O predstavi ”Toksini” nakon preporučenog perioda detoksikacije – Istinska detoksikacija društva moguća je ukoliko krenemo od sebe, tvoreći neki bolji sistem

Trebinjska premijera predstave ”Toksini” Kšištofa Bizoa, u režiji Ivana Tomaševića, odigrana je 18.4. tekuće godine. Predstava je nastala u produkciji Kulturne scene Male stvari iz Trebinja, a koproducenti su Teatar FEDRA iz Bugojna i Gradsko pozorišta Trebinje, a uz podršku Narodnog pozorišta Republike Srpske, na čijoj sceni je ovo ostvarenje i prikazano premijerno. U predstavi igraju Senad Milanović, mladi diplomirani glumac iz Bugojna i poznato lice amaterske pozorišne scene, ne samo u BiH, već i šire – Željko Milošević. Ekipa predstave ”Toksini” je najavljujući predstavu publiku pozvala riječima ”Dođite na detoksikaciju”, a ovaj tekst je pisan danas zbog preporučenog perioda detoksikacije, koji obično iznosi 10-ak dana. Koliko smo toksični danas, toksični kao društvo, kao pojedinci, kao dijelovi sistema kojem, htjeli ili ne htjeli, pripadamo i da li je detoksikacija moguća? Ovaj komad poljskog autora Kšištofa Bizoa nastao je devedesetih godina prošlog vijeka i govori o tranzicijskom periodu sa kojim se Poljska tada suočila. Danas je ovaj komad kod nas itekako aktuealan, a kroz pet priča glumci su dobrom igrom ukazali na brojne anomalije sa kojima se današnji ”mali čovjek” gotovo svakodnevno susreće, a svih pet priča, iako na pvu djeluju potpuno bizarno, gotovo nerealno, suočavaju gledaoca sa njima samima nudeći mu detoksikaciju u vidu katarze koju pozorište (do)nosi na posebno jak i upečatljiv način. Sa akterima ove predstave razgovarali smo o toksinima današnjeg vremena, radu na predstavi te budućim planovima.

Koliko smo napredovali u poslijeratnom periodu i do kad ćemo se ”vaditi” na prokletu tranziciju? Da li smo konačno prešli iz socijalizma u kapitalizam i koja je cijena svega toga? Sa socijalizmom smo ”raskrstili” prije gotovo 30 godina, a i dalje se koprcamo u slijepoj ulici koja, kako sada stvari stoje, ne vodi nikuda ili, još gore, vodi u propast. Može se reći da je kraj socijalizma kod nas u velikoj mjeri zapravo i početak kraja, što potvrđuje period od 30-ak godina u kojem tapkamo u mjestu, a nerijetko činimo i koji korak unazad. Koraci su nam sitni i beznačajni, apsurdni, situacije sa kojima se susrećemo su apsurdne, bizarne pa smo i mi sami postali apsurdni, bizarni, ukratko – homo absurdus. Predstava ”Toksini” ne daje odgovore na ova pitanja i ne donosi zaključke, niti osuđuje. Predstava ”Toksini” kroz pet priča donosi pet (a tačnije bi bilo reći deset) mizernih života u vremenu tranzicije. Naime, iako se čini da svaka priča ima dželata i žrtvu, gledajući dublje može se zaključiti da su svi ti likovi žrtve vremena kojem pripadaju. Generacijski jaz je prisutan u svim pričama, protagonisti u svih pet storija su stariji i mlađi muškarac, koji, iako uvijek drugi likovi, nose ista imena, kad god su likovi imenovani. Priča je to o nasilju na koje se odgovara nasiljem, usamljenosti, ljubavi, tačnije neljubavi (dakle ne mržnji, nego baš kako je napisano – neljubavi), o usamljenosti, moralu i moralnim (ne)vrijednostima i toksinima koji, iz generacije u generaciju, opstaju, mutirajući u sve veće i veće ”čudovište”.

