Nema dileme da će najavljene izmjene i dopune Krivičnog zakona potpuno izbrisati ostatke slobode izražavanja u Republici Srpskoj. Isto tako, jasno je da negativne reakcije opozicionih stranaka, nevladinog sektora, međunarodnih struktura i dijela medijske zajednice prema ovoj inicijativi jesu logične i opravdane, ali su, u dosadašnjoj formi, uzaludne i osuđene na propast.
Jer, putanja aktuelne namjere lidera ključne vladajuće stranke vrlo je predvidljiva. Nacrt je već predočen, parlamentarna procedura odvijaće se po relativno brzo, tako da nema sumnje da će već tokom proljeća 2023. u RS zaživjeti nova pravila. Inače, toliko rigidna da bi, kada bi bilo moguće, Josip Broz Tito i kralj Aleksandar Karađorđević, mada zapamćeni po „verbalnim deliktima“ i „obznanama“, u duetu otpjevali protestnu pjesmu, prateći se na akustičnim gitarama. Kada se zamisao čiji je inicijator bio Milorad Dodik nađe pred poslanicima Narodne skupštine RS, parlamentarna većina će je usvojiti bez obzira na tamne konotacije, a slabašni hor oponenata, malodušan kakvim ga je Svevišnji dao, nakon roptanja povući će se u tišinu.
Međutim, postoji znatno konkretniji mehanizam otpora ovakvim nastojanjima od smrtno ozbiljnog baratanja krupnim riječima i parolama. To je – humor. Šta se desilo sa ovim narodom, pa se malo ko, osim lucidnih izuzetaka sa društvenih mreža, poziva na tu varijantu, ako se zna da su tokom decenija i vijekova Srbi oskudijevali u mnogo čemu, ali rijetko u duhovitosti?
Kovanice na šalterima
Ova opcija je, u slučaju predviđenih izmjena Krivičnog zakona RS, zasnovana na sličnim principima kao džudo. Dakle, na duelu sa rivalom uz preusmjeravanje njegove snage u vlastitu korist, a ne pukim pokušajem nadjačavanja, uglavnom besmislenim u situacijama kada je na jednoj strani David, a na drugoj Golijat. Kada se ova matrica prenese iz sfere sporta na teren protesta, to znači da nijedan represivni aparat nema zakonsko uporište da prekine akciju više desetina šetača, raspoloženih da naizmjenično, do besvijesti, hodaju pješačkim prelazom u oba pravca. Takva subverzija svakako je svrsishodnija od klasične blokade saobraćaja, zasnovane na kršenju propisa i očekivanim sankcijama nakon takvih poteza, nerijetko i uz nasilno uklanjanje demonstranata sa lokacija na putevima.
Za sličnim gestom posežu i specifični dužnici, uvjereni da im je učinjena teška nepravda, poput korisnika kredita poznatih širom regiona, povezanih sa kursom švajcarskog franka. Oni se u grupama pojavljuju u bankama i maltene ih parališu, uplaćujući na šalterima sopstvene rate u najsitnijim mogućim apoenima. Pri tome, naravno, ne čine ništa protivzakonito, ali se maksimalno svete dušmanima, tjerajući, doduše, obične službenike, a ne kreatore lihvarske zamke, da beskonačno dugo broje hiljade maraka, dinara ili evra, pošto su kompletne iznose dobili u vidu velike količine novčanica od pet feninga ili centa.
Prije nego što se ustanovi kako to izgleda ako se primijeni na kriminalizaciju klevete u Srpskoj, nije na odmet registrovati na koji način najeksponiraniji akteri dočekuju ovu situaciju. Iako konstantno grmi protiv britanskog spletkarenja u BiH, predsjednik RS i lider SNSD-a Milorad Dodik dosljedno se pravi Englez. Kao i obično, nastupio je u maniru „napad je najbolja odbrana“, poručujući da protiv ovakvih rješenja „najviše negoduju oni koji iznose neistine u javni prostor“. Nakon prebacivanja loptice kritičarima, uslijedila je i poenta: „Ako iskažete nešto što nije tačno, a to urušava integritet pojedinca ili njegove porodice, onda mora da bude odgovornosti. Ja ne bih bio na strani onih koji štite takve neodgovorne ljude. Bio bih na strani onih koji štite ljudski integritet, javni moral i društvo“.
Maksimalno proizvoljno
Dok je Dodik, bez obzira na uobičajenu folirantsku antizapadnu retoriku, razrađivao varijacije na sumanutu temu „pogrešne strane istorije“, čestu u aktuelnim obračunima zvaničnika iz Vašingtona, Londona ili Brisela sa Moskvom, opozicionari su bili standardno neinventivni.
