Početna  /  Trivić za MH: Novi pravilnik o obračunu plata radio je neko ko nikada nogom nije zakoračio u pravu proizvodnju
Izdvajamo Teme i komentari

Trivić za MH: Novi pravilnik o obračunu plata radio je neko ko nikada nogom nije zakoračio u pravu proizvodnju

Novi pravilnik o obračunu plata radnika u Republici Srpskoj definiše “milion” stvari koje možda mogu da funkcionišu u javnom sektoru, ali to ne ide tako u privatnom, zbog čega se tačno vidi da ga je pravio neko ko nikada nogom nije zakoračio u pravu proizvodnju.

Ovo smatra Saša Trivić, predsjednik Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske koji je u razgovoru za portal Moja Hercegovina komentarisao nove izmjene Zakona o radu Republike Srpske, ali i “ledeno hladne” odnose između sidnkata i poslodavaca, poslodavaca i radnika, ko i kako broji radne sate, kakvo je stanje u privredi i kada ćemo zaustaviti “evakuaciju radnika” u inostranstvo.

Trivić kaže da je teret odgovornosti za loše zakonske izmjene na Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite.

“Mislim da je Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske vrlo loše odradilo taj dio. Napravili su ugovore koji nemaju nikakvog smisla, bavimo se birokratizacijom, izmišljaju se neki novi pravilnici o obračunu plate, opet neka administriranja. Oni apsolutno ne razumiju kako izgleda realan život u privredi i uvode neke administrativne mjere kroz koje će poslodavci imati još posla, a radnici neće imati nikakve koristi. Treba naći mjeru između rješenja koja trebaju i donose korist radnicima i čiste birokratizacije”, kaže naš sagovornik.

Možete li objasniti detaljnije i preciznije gdje su toliko pogriješili?

Sad je propisan novi set pravila kako trebaju da se prave ugovori između radnika i poslodavca, a on koji definiše milion stvari koje mogu funkcinisati možda u javnom sektoru, gdje se koeficijent množi sa cijenom rada. Međutim, kada se tome doda radni učinak i broj odrađenih sati, onda se sve mijenja. Kako se to mijenja svaki mjesec, ispada sada da bi se svaki mjesec morao mijenjati ugovor sa radnikom. Ko je pisao ovo, taj neko ne razumije kako to izgleda u stvarnosti.

Da li poslodavci broje sate, posebno prekovremene, na šta stalno upozoravaju predstavnici sindikata?

Mi generalno imamo taj problema da se “malo broje radni sati” i sigurno je da je zbog odlaska radne snage došlo do njihovog povećanja. Poslodavci danas češće angažuju radnike prekovremeno i plaćaju im te sate, kako bi i trebalo. Kod nekih znaimanja nije nimalo lako utvrditi koliko je radnik stvarno radio, posebno tih činovničkog tipa. Tu poslodavac ne može uopšte da izmjeri ko je šta i koliko radio. U privredi i proizvodnji je drugačije. Uđem u pogon I gledam šta je uradio, brojim komade. U pravoj privredi je samo rezultat bitan i da li je posao urađen. Postoje radnici koji ne mogu postići zahtjeve prozivodnje. Ja lično, neću nikome gledati do kada je na poslu, ali ako mi radnik stalno ostaje duže da bi postigao normu, onda je on meni loš, jer ne stiže obaviti zadatke u radno vrijeme. Moje je da procijenim koje je to objektivno vrijeme za koje se nešto može završiti.

Kakva je saradnja vaša sa sindikatom?

Što se manje vidimo, to bolje i jednim i drugim. Evidentno je da sindikat potpuno upravlja Ministarstvom rada i da njihovi službenici sva rješenja pišu pod pritiskom. Ovi prvi ne znaju šta hoće i zašto vrše pritisak, a činovnici rade pod tim pritiskom, a ne znaju zašto.

Šta im najviše zamjerite?

Ništa im ne zamjerim, mi u firmama uopšte nemamo sindikate, a oni se stalno bave nama zbog svoje promocije, kao, oni se brinu za radnike.

Mislite li je uopšte “zdravo” za poslovni ambijent da firme nemaju sindikat?

To je sindikat sam proizveo svojim ponašanjem i svađanjem radnika i poslodavaca. Izazvali su vrlo negativan efekat cijele zajednice u našem poslovnom ambijentu.

Zar mislite da se radnik može ikako sam zaštititi kada radi za milnimalac od jutra do sutra?

