Sve što sam radila, radila sam za djecu. To je bio i ostao moj jedini motiv. Vodio me ljudski poriv. Za tako nešto ne moraš biti roditelj, možeš biti stric, ujak, tetka, baka, prijatelj. Bitno je da imaš potrebu da zaštitiš tu budućnost koja treba da ostane iza svih nas. Vjerovala sam da svi tako misle. Znam da sam bila naivna i stavila sam sve na kocku.
Ovim riječima za Moju Hercegovinu počela je razgovor Daniela Ratešić, Banjalučanka koju ćemo pamtiti po mnogobrojnim humanitarnim akcijama tokom i nakon poplave 2014. godine, pomaganju oboljeloj djeci kroz Humanitarnu organizaciju “Budimo ljudi”, ali najviše po policijskom progonu koji je doživjela zbog učestvovanja na protestima “Pravde za Davida”. Ovi posljednji događaji, odveli su poznatu humanitarku iz rodnog grada u Švajcarsku, zemlju u kojoj je zatražila i dobila politički azil upravo zbog događaja koji su se odigrali u posljednjim danima decembra 2018. godine.
Uoči pete godišnjice nasilnog razbijanja protesta i progona aktivista koji su mjesecima na Trgu Krajine od nadležnih tražili da se rasvijetle okolnosti pod kojim je ugašen život studenta Davida Dragičevića, naša sagovornica govori da je platila preskupu cijenu zbog iskrene želje da pomogne svojim sugrađanima i svom gradu.
“Nakon svega onoga što smo proživjeli na Trgu Krajine i u borbi za pravdu za Davida, shvatila sam da ne vrijedi više nijednog dana, sata, ni minute da se bavim tom mišlju da bih ja nešto mogla učiniti i pomoći ljudima koji ne žele sami sebi da pomognu. Mislila sam da se svi ti ljudi isto osjećaju i razmišljaju kao ja. Mislila sam da dijelimo želju da nešto promijenimo na bolje. Zato je moje razočarenje tako veliko. Priveli su me i maltretirali u policiji cijelu noć. Kada mi je jedan inspektor rekao da, ako ne spustim loptu, isto može da se desi i mom djetetu, tu sam povukla liniju”, sjeća se Daniela.
Nemam za šta sve stavljati na kocku
Kaže da je bila spremna da učini sve za drugu djecu, ali da je sve otišlo predaleko sa prijetnjama njenom djetetu.
“Shvatila sam da nemam s kim dalje da se borim, da nemam za šta sve stavljati na kocku. Kada su nas uhapsili 30. decembra, od onih desetina hiljada koje su bile na Trgu Krajine na velikom protestu 5. oktobra, da se samo jedan odsto tada pojavilo pred policijom, vjerujte da se ne bi mogli tako odnositi prema nama. I tada sam shvatila. Čekaj, ne može se ništa mijenjati sa narodom koji nema u sebi hrabrosti da kaže da se ne može sila tako sprovoditi. Ako živim u slobodnoj zemlji, ako sam pošten građanin, ako nisam lopov ni ubica, pa ne možeš ni da me hapsiš bez razloga”, kaže Daniela za naš portal.
Sjećajući se noći 30. decembra kada je uhapšena, Ratešićka priča da je sjedila u jednom kafiću iznad Tržnice sa djecom koja su ranije bila na protestu i da su po nju došla šestorica maskiranih policajaca. U to vrijeme, Davor Dragićević je sa masom okupljenih otišao u protestnu šetnju.
“Nisam dala da djeca idu u šetnju, plašila sam se za njih, pa sam ih odvela u kafić da popiju nešto i ugriju se. Bila sam na Trgu Krajine dok je trajao oficijelni dio protesta. Niko mi nije rekao ni zašto me hapse. Nakon tri sata moljenja, advokat Milan Malešević je uspio da dođe do mene. Tek on mi je rekao da u zapisniku navode da su me uhapsili na trgu, što je apsolutna laž. Napravili su “Big Brother” od onog trga, svaki milimetar su pokrili kamerama i mogli su vidjeti da mene nije bilo na trgu, a napisali su da su me uhapsili tamo”, priča ona.
Kaže da joj do stanice nisu rekli zašto je uhapšena, a da su joj onda dali da potpiše izjavu u kojoj se navodi da su ispoštovali sva njena prava prilikom privođenja.
“Pitala sam ih da li su normalni. Pogazili su mi sva prava. U stanici su me držali cijelu noć, tjerali mene i ostale uhapšene da stojimo satima uz zid licem okrenuti i na par centimetara dok su nam iza leđa govorili strahote. Nismo smjeli da razgovaramo, a u pozadini smo čuli advokata Maleševića koji se sa njima prepire i objašnjava da moraju da ga puste. Kasnije su me stavili odvratno prljavu ćeliju. Bilo je užasno vruće i zagušljivo. Nije se moglo disati i onda mi je pozlilo. Došla je Hitna pomoć i odvezla me u Urgentni centar. Kasnije su me vratili na ispitivanje. Sjećam se tada neke policajke mlade koja je rekla da smo ‘go*na koja treba redom pobiti, a ne hapsiti'”, priča Daniela.
Nakon završetka “ispitivanja” u banjalučkoj policiji, sa kćerkom je pobjegla iz Banjaluke u Njemačku, a odande u Švajcarsku gdje je zatražila službenu pomoć. Dvije godine kasnije, kaže, saznala je da nije bilo nikakvog naloga za njeno hapšenje niti ispitivanje.