„Mnogi slučajevi iz prakse su upozorenje da će u javnom prostoru ostajati privilegovani, a da će se mjere primjenjivati samo na protivnike režima ili pak objektivne medije“, rekao je predsjednik PDP-a Branislav Borenović. „Ovo pitanje zahtijeva širi društveni otpor, jer ovo nije pitanje samo novinarske zajednice, nego pitanje odbrane slobode. PDP će, kao i uvijek, jasno stati na slobodarsku stranu“, dodao je on.
I v. d. predsjednika SDS-a Milan Miličević poslao je sličnu poruku: „Svima nam je jasno da je motiv za donošenje ovakvog zakona, koji je prije 30 godina ukinut kao relikt komunizma i drugih totalitarnih ideologija, da oni koji su na vlasti obezbijede sebe od bilo kakve kritike“.
Iako su oba zapažanja nesporna, i Borenovićevo i Miličevićevo, nevolja sa njima je u tome što su jalova. Budući da je lider SDS-a pomenuo recidive „crvenog“ perioda, u ovom kontekstu je neizbježna famozna Marksova 11. teza o Fojerbahu: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, a radi se o tome da se on izmijeni“.
Ako je već tako, onda nije na odmet da se označi šta se pokušava eskivirati, odnosno šta sadrži Nacrt izmjena i dopuna Krivičnog zakona RS, pred poslanicima parlamenta Srpske od sjednice 14. marta. Naravno, moguće je opširno secirati ovu „umotvorinu“, ali je dovoljno imati u fokusu odredbe člana 208, jer su sasvim ilustrativne za namjeru vlasti da eliminiše svaki disonantan stav u javnom prostoru, ali i kompletan medij, ukoliko nije spreman da apsolutno liči na „Službeni glasnik RS“.
Ključni mehanizam za ostvarivanje ovakve ambicije su drakonske novčane kazne. Za uvredu, ako je učinjena putem štampe, radija i televizije ili na javnom skupu, predviđen je finansijski raspon od 10.000 do 50.000 maraka. Za klevetu, učinjenu na isti način, u opticaju su kazne od 15.000 do 80.000 KM, a za iznošenje ličnih i porodičnih prilika od 20.000 do 100.000 KM. U posljednja dva slučaja, i društvene mreže označene su kao potencijalno „mjesto zločina“, što u mete pretvara i značajan broj građana, a ne samo opozicione političare i nepodobne novinare.
Međutim, čak ni zlonamjerne zamisli, poput ove, kreatori nisu u stanju da realizuju zanatski besprekorno. Kvalitet određenog pravnog akta, između ostalog, počiva i na preciznosti, odnosno što manjoj mogućnosti slobodnih tumačenja. U ovom slučaju, sve je suprotno od toga, posebno ako ima u vidu činjenica da je, sa dva arhaična izraza, omogućen maksimum proizvoljnosti. U članu 208b, kojim se reguliše kleveta, navodi se da će biti sankcionisan onaj „ko o drugom iznosi ili pronosi nešto neistinito“, dok se u paragrafu 208v ide korak dalje, pa se ističe da kazna čeka onog „ko iznosi i pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj čast i ugledu“.
Od majke Tereze do propalice
Nije sporno, za sada je riječ o nacrtu, pa apstraktne formulacije kakve su „nešto“ ili „štogod“ do finalne verzije mogu da ispare, na misteriozan način kao što su se i pojavile u izmjenama i dopunama KZ. Ipak, male su šanse da se to dogodi, jer ta dva anahrona izraza daju tvorcima neslućen prostor za manipulacije. Ovih dana je za domete takve začkoljice najilustrativnija rečenica koju je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović upotrebio odbijajući „vjetar u leđa“ iz matičnog SDP-a na predstojećim izborima. „Njihova podrška bi i od majke Tereze napravila propalicu“, rekao je živopisni čovjek iz Zagreba, nesvjesno opisujući šta bi se desilo svakoj osobi u Republici Srpskoj ukoliko bude iritirala vrh političke hijerarhije, do te mjere da zasluži provlačenje kroz žrvanj pseudopravnih besmislica kao što su „nešto“ i „štogod“.
