U svakoj zemlji u svijetu, kongres vladajuće stranke je krupan politički događaj, na kojem su moguće odluke važne za budućnost i onih građana bez članske karte te opcije. Osim u Republici Srpskoj. Jer, sasvim je nebitno ko je na saboru Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Doboju, posljednjeg dana septembra 2023. godine, izabran u Glavni odbor ove partije, pošto jedan čovjek odlučuje apsolutno o svemu.
Međutim, nije nevažno kakav će biti odnos snaga u vrhu te grupacije kada, jednog dana u budućnosti, Milorad Dodik odluči da više ne bude lider SNSD-a. Sada je već sasvim izvjesno da je daleko najrealnije da do takvog raspleta dođe dobrom voljom aktuelnog predsjednika Srpske. Ako se vjerovatnoća izrazi u procentima, može se reći da je u pitanju 97 odsto šansi za ovakav scenario.
Hipotetički, ne treba isključiti ni po jedan simbolični postotak mogućnosti da vladar napusti sve funkcije mimo vlastitih planova. Recimo, u slučaju izborne pobjede opozicionara, zakulisnog djelovanja Beograda ili robusnih intervencija osovine Vašington – Brisel. Ipak, sa protokom vremena, jasno je da postoje minimalne predispozicije da bilo koji od ova tri slučaja u RS, sa po jednim procentom vjerovatnoće, postane bilo šta ozbiljnije od mrtvog slova na papiru.
Dakle, ne moraju „jastrebovi“ unutar SNSD-a da se brinu da će im Jelena Trivić, Nebojša Vukanović, Milan Miličević ili Branislav Borenović u skoroj perspektivi krojiti kapu. Nemaju razloga ni da fantaziraju o tome kako će Kristijan Šmit ili Majkl Marfi imenovati nekakvu okupacionu upravu, a da će Dodik sa saradnicima u Laktašima vijećati šta im je činiti. Pogotovo ne postoji povod za paranoju naspram ideje da će Vučić forsirati Drinu i postaviti Adama Šukala za sopstvenog namjesnika u Banjaluci.
Košuljice iz Milana
Ipak, obični smrtnici u RS, ukoliko su neskloni SNSD-u, imaju i te kakve osnove za unezvjerenost ukoliko, jednog dana, dočekaju odlazak Milorada Dodika sa vlasti. Jer, gotovo sigurno, neće ga naslijediti favoriti tog dijela populacije u Srpskoj, probrani među sadašnjom opozicionom garniturom. Na horizontu je krajnje crnilo, pošto najopasnija alternativa SNSD-u sa Dodikom uopšte nisu njihovi rivali iz skupštinske manjine. Sa stanovišta interesa Republike Srpske, najdrastičniji rasplet biće onaj u kojem ovu strukturu na vlasti nasljeđuje – SNSD bez Dodika.
Sa jedinim dosadašnjim predsjednikom od osnivanja, Savez nezavisnih socijaldemokrata je prešao dug put koji bi se, ako se upotrebe orijentiri sa političke scene Srbije, mogao opisati kao evolucija od kopije Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića do pandana Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Naravno, u oba slučaja, nema ni govora o nekakvoj čvrstini uvjerenja.
Ako bi sada opisivali nekadašnju skepsu prema „dašku svježeg vjetra“ iz Laktaša, pojedini dosljedni zagovornici građanske opcije iz Banjaluke i Republike Srpske vjerovatno bi mogli da posegnu za ilustracijama sličnim onim koje je ne tako davno upotrebila Vesna Pešić. Ona je objašnjavala kako je prešla iz matičnog Građanskog saveza u LDP, bez obzira na sve rezerve prema Čedomiru Jovanoviću, pokretaču ove druge grupacije. „Jednom je došao i sa bombonjerom. Pristala sam, iako mi nikada nije bio simpatičan, jer je voleo da šije košuljice u Milanu i novac više od bilo čega drugog”, prisjetila se Pešićeva.