U Švajcarskoj znaju našu situaciju
Danas živi u Švajcarskoj kao politički azilant, a u BiH se ne smije vratiti. Više nema dokumente BiH. Ipak, prve godine u Švajcarskoj nisu joj bile nimalo jednostavne, dok su trajale provjere opravdanosti njenog zahtjeva.
“Advokat iz Banjaluke nam je poslao svu potrebnu dokumentaciju kojom se potvrđuje da smo pod progonom. Nisam morala previše da im objašnjavam šta mi se dogodilo, prilično su dobro upućeni u našu situaciju. U prvih mjesec dana bili smo u nekakvom logoru u Bazelu, tačnije, u prostorijama starog zatvora transformisanog u prihvatni centar za migrante i azilante. Poslije su nas prebacili u drugi kanton i dopustili da se smjestimo kod prijatelja. Uspjeli smo da dobijemo pristojan smještaj gdje ćemo biti same. To je bilo i više nego skromno, ali barem smo bile bezbjedne. Polovinom 2019. godine smo bile na drugom intervjuu sa gomilom dokaza i nakon godinu i deset mjeseci, azil nam je odobren”, kaže Daniela.
Na pitanje je li cijena političkog aktivizma bila vrijedna tolike cijene, kaže da nije. Iako danas živi u jednoj od najpoželjnijih zemalja na svijetu, čuvenoj po poštovanju ljudskih prava i sloboda, događaji iz 2018. godine rastavili su je ne samo od rodnog grada nego i od oca kojeg sada rijetko može da vidi.
“Najviše me ubija to što mi je otac bio živ i zdrav kad sam otišla, a sada je teško bolestan i ne mogu da se brinem o njemu. Bori se potpuno sam, nema kćerku i unuku koje će mu donijeti lijekove i brinuti o njemu, odvesti ga na terapiju. To je za mene previsoka cijena i boli me što ne mogu biti sa njim. Sa ove distance i u ovim godinama u kojim sam, kad se sjetim te atmosfere, ne bih više nikad mrdnula prstom da rizikujem sve za neku višu ideju. Ne zato što se bojim policije ili vlasti, nego zato što smatram da nešto treba da pokrene taj narod ali ne znam šta. Ne znam šta ih nije pogodilo kroz ovih 30 godina, pa da oni profunkcionišu i shvate da su oni vlasnici svog života, a ne da je ne znam koji političar, ma kojoj strani pripadao”, kaže Daniela.
Transformacija „Pravde“ i ćutanje javnosti
Pokret “Pravda za Davida” u jednom trenutku se promijenio i postao niz frakcija, a jedna od njih pojavila se i na lokalnim izborima. Njen stav o politici ostao je nepromijenjen.
“Meni politika tu nije bila prihvatljiva. Čak ni od strane nekih koji su se kleli u da nas podržavaju a onda nas grubo iskoristili za sopstveni politički proboj. Moje mišljenje je oduvijek bilo, da loše stvari u državi može promijeniti samo narod, a ni jedna postojeća politička struktura. Svoj život sam obnovila, radim i čekam dan kada ću biti u mogućnosti da obiđem oca”, priča Daniela.
Na pitanje da li je u kontaktu sa roditeljima Davida Dragičevića, rekla je da jedni drugima čestitaju praznike, ali da se još nisu sreli i da će se to sigurno desiti u nekoj bliskoj budućnosti.
„Među nas su se u to vrijeme umiješali mnogi ljudi koji su zbog vlastite koristi širili bezbroj dezinformacija. To su stvari o kojima svakako još moramo pričati, jer ja ne volim ostavljati iza sebe ništa nejasno i nedovršeno“, kaže Daniela.
Malešević: Hapšenja rukovođena sa najviših instanci
Advokat Milan Malešević, koji je zastupao Danielu Ratešić i brojne članove “Pravde za Davida” sjeća se tih dana kao veoma mučnih za sve ljude koji žive u ovom gradu, a posebno za aktiviste koji su se prvi put od kada mi pamtimo, udružili oko ideje vođene pravdom i uspjeli da mobilizuju hiljade ljudi da postavljaju isto pitanje.
“Sjećam se da mi nisu dopuštali da uđem kod njih kada su bili uhapšeni. Dvije su večeri bile, 25. i 30-31. decembra. Shvatio sam da je to rukovođeno sa najviših instanci i da su hvatali ljude i narednih dana i privodili bez ikakvog osnova. Ljude su privodili na Božić, što nema nikakvog ni smisla ni razloga. Nemam razloga da sumnjam da je to bilo naređeno sa najviših instanci. To je bila represija”, kaže Malešević.
Kaže da mu je bilo najtužnije što niko iz Advokatske komore i stručne javnosti nije glasno stao uz ljude koji su protestovali. Jedino su mediji radili na tome i osjetili važnost trga.
“Ko god je jednom bio na trgu doprinio je tome da se taj pokret omasovi i da prevlada solidarnost. Vidjeli smo hiljade potpuno različitih ljudi koji su se udružili oko jedne ideje, humane i solidarne. Vlast nije znala kako da se obračuna sa nečim takvim. Bila je nadnaravna ta veza koja se uspostavila između ljudi, tako nešto nismo vidjeli u Banjaluci niti ćemo u našem vijeku. Meni se ta 2018. godina urezala u glavi kao godina kad mi se probudila nada i kada sam se mnogo razočarao. Zgaženi su svi mogući principi”, kaže Malešević.
Andrijana Pisarević