Šta onda preostaje mnogobrojnim openentima ovog nacrta u Srpskoj? Mogu da nastave putem kojim su krenuli – znači, logičnim, ali uzaludnim protivljenjem, čiji će finiš biti rutinska podrška većine prilikom glasanja u parlamentu RS u prilog ovog nakaradnog rješenja. Takozvana javna rasprava, trajala ona 60 dana, kako je u jednom momentu najavio Milorad Dodik, ili znatno kraće, što je izvjesnije, neće imati nikakvu težinu, niti uticaj na konačni sadržaj famoznih izmjena i dopuna. Predstavljaće tek jednokratni ventil nezadovoljnicima, a ne, kako se nedavno moglo čuti od potpredsjednika i poslanika PDP-a Igora Crnatka, period tokom kojeg će „pritisak javnosti“ postati toliko snažan da vlast neće imati drugog izbora osim da odustane od čitavog poduhvata.
Bilo bi impresivno da je tako, ali, ta opcija je nerealna, pogotovo ako se zna da ni protesti nakon posljednjih predsjedničkih izbora u Srpskoj, mada su animirali daleko širu populaciju nego najavljena kriminalizacija klevete, nisu imali nikakav efekat, a danas su praktično već pali u zaborav. Imaju li opozicionari „plan B“, za trenutak kada će svi kontraargumenti biti odbačeni, odnosno za moment kada će aktuelni nacrt, a kasnije i prijedlog izmjena i dopuna zakona, biti usvojen u NSRS? Čini se da nemaju, a uljuljkivanje u nerealnom optimizmu, između ostalog, objašnjava zbog čega duže od deceniju i po gube izbore od SNSD-a. Jer, nije moguće da ih dobiju ako rival, iako nije baš spektakularno bistar, uvijek ima, za razliku od njih, unaprijed isplaniranih nekoliko poteza više.
Kada je već tako, zašto ne napraviti izuzetak od pravila, pa se otisnuti u bogatu tradiciju srpskog humora? A u toj riznici bi se sigurno pronašlo materijala za reakciju u kojoj, recimo, opozicionari u RS nakon gotovo izvjesne kriminalizacije klevete postaju najintenzivniji „korisnici“ izmjena i dopuna Krivičnog zakona RS. Tri stranke iz opozicionog bloka u Srpskoj sigurno imaju dovoljan kapacitet da podnesu toliki broj prijava po ovom osnovu da u značajnoj mjeri spriječe fokusiranje pravosuđa na potencijalne druge predmete sa ovim predznakom, sa akterima van trougla SDS – PDP – NV.
Neiscrpne varijacije
Ovo je, recimo, idealna prilika za gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića da neutrališe sve optužbe dojučerašnjih kolega da je njegova „simbioza“ sa vlašću svojevrsni „pakt sa đavolom“. Podnoseći prijave protiv Jelene Trivić ili Nebojše Vukanovića, Stanivuković bi mogao da tenzije sa ne tako davnim saveznicima kanališe u plemenitom smjeru obesmišljavanja kriminalizacije klevete. Nije da nema materijala – Trivićevu može da tuži opisujući duševnu bol koju su izazvale njene tvrdnje da je na posljednjim izborima radio za političke konkurente, a protiv Vukanovića da presavije tabak negodujući da je na pravdi boga osumnjičen za mutne radnje sa milionskim iznosima, navodno neophodnim za gradnju kapaciteta uoči predstojećeg teniskog turnira porodice Đoković u Banjaluci.
Naravno, pošto je za uspjeh ovakve sabotaže bitan kvantitet, i tandem Vukanović – Trivić dao bi važan doprinos ako bi uzvratio istom mjerom. Gradonačelniku se može pokazati „čija majka crnu vunu prede“ tako što će Vukanović kao klevetu predstaviti tvrdnju da na blogu objavljuje neprovjerene, odnosno „iz vica“ podmetnute informacije. Trivićeva ima na raspolaganju čitav spektar potencijalnih opanjkavanja, sadržanih u Stanivukovićevoj naoko bezazlenoj formulaciji da ona „govoreći o njemu više govori o sebi“.
Kada udarni trio probije led, karikiranju zakona mogu da se pridruže i ostali zvaničnici opozicije. Mirku Šaroviću neće trebati mnogo da otkrije zavjeru i procesuira Aleksandru Pandurević, zbog tvrdnje da je „SDS izgubio polovinu glasova zbog ulaska stranke u Savjet ministara“. Nije zgoreg dati šansu i onima koji su „otjerani“ iz opozicije, da se vrate na pravi put, pa bi bilo optimalno da Dalibor Grabež, osnivač Potkozarskog narodnog pokreta i donedavni šef PDP-a u Prijedoru, dobije priliku da pred sudom objasni Branislavu Borenoviću izvjesne lokalne finese. Poput one da je bilo pogrešno tumačiti savez sa SNSD-om na gradskom nivou metaforama o višeslojnim značenjima njegovog prezimena, jer je, zaboga, u Prijedoru „režim“ dugo bio DNS Marka Pavića, naspram stranke Milorada Dodika.
