Najvažnije ekonomsko pitanje 21. vijeka će možda biti – šta ćemo sa izlšnim ljudima kada čovječanstvo dođe do te tačke gdje će visokointeligentni i nesavjesni algoritmi uraditi gotovo sve bolje nego ljudi?
Ovo i nije neko novo pitanje. Ljudi se već dugo vremena plaše da bi mehanizacija mogla dovesti do masovne nezaposlenosti. Ovo se do sada nije dogodilo, jer kada su neke stare profesije postale suvišne, stvarane su nove profesije, pa je uvijek postojalo nešto što ljudi mogu bolje uraditi nego mašine. Kako ova pojava nije prirodni zakon, ništa nam ne garantuje da će tako ostati i u budućnosti.
Ideja da će ljudi uvijek imati jedinstvenu sposobnost koja je iznad nesavjesnih algoritama je, nažalost, samo puka želja.
Ipak, postoji mnogo stvari koje prirodni algoritmi mogu da urade mnogo bolje od vještačkih, pa su i eksperti mišljenja da će neke sposobnosti uvijek biti iznad vještačkih sistema i algoritama. No, istpostavilo se da to „uvijek“ ograničeno na najviše dvije decenije.
U poređenju ljudskih prirodnih sposobnosti i vještačkih algoritama naučnicima je donedavo omiljeni eksperiment bio prepoznavanje ljudskog lica i to su bebe radile mnogo uspješnije nego kompjuter. Danas, programi za prepoznavanje ljudskog lica su u stanju identifikovati ljude mnogo efikasnije i brže nego što to ljudi rade.
Godine 2004. profesor Frenk Levi sa čuvenog MIT-a ( Iznstitut za tehnologiju Masačusets) i Ričard Muran sa Harvarda objavili su istraživanje o poslovima na tržištu, stavljajući na listu one poslove koji će u budućnosti biti automatizovni. Vožnja kamiona istaknuta je kao primjer posla koji ipak neće biti automatizovan u doglednoj budućnosti.
Kako vrijeme odmiče postaje sve lakše zamijeniti ljude kompjuterima, ne samo zato što oni postaju pametniji, već zato što se ljudi sve više profesionalizuju. U dalekoj prošlosti lovci u prvobitnoj zajednici imali su ogroman dijapazon vještina i sposobnosti kako bi došli do željenog plijena. Danas, kardiolog, pa čak i vozač taksija, spcijalizuju se u toliko uskim oblastima da je kompjuteru sve lakše da zamijeni njihovu ulogu u radnom procesu. Čovjek i kompjuter se naravno ne mogu porediti, ali blizu 99 procenata ljudskih kvaliteta i sposobnosti su jednostavno suvišni za većinu modernih poslova.
Kako algoritam bude istjerivao ljude sa tržišta rada, moć i resursi postaće koncentrisani u rukama malog broja ljudi koji će ujedno biti vlasnici moćnih algoritama, stvarajući pritom nezamislivu političku i socijalnu nejednakost.
Osim toga, algoritmi mogu postati i svoji vlasnici, jer ljudski zakoni već stavlaju u istu ravan korporacije i nacije, tj. države. Pa tako ni Tojota ni Argentina nemaju um ni tijelo – oni postaju subjekti međunarodnog prava, posjeduju svoj novac i zemlju, mogu tužiti i biti tuženi na sudu. Takav status uskoro mogu dobiti moćni agoritmi. Takakv sistem bi mogao posjedovati svoju saobraćajnu imperiju i visokorizični kapital bez želje da se povinuje ljudskom razumu. Prije nego što se odbaci ova mogućnost, treba da podsjetimo da je većina naše planete već u vlasništvu vještačkih međunarodnih subjekata, odnosno država i korporacija. Zaista prije 5000 godina, većina Sumeraca je bila u vlasništvu vrhovnih bogova. Ako su oni mogli biti vlasnici zemlje i ljudi, zašto to ne bi mogli biti i kompjuteri?
Pa šta je onda ljudima činiti? Umjetnost je ta koja u potpunosti odražava čovječiju kreaciju. U svijetu gdje su kompjuteri zamijenili doktore, vozače, učitelje, pa i zemljoposjednike, pitanje je da li će svako postati umjetnik. Teško je reći da li će algoritam preuzeti i ovu oblast.
Podatak koji su objavili istraživači sa Oksforda je da će za dvadeset godina u Sjedinjenim državama 47 procenata poslova biti zamijenjeno algoritmom. Tako na primjer, postoji 99 posto vjerovatnoće da će do 2033. godine izdavači polisa osiguranja izgubiti svoje poslove. Dalje, 98 posto je vjerovatnoća da će se isto desiti sa sportskim sudijama, zatim slijede: kasirke 97 – posto, šefovi – 96 posto, konobari – 94 posto, pravni zastupnici – 94 posto, turistički vodiči – 91 posto, pekari – 89 posto, vozači autobusa – 89 posto, građevinski radnici – 88 posto, pomoćnici veterinara – 87 posto, tjelohranitelji – 84 posto, mornari – 83 posto, barmeni – 77 posto, arhivari – 76 posto, stolari – 72 posto.
Naravno, postoje i „sigurni poslovi“ . Vjerovatnoća da će kompjuteri zamijeniti arheologe iznosi samo 0,7 posto, zato što njihovi poslovi zahtijevaju visoko sofisticiranu sposobnost prepoznavanja, ne proizvode veliki profit i skoro je nemoguće da će korporacije i vlade željeti da investiraju u ovu oblast u narednih 20 godina.
Pošto ne znamo kako će tržište poslova i rada izgledati 2030. ili 2040, ne postoji ideja šta treba da uče sadašnje generacije i djeca. Većina stvari koje danas izučavaju u školama biće vjerovatno nepotrebna u njhovim četrdesetim godinama. Tako da će neki ključni periodi čovjekovog razvoja, poput učenja i sticanja obrazovanja, biti nepotrebni.
Vrhunac civilizacije je da sublimira svoje nagone i osmišljava egzistenciju kroz radni proces, pa će eliminacijom zanimanja nestati i svrha za postojanje ljudske rase. Dakle, nije više problem ni to što takvi poslovi neće biti isplativi, nego se problem javlja u obesmišljavanju cjelokupne civilizacije.
Čak i programiranje algoritma za neke naizgled bezazlene stvari može se čovječanstvu vratiti kao užasan bumerang. Jedan popularan scenario među naučnim krugovima zamišlja projektovanje prve super-vještačke inteligencije dajući joj, na primjer, bezazlenu sposobnost izračunavanja broja “pi”. Ali prije nego bilo ko shvati šta se u stvari događa, algoritam će preuzeti planetu, eliminisati ljudsku rasu, pokrenuti kampanju za osvajanje galaksije i pretvoriti čitav poznati univerzum u gigantski superkompjuter, koji broj “pi” milijardama i milijardama godina sve savršenije izračunava. Na kraju svega, to je i božanska mislija koju je i Kreator dao, ali na jedan u potpunosti distopijski način.
