Nedostatak radne snage u Bosni i Hercegovini, dijelom zbog odlaska ljudi, a dijelom zbog enormnog zapošljavanja u administraciji, za one koji još uvijek izdržavaju u realnom sektoru otvorio je prostor za (zakašnjelo) unapređenje njihovog položaja u kontekstu rasta plata, ali i poštovanja zagarantovanih radničkih prava, poput onog na odmor, slobodne dane i radno vrijeme navedeno u ugovoru.
Premda solidno definisana “na papiru”, radnička prava do sada su najlakše i najbrutalnije kršena, uz mlake ili nikakve reakcije inspekcija i nemoć sindikata da se odupru “jakoj struji” poslodavaca, a institucije se nisu snašle u poslovnim politikama niti ih zaštitile konkretnim potezima, uglavnom pogodujući gazdama i gaseći požare periodičnim rastom minimalne plate.
Ovo su, između ostalog, razlozi zbog kojih smo decenijama unazad svjedočili brojnim krizama, počevši od nedostatka radnih mjesta i najblaže rečeno bijednim platama, borbi građana da se zaposle u javnoj upravi kako bi obezbijedili sebi kakav-takav život, odliv kvalifikovane radne snage nakon ukidanja viznog režima 2010. godine, pa sve do današnje u kojoj uvozimo radnike sa drugih kontinenata jer za najosnovnije poslove nema zainteresovanih.
Zbog svega ovoga, radnici u realnom sektoru dobili su priliku da traže i dobiju više, lomeći tako “tvrde” poslodavce i njihovu zarđalu tezu da imaju “dvjesto istih takvih radnika na birou koji samo čekaju da zauzmu nečije mjesto”.
Situacija bolja, ali ni blizu dobre
Tako su plate u ugostiteljstvu, proizvodnji, zanatstvu, kao i drugim djelatnostima posljednjih godina porasle toliko da su u nekim djelatnostima daleko nadmašile one u administraciji, a osnaženi radnici konačno su počeli da zahtijevaju i druga prava, ranije zagarantovana samo na papiru, a koja niko nije poštovao.
Na red je došla i priča o radnoj nedjelji, a u rijetkim firmama i njeno svođenje na četvorodnevnu radnu sedmicu, sve u cilju zadržavanja radnika, ali rijetko kada u cilju shvatanja da je i radnicima potreban odmor. Međutim, u brojnim sektorima i dalje se radi šest dana u sedmici, čime poslodavci radnicima oduzimaju polovinu slobodnog vremena svakog mjeseca, ali bez nadoknade za prekovremeni rad.
“Istina je da je sada bolje nego, recimo prije 15 godina, kada smo u trgovini imali jedan slobodan dan u dvije sedmice, kada smo dolazili ujutro u šest u prvu smjenu, a u pet popodne išli kućama. Tada se u drugu smjenu išlo u podne da bi se pomoglo prvoj smjeni, a kući su nas puštali dva sata nakon zatvaranja, dok se sve popuni. Kada dočekamo slobodan dan, ne možemo iz kreveta da ustanemo”, ispričala je P. B. iz Banjaluke koja već 20 godina radi kao prodavačica.
Objašnjava da se situacija jeste bitno promijenila za radnike, ali da to nije ni blizu idealnog i da će bez popravljanja situacije i ono malo radnika da ode. Dodaje da su od tada do danas plate rasle zato što su morale, a ne što su vlasnici shvatili da im treba zadovoljan radnik. Priča da je do danas situacija napredovala da ima jedan dan slobodan sedmično, a radne subote joj niko nigdje ne piše niti plaća prekovremeni.
“Poslodavci su morali da dižu plate jer niko ne bi ostao u državi. Morali su da krenu da nas prijavljuju, ne zbog zakona i inspekcije, nego zbog napuštanja. Prave ustupke kada moraju i samo onoliko koliko su prinuđeni. Ipak, i dalje se radi prekovremeno, ostajemo iza zatvaranja i nedjeljom da popunimo police, da čistimo i peremo. Tako je i u drugim strukama. Svi poslodavci i dalje nalaze načina da ugrabe sebi profit na račun slobodnog vremena radnika”, kaže ona.
Radnici traže i neradnu nedjelju i balans
Ranije sprovedena istraživanja pokazale su da radnici u svijetu a i kod nas, pogotovo sada kada su nam se pružile mogućnosti odlaska u inostranstvo, o tome da li će ostati kod nekog poslodavca ili otići dalje, osim plate traže “balans između privatnog i poslovnog života” i to kao jedan od najvažnijih faktora. Istraživanje o budućnosti zapošljavanja sproveo je portal MojPosao.ba u partnerstvu sa globalnom mrežom portala The Network i Boston Consulting Group, a utvrdili su da 35 odsto ispitanika u BiH upravo ovaj razlog navodi kao važan prilikom zapošljavanja.
Zaključeno je da gotovo polovina zaposlenih gleda opcije za bolji posao, te da su svjesni da su poslodavcima atraktivniji i da su pregovarački aduti na njihovoj strani.
