rata pa još više boli i uznemirava. Neko je u miru pucao u prozor njenog i majčinog stana. Nikada se nije saznalo ko… Pucnjave nakon toga nije bilo, ali i danas su nerijetke psovke i uvrede… Ipak, ne mrzi, kaže da svi povratnici, bez obzira na vjeru i naciju, žive iste živote i imaju iste probleme…
‘‘Ja sam ovdje manjina jer sam Bošnjakinja. Rođena sam u Rogatici. Ovdje sam prepuštena svima i svačemu. Izolovana od svih aktivnosti i dešavanja vezano za opstanak kao povratnik. Nikada nisam imala šansu za zaposlenje. Ja sam nastanjena u stambenoj zgradi. Ovdje smo živjeli i prije rata. Povratnici na selu imaju podsticaj. Neki dobiju krave, plastenike, materijal za izgradnju. I neka dobiju, ali zašto moja majka i ja ne možemo dobiti ništa?! Krov zgrade prokišnjava, nema rasvjete u stubištu niti pred ulazom. Tamam da nam ko dođe glave kad izađemo iz kuće. Još uvijek stoji rupa od metka u prozoru moje sobe. ‘‘Fina‘‘ uspomena… Neko je pucao u prozor moje sobe. Metak je uklonjen a majku su policajci pitali je li sigurna da je to bio metak, pa poslije zaključiše da je to neko pucao u šumi. Majku su komšije vrijeđale što ide u džamiju. Više puta su nam govorili da idemo, pitali nas što smo došli, jesmo li mi Turci ili njihovi Srbi, pa nas nazivali bulama… Srećan onaj koga nemam onaj ko je pod zemljom. Ovo što ja podnosim ljudski um ne moze podnijeti… ‘‘, priča vidno potresena Denisa.
Kako je Denisin bivši suprug Turčin, provokacije su išle do te mjere da su je optuživali da je terorista i da radi za ISIL, da je tu da špijunira.
‘‘Nakon misije UN-a na Kosovu, otišla sam sa mojim tadašnjim suprugom živjeti u njegovoj rodnoj Turskoj, 2007. godine. Nakon što sam se razvela i poslije toga se vratila u Rogaticu, 2017. godine, išla sam u policiju jer su navodno imali informaciju da je moj bivši muž terorista i da ja imam vezu sa ISIL-om. Oni su eto raspolagali tim informacijama i optuživali me da ja njemu šaljem informacije i ko zna šta još‘‘, priča Denisa.
Iako je dobila pregršt obećanja za posao, još uvijek ne radi. Kaže da dođu kod nje da obećavaju posao u izbornim godinama, nudeći posao za glas. Ipak, sva obećanja su bila lažna.
‘‘Kažu mi da dođem u Opštinu, da porazgovaramo za posao, ja dođem, tamo dreždim pola dana na hodniku i ništa. Niko me ne primi. Jednom mi je jedan iz Opštine, kad sam ga srela na hodniku, na kraju radnog vremena rekao kako mi ne može pomoći jer je tek izabran, pa da dođem na proljeće. Dodade da odem šefici na Biro i kažem da me je on lično poslao. Iako sam znala da je sve to kobajagi, odem tamo, ispadnem klovn i ništa više‘‘, kaže Denisa za MH.
Kada smo je upitali kakvu poruku bi poslala svim stanovnicima Bosne i Hercegovine, naša sagovornica poziva građane Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeru i naciju na ljubav, apeluje na njih da pomognu uvijek kad mogu, da ne mrze…
‘‘Da krenem iz moje kuće, od moje porodice. Imamo snahe i zetove, i djecu. Sve izmiješano. Imamo i snahu Kineskinju i djecu…. Ljudi, cijenite roditelje, volite svu djecu. Svoju, svačiju, pomozite onima koji su u nevolji. Ako ne možete ili nećete – nemojte lažno obećavati. Nemojte mrziti! Nemojte tuđe otimati! Ne ubijajte životinje! Obolijevaju mnogi i umire omladina u mukama zbog vaših grijeha. I neka vam jednom dođe iz guzice u glavu!‘‘, poručuje Denisa Tuncel.
Nije Denisa slučajno poručila ljudima da ne ubijaju životinje. Ona je veoma vezana za pse koje udomljuje i hrani. Kaže da su joj psi kao neki spas jer, kako kaže, ona se često osjeća odbačenom baš kao što I vlasnici odbace svoje pse.
‘‘Nije to moja ljubav koliko je to njihova prema meni. Jer, oni su isti kao i ja odbačeni, napušteni, kao što pse šutaju, tako daju sebi za pravo da me napadaju i pljuju… Moji psi i ja nemamo više ni glasa ni jauka ni jecaja. Što nas dirate? Šta smo vam učinili? Jedina razonoda za um i ovu moju tegobnu, olovnu dušu su ove napuštene, progonjene i izmučene životinje‘‘, iskrena je naša sagovornica.
Na kraju razgovora sa Denisom, zamolili smo je da pošalje pitanje ili poruku institucijama Bosne i Hercegovine, a u pogledu rješavanja problema povratnika. Ona kaže da je više puta pisala nadležnim sa molbom da joj se pomogne u popravci zgrade koja je trošna i prokišnjava. Do sada je nailazila na ignorisanje.
‘‘A zašto vi nas ignorišete?! Zašto, kada vam se neko obrati za pomoć, niti odgovarate a kamoli da pomognete?! Ima povratnika u stambenim zgradama kao što sam i ja. Ne tražimo stale, krave, plastenike… Dođite u zgradu gdje živim, ja i moji susjedi, da vidite kako je granatama i gelerima izbušena zgrada, cigle ispadaju. Dimnjaci su urušeni, oluci otpadaju, u mraku bez svjetla ljudi lome vratove. I ovo je zgrada kao i ostale u gradu. Zašto je ne popravljate? Pomozite nam da imamo bezbjedan krov nad glavom i život dostojanstven čovjeka‘‘, poručuje Denisa na kraju.
Dejvid Mičel, moderni britanski književnik u svom romanu ‘‘Atlas oblaka‘‘ piše kako se ratovi nikad ne izliječe već se samo pritaje na neko vrijeme. Područje Balkana je ratom okupano na desetine puta, pjesnik bi rekao da kod nas svakih pedeset ljeta izbije rat, a zapravo je možda tužna istina da kod nas svako pedeset ljeta izbije mir, jer, da se vratimo na početak ovog teksta, rat neće nestati dok ne nestanu misli o ratu. Ovaj naš posljedni rat traje već preko trideset godina i, nažalost, nema naznaka da će prestati jer priče o ratu umjesto da jenjavaju kako vrijeme teče, one su sve intenzivnije… Sofija i Denisa ili bilo koji povratnik u Bosni i Hercegovini nisu manjina, manjina su oni koji napadaju nezaštićene i nemoćne. Ili se bar nadam(o) da su manjina… Kako god, treba nam više mudrosti i širokih shvatanja – širine koju simbolizuje more, a značenje imena Sofija i Denisa je upravo to – mudrost i more… Jer nijedan rat nije bio neizbježan, kada do rata dođe, to je samo zbog toga što je zatajila ljudska mudrost…
Igor Svrdlin