Hajde da kažemo da su privatni poslodavci loši. Ali, ako u javnom sektoru imate jedva deset odsto učlanjenih radnika u sindikat, onda to dovoljno govori o rezultatu i načinima njihovog rada.

Šta je po vama najveći problem sindikata?

To što ne gledaju realno stanje i ne nude realne mogućnosti. Više se bave politikanstvom, nego realnim problemima, a sve pod izgovorom da oni štite radnike. Morali bi da traže i nude rješenje koje je prihvatljivo i za radnike i za poslodavce. Ali, ako imaš nenormalne zahtjeve, onda se ni oko čega ne možeš dogovoriti sa poslodavcem. To proizilazi iz potrebe da stalno budeš u lošim odnosima sa poslodavcem da bi bio dobar sindikalista. Suština je da mora postojati saradnja obje strane, da bi i jedna i druga bile “u plusu”. Ako je stav da moraš uništiti poslodavca da bi ti bilo dobro, onda tu ne može postojati dogovor. Moj stav je da nama treba sindikat, ali ne sa ovakvim postavkama.

S obzirom na to da dnevno pratimo “evakuaciju radnika” u inostranstvo zar ne griješe više poslodavci?

Dobar dio poslodavaca kod nas samo gleda svoj interes i bori se da razvija firmu, zaboravljajći na značaj radnika. Posljednjih godina je proradio i taj dio jer se smanjuje broj radnika, kako zbog lošijeg stanja demografije, tako i zbog odlazaka. Svi koji hoće da rade, moraju imati dobre odnose sa radnicima. Sada je poslodavac postao najbolji sindikalista, ne svojom voljom, nego silom prilika.

Da li su poslodavci doprinijeli da tržište rada postane neprijateljsko prema radnicima?

Kod nas su ranije postojala državna preduzeća koja su imale tehnologiju, znanje, proizvode, tržište. Onda smo, želeći da pod svaku cijenu sačuvamo radnike, pa i one viškove iz socijalizma, uništili ta preduzeća. Današnje su napravili oni ljudi koji su istjerani iz državnih. Kada krenete od nule, nemate para ni mašina, imate nešto znanja i borite se opstanak, desi se da zaboravite na dobrobit svog radnika. To je trajalo do prije par godina, kada je počelo sve da se okreće. Do tog stanje je dovelo cijelo društvo. Krivica je države, politike i sindikata što su u tom periodu uništavanja firmi, kada su mnogi propadali, za sve i svašta optuživali poslodavce, a u stvari njih je proizvela politika. Prvo su preduzeća uništena, a onda su gurnuta u privatizaciju bez para. Mnogi u tim uslovima nisu mogli ni da prežive.

Hoće li poslodavci ikada naći zajednički jezik sa sindikatom?

Ja sam rekao da smo mi najveći sindikalci silom prilika. Nije kod nas u pitanju dobra volja, nego smo prisiljeni. Ne može se tako raditi. Oni su zapeli u starom sistemu, a nas je tržište natjeralo da pređemo u novi. Mi jedni druge jednostavno ne razumijemo.

Imate li vi neku predstavu koliko nama radnika nedostaje za održavanje proizvodnje i tržišta?

Mi nismo naučili na tržište i sa time se prvi put susrećemo. Zato sada svi kukaju, jer prvi put vide njegove promjene. Za mene su ovo pozitivne promjene koje će u budućnosti dovesti do poboljšanja. Kada ti nedostaje radnika, prvo dižeš platu. Prije si mogao biti loš poslodavac i nešto zaraditi. Danas to više ne možeš. Moraš biti sposoban da obezbijediš novac da bi radniku dao veću platu. Sada smo u situaciji da će propadati loši poslodavci i poslovi i onda će uspijevati samo oni koji su u stanju ponuditi bolji posao. To će onda dovesti do rasta plata i otvaranja kvalitetnijih radnih mjesta. Naš je problem što smo ukinuli tehnologiju i znanje i dobili samo manuelne poslove. Ljudi koji su otvarali takva preduzeća, mogli su samo manuelne tipove poslova da odaberu, jer za tehnološka nije bilo ni para ni znanja. Sada, oni poslodavci koji su uspješniji, imaju novac i znanje, imaju bolje šanse da otvore kvalitetnija radna mjesta. Sada trebamo iskoristiti priliku prisustva stranaca koji hoće da dođu i donesu plate od 1.500 KM, kako bismo završili sa onima od 700 maraka. Sada su uslovi presudni za povrat ljudi iz inostranstva ili zaustavljanje odliva onih koji su još uvijek tu.

0 Shares
Copy link
Powered by Social Snap