I pristalice nacionalne orijentacije u RS imaće vremena za kajanje, kada jednog dana podvuku crtu i shvate da najizraženija sličnost između Dodika i Šešelja uopšte nije sklonost šegačenju sa zapadnim centrima moći. U ovoj paraleli, mnogo je simptomatičnije vojvodino ponašanje nakon odluke Slobodana Miloševića da višemjesečni sukob sa NATO-om 1999. okonča potpisivanjem Kumanovskog sporazuma i povlačenjem vojske i policije sa Kosova i Metohije. Malo ko se sjeća da je Šešelj tada najavio izlazak SRS iz vlade u znak protesta.
Međutim, premijer Mirko Marjanović je proglasio „radnu obavezu“ za ministre, pa je demagog sa navodne desnice naprasno odustao od napuštanja vlasti. Pravdao se da je i dalje ratno stanje, pa radikali, je li, ne mogu da ostanu principijelni i odreknu se bijednih fotelja, što je zaista specifičan gest, nezabilježen i u bogatim globalnim hronikama političke mizerije. Ko je u ovakvoj manipulaciji prepoznao reper za kasnija poigravanja SNSD-a sa nacionalnim temama, nije pogriješio.
Posljednja u nizu niskosti sa takvim predznakom dolazi sa terena spoljne politike. Jer, Dodik je u danima kada se Nagorno-Karabah prazni od domicilnog jermenskog stanovništva, ni manje, ni više, uputio čestitku predsjedniku Azerbejdžana Ilhamu Alijevu. Valjda na „uspješnom“ etničkom čišćenju, nije imao na čemu drugom. Samo mjesec dana nakon sastanka sa Alijevom na skupu u Budimpešti, kod zajedničkog domaćina Viktora Orbana, predsjednik Srpske je u vrhovnom komandantu kavkaske verzije „Bljeska“ i „Oluje“ prepoznao „hrabrost i mudrost snažnog i mudrog vođe“. Da ne bi bilo dileme da reaguje na gnusnu „akciju“ u Karabahu, odnosnu Arcahu, kako su ga Jermeni zvali, Dodik je dao do znanja da se „iskreno nada da će novonastala situacija otvoriti mogućnost pune integracije ovog regiona“.
Fabrička podešavanja
Ovakav naopaki rezon čak bi bio i shvatljiv da je obilježen dosljednošću. Međutim, jasno je da je riječ o zaokretu od 180 stepeni, pošto je veći dio 2015. godine protekao u znaku Dodikovog nastojanja da parlament Srpske usvoji rezoluciju o osudi genocida nad Jermenima 1915. godine. Na kraju se od tog dokumenta odustalo, u stranačkim i nacionalnim trgovinama u NSRS, jer su Bošnjaci tražili istu deklaraciju o Srebrenici, a srpska strana je uporedo insistirala i na izjašnjavanju o zločinima u NDH, što je bila jedina inicijativa u tom periodu sa epilogom.
Ipak, ostalo je zabilježeno da je Dodik u drugoj polovini aprila 2015. čak krenuo avionom u Jerevan, glavni grad Jermenije, na komemoraciju povodom jednog vijeka od genocida u Prvom svjetskom ratu. Ipak, stigao je samo do Burgasa u Bugarskoj, jer mu Turska nije dozvolila prelet do Jermenije. Tek kad se vratio u Banjaluku, stiglo je i obavještenje iz zemlje koja je pokrovitelj Azerbejdžana da se prelet „dopušta“, što svjedoči o cinizmu Dodikovih tadašnjih „neprijatelja“, a sadašnjih „prijatelja“.
Naravno, ta karakteristika, kakvu je prije osam godina demonstrirao Erdogan, podjednako je zastupljena i u političkom djelovanju lidera SNSD-a. Istog onog koji na bizarnu zamisao nekadašnje sive eminencije SDS-a Momčila Mandića – da prepusti vlast u partiji i Republici sinu Igoru, reaguje simuliranom skromnošću i skrušenošću, uz nezgrapnu konstataciju: „Ako stranka odluči da mene zamijeni moj sin, onda će to odlučiti stranka“.