Većina ispitanika ne želi više da živi da bi radilo. Oni žele da rade da bi živjeli, a dvije trećine želi stabilnu karijeru sa dobrim balansom između posla i privatnog života. Kao ostali razlozi navedeni su sigurnost posla, fleksibilno radno vrijeme i lokacija radnog mjesta, plaćeni odmor ili praznici. Viša plata i napredovanje mogu privući kandidate, ali dugoročno je potrebno obezbijediti balans posla i privatnog života, odnosno dati radniku slobodno vrijeme koje bi mogli posvetiti svojoj porodici i drugim aktivnostima.
Direktor agencije za zapošljavanje “Spektar” Miroslav Vukajlović kaže da u u vremenu kada rad često preuzima najveći dio dana, balans između posla i privatnog života postaje neophodan za očuvanje zdravlja i sreće zaposlenih. Ova ravnoteža nije samo pitanje ljudskih prava, već i ključ za produktivnija radna mjesta, bolji kvalitet života i održive organizacije.
“Zahtjev za neradnu nedjelju sve je prisutniji u mnogim zemljama, posebno u kontekstu poboljšanja kvaliteta života zaposlenih i očuvanja njihovog mentalnog zdravlja. Ključni aspekti predlagača su odbrana ljudskih prava i dostojanstva radnika (neradna nedjelja omogućava zaposlenima da imaju barem jedan dan u sedmici potpuno posvećen sebi, porodici, odmoru ili duhovnim aktivnostima), ekonomski argumenti (odmoran i zadovoljan radnik doprinosi većoj produktivnosti i smanjenju troškova povezanih s izostancima, bolovanjima i sagorijevanjem), kulturalni i socijalni značaj (u mnogim kulturama nedjelja ima poseban značaj kao porodični ili duhovni dan, te njeno očuvanje može pomoći u jačanju i očuvanju tradicionalnih vrijednosti). Pojedine zemlje koje su već primjenile ovaj pristup, imaju efekte povećane produktivnosti, smanjenja bolovanja…”, objašnjava Vukajlović za MojuHercegovinu.
Glavne protivnike prijedloga za uvođenje neradne nedjelje, kaže Vukajlović, imamo u sektorima poput trgovine, ugostiteljstva i usluga, gdje je rad nedjeljom uobičajen. Zato ova tema zahtijeva kompromisna rješenja, kao što su rotirajuće smjene ili povećanje nadoknada za rad nedjeljom, ali sa unaprijed definisanim brojem radnih dana sedmično.
“Neradna nedjelja nije samo pitanje prava radnika, već i odgovornosti društva prema dobrobiti svojih građana. Nadam se da će zakonodavci i poslodavci prepoznati dugoročne prednosti ovog pristupa i raditi na fleksibilnim rješenjima koja bi zadovoljila sve strane. Balans radnog i privatnog života nije samo ideal kojem težimo, to je imperativ modernog društva. Vrijeme je da svi akteri, od zakonodavaca do poslodavaca, udruže snage kako bi radni vijek učinili održivim i dostojanstvenim, implementirajući fleksibilne radne modele koji omogućavaju postizanje ovog balansa”, kaže Vukajlović.
Oni koji rade su diskriminisani?
Od 17. novembra ove godine, u Federaciji BiH uvedena je neradna nedjelja za sve trgovine, osim radnika u pekarama, benzinskim pumpama i cvjećarama. Ovo je opravdano tvrdnjama da će radnici tako dobiti dan za odmor i vrijeme koje će provesti sa porodicom. Potpredsjednik Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske Saša Trivić kaže da su ovom odlukom diskriminisani svi oni koji nisu obuhvaćeni, radnici u pekarama, na pumpama, vatrogasci, doktori i brojni drugi.
“Ko je sve građanin ove države? Da li samo onaj koji kupuje? Po meni je ponižen svaki doktor i policajac, novinar, svi oni koji moraju da rade nedjeljom. Slovenija i Hrvatska su decenijama borile bitku oko zabrane. Lično nemam ništa protiv zabrane, ali moraju shvatiti da se mijenjaju životi ljudima zbog toga. Gledao sam u Sloveniji kako izgleda dan u prodavnici subotom kada svi navale. Kod nas je problem što se poredimo sa zapadom, a kod njih je sve drugačije”, kaže Trivić.
Kaže da se zbog imperativa za balansom privatnog i poslovnog života sve pomjerilo nabolje, ali i nagore, zavisno od ugla gledanja. Objašnjava da se i na zapadu radi i subotom i nedjeljom, ali da se sve drugačije vrednuje.
“Mislim da neradna nedjelja ne mora biti udarac na poslodavce. Pričao sam sa trgovcima, nekima među njima je draže da se nedjeljom ne radi jer nemaju dovoljno radnika. Ali zamislite da zatvorite, na primjer, Deltu nedjeljom. To je već ozbiljan finansijski udar i na budžet i na trgovce koji tamo imaju objekte, zato što je njima taj dan udarni za prodaju. Kada su ljudi investirali, bila su jedna pravila, a sada se uvode druga. Ipak, stoji činjenica da je ljudima u glavi ideja neradne nedjelje postala presudna, čak ni za veću platu ne žele da žrtvuju taj dan”, kaže Trivić.
Pravo na odmor i ravnotežu između privatnog i poslovnog života postali su ključne komponente zaštite radnika u Bosni i Hercegovini. Ova prava su regulisana Zakonom o radu, koji osigurava određene standarde u vezi sa godišnjim odmorom, dnevnim i sedmičnim odmorima.
