Ovo je priča je to ne samo o Bajramu, nego o Bosni i Hercegovini, prijateljstvu i univerzalnim vrijednostima koje su iste na svakom kutku ove naše planete. Pročitajte i saznajte zašto je ova priča osvojila srca tolikih ljudi.
Jutros mi na um pade moj rođak Sejo koji uvijek pred Bajram dođe kod moje majke:
“Strina.”
“Šta je, sine Sejo?”
“Još danas i sutra, Bajram je priksutra.”
Kad sam bio mali slavio sam sve praznike. Majka bi me lijepo obukla, počešljala rekavši da moram biti fin, jer je danas Bajram. Dolazili su rođaci da se bajramuju sa mojom starom nenom, jer je bila najstarija u familiji, a ona ih je sa osmijehom dočekivala. Majka je imala “kat haljina” lijepe dimije i bluzu. Uvijek su bile veselih boja sa čudesnim cvijetnim dezenima. Lice joj je bilo uokvireno prelijepom maramom čija boja se slagala sa dimijama i bluzom.
Na bajramske kolače su dolazili moji drugari Mate, Zoran i Stanko. Sa vrata bi rekli: “Sretan praznik!”
Mate je, zagrlivši me, govorio: “Bajrambarečola, jarane.”
Ja sam kod njih išao za Božić, a Matina majka me uvijek pomilovala po glavi, poljubila u obraze i “posadila” za sto.
Rasli smo.
Uoči svakog Bajrama je dolazio stari komšija Ahmet i govorio mom ocu: “Dedera, brate, vakat je.”
Otac bi uzeo lovačku pušku i ispalio dva metka u zrak. Najava Bajrama.
***
Bio je rat.
Ahmet je odavno otišao.
Bajram je bio nekako drugačiji. U uniformama. Kurir iz komande mi je donio kovertu.
“Ovo su donijeli umproforci.”
Otpakovao sam je. Samo jedna rečenica: “Bajrambarečola, jarane.”
Bože, pucamo jedni na druge, a čestitamo praznike jedni drugima…
Zgužvao sam papir gutajući suze.
Prava prijateljstva nikad ne umiru. Ona su kao žar, navučeš pepeo na njega. Poslije otpuhneš pepeo, a žar ponovo zaiskri.
I ovaj Bajram zazvonit će mi telefon zorom. Ne trebam gledati broj.
Uvijek prvi nazove.
“Halo.”
“Bajrambarečola, jarane.”
Piše: Nedžad Milanović (bug.ba)
