Iako zakonodavstvo u Republici Srpskoj formalno garantuje ravnopravnost u nasljeđivanju, stvarnost pokazuje duboko ukorijenjen jaz pri raspodjeli imovine zbog koje se žene i danas odriču svog udjela u imovini u korist muževa, sinova i braće.
Prema posljednjim podacima od više od 600.000 samostalnih vlasnika nekretnina u Republici Srpskoj, tek svaka treća je upisana na ime žene. Istovremeno, žene su znatno češće upisane kao manjinske suvlasnice, što ukazuje na sistematski obrazac ustupanja imovine muškim članovima porodice.
Podaci Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove pokazuju da žene čine tek 29,8 odsto samostalnih vlasnika nekretnina, dok njihov udio raste tek kada je riječ o manjinskom suvlasništvu, gdje dostižu 44,4 odsto, što ukazuje da su najčešće vlasnice upravo najmanjih dijelova imovine.
Da budemo precizni, RUGIPP RS ima u svojim registrima kao vlasnike zemljišta i objekata upisanih 601.377 vlasnika, od čega su samo 179.122 žene, a 422.255 muškaraci.
Slično je i kod suvlasništva. Od 225.520 nekretnina koje su upisane kao suvlasničke, tek 83.820 se odnosi na žene kao vlasnice polovine zemljišta ili objekata, dok se 141.700 vodi na muškarcima.
“Kao suvlasnici u omjeru manjem od jedne polovine nepokretnosti – zemljišta i objekata evidentirano je 372.397 nekretnina, od toga 165.393 je žena vlasnica, a 207.004 muškarca. Navedeni podaci odnose se na sve nepokretnosti gdje vlasnici imaju ažuriran jedinstveni matični broj građana”, rekli su u RUGIPP-u RS za Moju Hercegovinu.
Tradicija nemilosrdna prema ženama
Sve ovo govori u prilog strukturalne neravnopravnosti u nasljeđivanju i tvrdo ukorijenjenim tradicijama koje i dalje nemilosrdno vladaju na našim prostorima, te da se ne radi o individualnim slučajevima diskriminacije žena.
Radi se o tipičnom obrascu društava gdje žene formalno nasljeđuju, ali se odriču svog dijela ili su upisane na manji procenat, što potvrđuje i predsjednik Notarske komore Republike Srpske Borislav Radić. Govori da iako zakonodavstvo u BiH formalno garantuje jednaka nasljedna prava muškarcima i ženama, u praksi postoje raskoraci između pravnog okvira i stvarne raspodjele imovine.
“U velikoj većini slučajeva imovina se i dalje upisuje na muškarca. Vrlo rijetko se dešava da žene u svom vlasništvu imaju neku značajniju imovinu. Ako ostavilac ima neku vredniju imovinu, ona se obično rasporedi prije smrti, u testamentu. Žene tada obično dobiju neke suvlasničke dijelove, penziju ili novac iz štednje iz banaka, dok nekretnine uglavnom idu muškarcima. U ostavinskom postupku supruge se najčešće odriču svog nasljedstva u korist djece, sinova i kćerki, što zavisi od okolnosti. Ako su ženska djeca u brakovima, uglavnom sestre imovinu ustupaju braći”, objašnjava Radić.
Kaže da današnja generacija koja sada ima oko 40-50 godina češće prihvata nasljedstvo, ali da se sestre i dalje najčešće odriču imovine u korist braće i da nikada ne traže isplatu.
“Isto je kao što je nekad bilo. Sinovi najčešće nasljeđuju sve, pogotovo ako su sestre udate. One će u 95 odsto slučajeva sve ustupiti braći. Eventualno zadrže neki plac ili komad zemlje. Porodična kuća najčešće ostaje muškarcu. Isto je i prilikom kupovine nekretnina, najčešće se ona upisuje na muškarca, iako su oboje pred zakonom u smislu vlasništva. Imao sam i slučaj u kojem muškarac nije htio da potpiše ugovor za kupovinu stana zbog stavki u ugovoru u kojem je žena bila “kupac jedan”, a on “kupac dva”, dok nismo zamijenili da on bude “kupac jedan”. Toliko je duboko ukorijenjeno”, objašnjava Radić.
Pod pritiskom porodice
Razlozi zbog kojih se žene tako često odriču nasljedstva ili ustupaju svoj dio muškim članovima porodice su različiti, kulturni i ekonomski, ali ipak je najjači pritisak porodice.
Prema riječima Jelene Tučić iz Fondacije “Udružene žene”, iako zakon garantuje jednako pravo na nasljeđivanje, u praksi odricanje od nasljedstva često nije potpuno slobodan izbor. Na tu odluku snažno utiču porodična očekivanja i društvene norme prema kojima se imovina „tradicionalno“ ostavlja sinovima, posebno kada je riječ o kući ili zemljištu.
“Mnoge žene se odriču svog dijela kako bi izbjegle sukobe u porodici ili jer osjećaju da se to od njih očekuje. Takve odluke su formalno dobrovoljne, ali su u velikoj mjeri oblikovane pritiskom okoline i duboko ukorijenjenim patrijarhalnim obrascima. Podaci pokazuju da postoji jaz između zakonske ravnopravnosti i stvarnog položaja žena. Iako žene imaju isto pravo na nasljedstvo, u praksi rjeđe postaju jedine vlasnice imovine, a češće imaju samo djelimičan udio ili nisu upisane kao vlasnice. To ukazuje na to da žene i dalje imaju slabiju ekonomsku poziciju i manju kontrolu nad imovinom”, kaže Tučić.
Objašnjava da je posljedica ovakve prakse veća ekonomska zavisnost i manja sigurnost, posebno u situacijama poput razvoda, smrti partnera ili porodičnog nasilja.
Zbog toga je, smatra Tučić, neophodno raditi na boljem informisanju žena o njihovim pravima i posljedicama odricanja od nasljedstva, posebno tokom ostavinskih postupaka.
“Javne kampanje i edukacija mogu doprinijeti promjeni društvenih stavova koji i dalje favorizuju muškarce kao „glavne nasljednike“. Dugoročno, ključno je ekonomsko osnaživanje žena i jačanje njihove finansijske nezavisnosti, jer veća ekonomska sigurnost znači i veću spremnost da zaštite svoja imovinska prava”, kaže Tučić.