Šta se može desiti ako se ipak krene slijedom Dodikove logike, naravno neiskrene, o navodnoj demokratiji unutar ove organizacije, do te mjere naglašenoj da je sve moguće, pa čak i da famozni „Izvršni komitet“ otkaže poslušnost svemoćnoj porodici? Nikad ne reci nikad u politici. Do 1. jula 2009. ni u susjednoj Hrvatkoj niko nije očekivao da će se Ivo Sanader povući se premijerske funkcije i odstupiti sa pozicije predsjednika HDZ-a, pa se to desilo. Sve konce u državi preuzela je potpuno zatečena Jadranka Kosor.
Kada je, nakon izvjesnog vremena, već početkom 2010. godine, Sanader poželio da se vrati u obe ranije fotelje, Kosorova se već dovoljno stabilizovala da mu kaže „povijesno ne“. Na isti način, moguće je da se i u Republici Srpskoj, sticajem povoljnih okolnosti, brojne ovdašnje verzije Jadranke Kosor okuraže i poruče vječnom lideru da je i u šahu i u istoriji uvijek važilo pravilo „taknuto-maknuto“, te da je istekao rok trajanja na čelu SNSD-a ne samo njemu, već i članovima njegove najuže familije.
Šta bi se tada dogodilo? Pojednostavljeno, SNSD bi se vratio na „fabrička podešavanja“. Kao što postoji HDZ 1990 koji su predvodili Božo Ljubić i Martin Raguž, a sada Ilija Cvitanović, Savez nezavisnih socijaldemokrata bez Dodika postao bi svojevrsni SNSD 1996. Jer, treba podsjetiti, 10. marta te godine formirana je Stranka nezavisnih socijaldemokrata, a 1. maja 2002, nakon fuzije sa Demokratskom socijalističkom partijom Nebojše Radmanovića, ova opcija ponijela je aktuelni naziv i postala Savez nezavisnih socijaldemokrata.
Japan umjesto Njemačke
U hipotetičkom SNSD-u 1996, reaktiviranom bez osnivača, najveću težinu – naravno, iza kulisa – imao bi svojevrsni „ideolog“, kojeg na pojedinim blogovima vole da nazivaju „mračnjakom“. Ta figura je imala zanimljive transformacije. Riječ je o osobi koja je na početku ovog milenijuma bila sklona da se oglašava u medijima pod pseudonimima, i to sa vrlo radikalnim a(nti)nacionalnim stavovima. Poput onog da je Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini neophodan japanski model „denacifikacije“, pošto je njemački suviše kompromiserski. Samo u „zemlji izlazećeg sunca“ to je izvedeno dosljedno, rezonovao je „mračnjak“, raspisujući neformalni konkurs za ovdašnju verziju američkog generala Daklasa Mekartura, stacioniranog u Tokiju nakon Drugog svetskog rata, u svojstvu okupacionog upravnika zemlje.
Ali, ne lezi vraže, „ideolog“ je pratio promjene u šefovom ponašanju, pa je poslije 2005. naprasno postao žestoki „Srbin“. U tome ga nije spriječila činjenica da se, prema vlastitom priznanju, na popisima stanovništva u 20. vijeku nijednom nije izjasnio na taj način, već je isključivo bio „Jugosloven“. Ipak, koga je briga za te trivijalnosti. Ako je famozna Nina Bukejlović iz Doboja na jednim izborima mogla da bude Srpkinja, a na sljedećim Bošnjakinja, zašto i višedecenijski korifej jogoslovenstva iz Banjaluke ne bi u (pre)zrelom životnom periodu mogao da arbitrira i presuđuje ko je među Srbima nacionalno ispravan, a ko ne ispunjava uslove da dobije SNSD-ovu „licencu za patriotizam“.
Prva postava SNSD-a krajem 2023. godine je jedna amorfna masa, u kojoj nisu više moguće nikakve klasifikacije, osim, eventualno, generacijskih. Pri tome, struktura „veterana“ je takva da može tek da potvrdi nedavnu, rijetko otvorenu i upečatljivu metaforu Nebojše Vukanovića o „Udbi“ kao stvarnom tvorcu ove stranke. U personalnom smislu, Sredoja Nović je nedvosmisleni simbol tog kontinuiteta, u šta može da se uvjeri svaki pažljivi čitalac višetomnog zbornika dokumenata „Čuvari Jugoslavije“, objavljenog svojevremeno u hrvatskom segmentu BiH. Moguće selektivnog, ali neupitno autentičnog štiva. Međutim, ni biografije ostalih vedeta, od Nebojše Radmanovića do Nikole Špirića, u tom domenu nisu za potcjenjivanje.