Dakle, varijacije su neiscrpne, pri čemu se novac za plaćanje kazni, nakon presuda, može obezbijediti stvaranjem zajedničkog opozicionog fonda za takvu namjenu. Gubitnik u prcesu dobije iz tog izvora svotu koju je odredio sud, a pobjednik, nakon što primi iznos, proslijedi ga ponovo u fond. Znači, pošto je i finansijska konstrukcija jasna, postoje sve predispozicije da opozicija u RS pokoleba vlastite dušmane na isti način na koji su rivali Slobodana Miloševića prvi put ozbiljno uzdrmali ranijeg predsjednika Srbije tek eksplozijom smijeha u protestima 1996. i 1997. godine, a ne patetikom Vidovdanskog sabora iz 1992. ili rizicima 9. marta 1991.
Jalijaški vokabular
Kada vide opozicionare kako u sudovima međusobno kidišu jedni na druge, a pogotovo ako bi se akciji pridružio bar dio medijske zajednice, vladajući krugovi bi, naravno, prvo pokušali da istraju na osnovnoj intenciji izmjena i dopuna Krivičnog zakona – targetiranju neistomišljenika. Ali, kada bi se suočili sa ozbiljnim preprekama, ne bi trebalo mnogo vremena da obole od sindroma s kakvim su već godinama suočeni, na primjer, notorni šovinisti na bošnjačkoj javnoj sceni. Isti oni zbog kojih novi potpredsjednik FBiH Igor Stojanović (SDP) upućuje vapaj: „Ako sam ja sporan, ko je Islamskoj zajednici dovoljno dobar za suživot“. Odnosno, oni koji su se ustremili i na rediteljku Jasmilu Žbanić, jer je ponovila pitanja o stvarnom broju stradale djece u Sarajevu u ratnom periodu, prethodno upućena sa adrese u RS koja bi se teško mogla nazvati „nacionalističkom“.
Možda je najilustrativniji primjer te vrste „jalijaški“ vokabular kojim je aktuelni direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić ne tako davno na Tviteru „počastio“ Antonelu Rihu. Beogradska novinarka, ali i istražiteljka Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić iz devedesetih, koja ne krije sistem vrijednosti imanentan tzv. „Drugoj Srbiji“, dobila je najcrnje uvrede samo zato što je – neupućena u prilike u BiH, kako to često znaju da budu razni entuzijasti u „krugu dvojke“ – zatražila od lažnog „multietničara“ da se ogradi od sopstvenih, inače uobičajenih mrziteljskih virtuelnih eskapada.
Dakle, nije daleko dan kada će se i u vladajućoj koaliciji, posebno u najvećoj stranci tog kruga, u skladu sa relacijom Suljagić – Riha, suočiti sa „narcizmom malih razlika“, odnosno atacima na „mangupe u svojim redovima“. U nedostatku „neprijatelja“ van njihovog zabrana – ukoliko bi se SDS, PDP i NV posvetili satiričnom sagledavanju kriminalizacije klevete – osoba koju je dobojski junoša iz SNSD-a Aleksandar Goganović nazvao „ocem srpske nacije“, a njegova koleginica Sanja Vulić čak i „bogom“, brzo bi došla u situaciju da kao „sumnjiva lica“ označi i dvije osobe koje su svojevremeno, nakon izborne noći, dopustile da se raširi glas da su u jednom nastupu bijesa dobili batine. A takvim „vaspitnim metodama“, čak i da ih je bilo, u zube se ne gleda, ako imaju očinski ili božanski karakter.
Naravno, da bi opozicija, kao jedina institucionalna brana kriminalizaciji klevete, izazvala ovakav „bumerang efekat“ za vlast, neophodan je iskorak iz šablona. Ako ta vrsta reakcije izostane, onom segmentu medija i građana, sklonom uvjerenju da iz najavljenih izmjena i dopuna Krivičnog zakona RS kulja mrak, kao odbrambeni mehanizam preostaće tek – konzumacija nikotina, ali ona iz definicije Ive Andrića. Jer, nobelovac je u „Znakovima pored puta“ imao najlucidnije poznato tumačenje ljudske sklonosti ka pušenju: „To je način da čovjek uzdiše, a da ga niko ne zapitkuje – šta ti je“.
