STOLAC – U četiri trošne barake, u stolačkom naselju Radimlja, u vrlo teškim uslovima žive četiri romske porodice. Obećane nove krovove nad glavom još nisu dobili, a preživljavaju od prikupljanja sirovina i otpada za otkup. Pomoć im, kažu, najviše pružaju mještani. No, bez obzira na sve, svoju djecu šalju u školu. Nadaju se, kako kažu, da će školovanje njihovoj djeci donijeti bolji život od ovog koji imaju.
Glava stolačke romske zajednice je šezdesetdvogodišnji Kemal Ibrahimović koji u ovom naselju živi punih 13 godina. Sa suprugom je izrodio desetoro djece, a sa njim je ovdje ostalo njih petoro – tri sina i dvije ćerke. Ostali su se raselili po svijetu, od Italije do Njemačke, u potrazi za boljim životom.
– Moja djeca su se rađala ovdje, ali nisu svi ovdje ostali. Sa nama živi jedino sin Sabahudin koji ima 24 godine, a drugi sin i ćerke žive u ovim barakama pored – priča Kemal za „Moju Hercegovinu“.
Posao, kaže, nema niko od njih. Svi žive od skupljanja i prodaje željeza, ali cijene otkupa su, tvrdi, sve slabije.
– Posao slabo ide, a ni od koga nemamo nikakve pomoći. Jedino što imamo je zdravstveno osiguranje, to nam dosta znači. Živimo kako znamo i borimo se dokle možemo, drugog izbora nemamo – kaže Kemal.
U ovoj zajednici trenutno živi osmoro Kemalovih unučadi. Donedavno ih je, kaže, bilo sedmoro više, ali je ćerka Zorica sa svojim mužem privremeno otišla u Italiju i ne zna da li će se uopšte vratiti.
No, bez obzira na više nego teške uslove za život, sve četvoro djece školskog uzrasta iz ovog naselja trenutno pohađaju školu. Školovalo se i petoro od sedmoro Zoričine djece, dok nije je otišla u Italiju. Ostala su još u predškolskom uzrastu.
Jamalina Ibrahimović u školu je spremila dvoje djece, a trećem su četiri godine. Budući da nema posla, a da djecu mora obući, obuti, kupiti im školski pribor i, prije svega, nahraniti ih, prinuđena je, kaže, da povremeno prosi, jer muževa zarada od prodaje željeza nije dovoljna. Ipak, ne predaju se, jer bi najviše od svega voljeli da njihova djeca imaju bolji život.
– U baraci nam je hladno, pa ujutru ustajem u pet, grijem vodu na ovom malom šporetu, kupam djecu i spremam ih za školu. Voljela bih da moja djeca imaju bolji život, da imaju gdje da žive, da imaju kupatilo u kom mogu da se okupaju. Niko nam ne pomaže, pa ponekad prosim. Zaradim oko 20 maraka dnevno, od toga mogu da kupim hranu i školski pribor za djecu. Ali ne uspijevam uvijek da zaradim toliko. Srećom, dobili su knjige od Ministarstva, pa ne moramo da ih kupujemo. Ljudi u Stocu nam jedini pomažu, daju nam luk, krompir, makarone, pa od toga mogu da skuvam ručak – iskreno kaže Jamalina.
U maloj baraci u kojoj živi njena porodica struje nema. Pokućstva je malo, ali je sve uredno i na svom mjestu, koliko uslovi dozvoljavaju. Dok je vrijeme toplo, kaže, može se i nekako, ali kad dođu zima i kiše, život ovdje je nemoguć.
– Prošlu cijelu noć nismo spavali, jer je vjetar jako duvao, pa su se djeca uplašila – kaže Jamalina.
Da je život u neuslovoj baraci najteža okolnost za stolačke Rome saglasna je i Pasionka Hadžović. Njeno najstarije dijete ide u prvi razred, dok su ostalo troje uzrasta od jedne, dvije i tri godine. Na pitanje kako žive ovdje, Pasionka kratko kaže: „Nikako“.
– Najteže je živjeti u baraci, naročito kad je zima. Slabo imamo drva, hladno nam je. Ovdje dugo živimo – kaže Pasionka.
Osim što su uslovi za život u ovim barakama potpuno nehumani, opasnost vreba i ispred njih, jer u ovom naselju svakodnevno obitava i čitav čopor pasa lutalica.
Pomoć iz Centra za socijalni rad na zahtjev, nove kuće još uvijek upitne
U stolačkom Centru za socijalni rad potvrdili su nam da četvoro djece iz romskog naselja na Radimlji pohađa školu. Centar im, tvrde, obezbjeđuje zdravstveno osiguranje, a pomoć im daje na zahtjev.
– Oni primaju jednokratnu pomoć kada za nju upute zahtjev. Ona se kreće od 50 do 100 maraka, u zavisnosti od toga za šta im je ona potrebna – za naš magazin kaže Dinka Pirić, radnica Centra za socijalni rad u Stocu.
No, više od novčane pomoći stolačke Rome brine to što im konstantno stižu obećanja da će dobiti krovove nad glavom dostojne čovjeka, a na obećanjima uvijek sve i ostane. Posljednje od njih bilo je u februaru ove godine kada je Opština Stolac, u okviru programa “Dekada uključenja Roma 2005-2015. godine”, ustupila zemljište za izgradnju novih romskih kuća na području Ošanjića. Tada je obećano da će izgradnja ubrzo početi, ali se do danas ništa nije pomaklo sa mrtve tačke.
Zašto je to tako, da li će se i kada išta promijeniti nismo uspjeli da saznamo u Opštini Stolac, jer na naše pozive nadležni nisu odgovorili.
Stoga, na kraju, ostaje samo nada da će se roditeljima ove romske djece ostvariti njihova najveća želja – da njihova djeca kroz školovanje nađu put do svog boljeg života.