Kada je riječ o tzv. juniorima u ovoj partiji, iako sa vrha SNSD-a stalno stižu nagovještaji „podmlađivanja“, jasno je da je u pitanju farsa. U toj stranci čak i Igor Žunić i Srđan Mazalica i dalje figuriraju kao „omladinci“, iako je prvi rođen 1973, a drugi 1978. godine, što znači da imaju 50, odnosno 45 ljeta. U fleksibilno shvaćenom rasponu, još mogu i da prođu persone poput Sanje Vulić (1988), Denisa Šulića (1992) i Anje Ljubojević (1995). Međutim, od činjenice da ovaj trio ima 35, 31 i 28 godina znatno je važnije to da se od njih nikada nije čula iole racionalna inicijativa, niti zapažanje o političkim temama, a takav minimum sigurno ne ispunjavaju poltronske opservacije o vlastitom lideru, u čemu nisu „škrtarili“.
Krug zatvara Željka Cvijanović, vječni Dodikov favorit za jednu od dvije najvažnije inokosne funkcije u RS i BiH. Ipak, ona je odavno prešla „crvenu liniju“ vezanosti sopstvene političke sudbine za Dodikovu, bez ikakvih indicija da je sklona preispitivanju odnosa snaga, tako da nijedna ekipa koja bi uspostavila dominaciju unutar stranke i Republike u postdodikovskom periodu ne bi ozbiljno računala na nju.
Kuga i kolera
U svakom slučaju, kao zbir, ovaj „vrh ledenog brijega“, zajedno sa nekoliko desetina iole prepoznatljivih ličnosti iz tog miljea, čini formaciju koja je i sa Miloradom Dodikom dovoljno deprimirajuća, a bez njega ima kapacitet horora. Ako se ode dalje od starih dobrih komparacija između kuge i kolere, može se stići i do aktuelnijih parametara. Poput, recimo, poređenja u kojem je identifikacija sa novootkrivenim azerbejdžanskim uzorima, a pogotovo njihovim potencijalnim „donacijama“, prepuštena Dodiku, dok bi SNSD bez osnivača ponajviše ličio na Nikola Pašinjana.
Dakle, na premijera Jermenije koji je hladno „pustio niz vodu“ sunarodnike u Karabahu, sve zarad „prozapadne agende“, u startu jalove. Nezavisno od bilo kakvih vrijednosnih polemika, to je jasno ako se samo baci pogled na mapu i državu stiješnjenu između Rusije i Turske, enormnom kilometražom odvojenu od najbliže EU/NATO teritorije. Naročito je perverzno da je taj i takav Pašinjan, nakon izgubljenog „prvog poluvremena“ sa Azerbejdžanom, kada je postalo očito u kakvu igru se upustio, uvjerljivo dobio parlamentarne izbore u Jermeniji, što je zaista jedinstven slučaj nezaslužene „nagrade“ na evropskom kontinentu, inače prepunom makijavelizma.
Znači, SNSD sa Dodikom je „Alijev u ruci“, a SNSD bez Dodika je „Pašinjan na grani“. I sa znatno većim šansama od aktuelne opozicije u RS da bude prvi pobjednik tranzicije vlasti, kada do nje, jednog dana, ipak dođe. Sasvim dovoljan razlog da čovjek sa inicijalima MD dugogodišnjim rivalima na domaćem terenu poruči: „Pravićete vi mene od blata“. Pri tome, svima kojima u RS nije bila prijatna njegova vladavina neće biti naročita utjeha to što će ista osoba partiji čiji je tvorac moći da uputi podjednako oporu rečenicu. Poput one koja je češća na engleskom, nego na srpskom jeziku: „I Created A Monster“. Između Trebinja i Novog Grada, to bi bilo prilično rijetko priznanje: „Stvorio sam čudovište“.