Režija ovog komada je svedena, reditelj Ivan Tomašević, doajen srpskog glumišta, svjesno pravi jednu izrazito glumačku predstavu u kojoj je sve prepušteno samo dvojici glumaca. Scena je takođe svedena, ali efektna, promjena atmosfere i ambijenta pravi se različitim svjetlom, a ”vezanje” priča je izuzetno efektno uz sjajnu muziku koju potpisuje Goran Ljubanić. Milanović, koji se nedavno predstavio trebinjskoj publici (a predstavio se još prije sedam godina izuzetnom predstavom ”Igre u pijesku” Teatra FEDRA iz Bugojna, kada je sa Aminom Omerović napravio pravo malo pozorišno čudo), autorskim projektom ”Iz tri ugla”, kada je pobrao brojne simpatije surovo iskrenom i hrabrom pričom o stanju u državi, o stalno prisutnim trzavicama i fitilju koji odavno dogorjeva i pitanje je kada će opet doći do eksplozije. I ovoga puta Senad je potvrdio izuzetan glumački dar koji je podebljan izuzetnim stavom i bespoštednom igrom. Takva posvećenost se danas ne viđa često, pa ne čudi što ovaj mladi glumac trenutno igra u 7-8 predstava u Banjaluci, u kojoj trenutno živi i radi. Igrajući likove koji su redom izopačeni ali i dalje duboko ljudski, uprkos svim toksinima kojima su zatrovani, njegovi likovi u pravom smislu oživljavaju na pozorišnim daskama, u toj mjeri da svakom od njih vjeruješ od početka do kraja. On za internet magazin ”Moja Hercegovina” govori o radu na ovoj predstavi, saradnji sa Željkom Miloševićem i rediteljem Ivanom Tomaševićem, ističući da mu je izuzetno drago što je dobio priliku igrati u jednom ovakvom komadu.

Senad Milanović

”Mi smo ovu predstavu počei raditi davno, premijera je trebala biti u januaru prošle godine, a onda se desilo da sam dobio neke angažmane u Banjaluci, pa smo to pomjerili, kasnije Željko nije mogao, a tekst smo prvi put pročitali još prije dvije godine. Radili smo dugo, intenzivno, i u Banjaluci, i u Trebinju, pa i u Šapcu, radili bi, pa napravimo neku pauzu od dva mjeseca, pa se neke stavri i zaborave, dok jednom nismo sjeli desetak dana, četiri u Trebinju pa šest u Šapcu kada smo dosta stvari završili. Saradnja sa rediteljem Ivanom Tomaševićem je bila super, rekao sam, dok sam radio na ovoj predstavi, da sam istovremeno imao i master klas iz glume, jednostavno, neke stvari koje nisam stigao naučiti na akademiji, mislim da mi je Žuća (op.a Ivan Tomašević) dosta pomogao. Otvorio mi je neke nove vidike, naučio me je da razgraničim bitno od nebitnog.” – priča Senad nakon trebinjske premijere.

Za sebe kaže da je glumac drame i podruma, pa mu je rad na ovakvoj predstavi izuzetno prijao, a o scenskom partneru Miloševiću ima samo riječi hvale.

”Kada sam pročitao tekst i kada sam vidio da je dobro napisana drama, rekao sam to je to. Podjela je tačna, svi likovi su 50 i 25 godina, koliko i imamo Željko i ja. Veliki izazov mi je bio igrati sve te različite likove koji jesu mojih godina, od nekih dominantnih do povučenih sa autizmom, pa do nekih koji su imali mnogo nesretnije odrastanje od mene. U stvari, neke likove mi je bilo lako izgraditi, kao što je lik iz treće slike, jer je takvih likova dosta u mojoj okolini, pa sam inspiraciju imao u svima njima. Ovo je poljski tekst, pisan devedesetih, govori o periodu sa kojim se mi tek sada suočavamo, a zanimljivo je da, po našim saznanjima, niko na Balkanu nije postavio ovaj komad, sem na nekoj akademiji kada su studenti kao vježbe radili određene dijelove. Ja Željka znam odavno, kao i cijelu ekipu iz Trebinja, kao mlađi sam gledao neke trebinjske predstave koje su mi bile ono oduševljenje, kao ”Ševa i slavuj”, ”Uho, oko, obraz, trtica”, to su predstave koje su na mene ostavljale poseban utisak. Kada mi je Željko ponudio da radimo nešto zajedno, prihvatio sam jer smo prije svega prijatelji, s obzirom da se znamo toliko godina. Bilo mi je dobro raditi sa njim, mogu da kažem da je dobar partner Željko, sluša te, igraš na partnera, znam da će me dopuniti ako nešto preskočim i obratno. Ovo jeste glumačka predstava, a Željko stvarno jeste dobar partner, nije ono kao kad imaš panj na sceni pa se moraš boriti sa njim, kao što ima nekih glumaca koji te ne slušaju nego samo voze svoje.” – rekao je Senad Milanović za naš magazin.

Željko Milošević je na pozorišnim daskama četrdesetak godina. Kao amater je osvojio i osvaja sve relevantne nagrade na brojnim regionalnim pozoripnim festivalima. U porfesionalne vode ulazi i kao glumac i kao reditelj te potvrđuje rogobatnost podjele na amaterskog i profesionalnog glumca. Glumac je jednostavno glumac, što bi rekao Zijah Sokolović. Njegovi likovi su poput onih koje je tumačio Milanović, od dominantnih do podređenih, a glumački se dopunjavao sa Milanovićem i pratio ga dosta dobro (škola (ni)je kenjac, pitanje je sad). Stiče se utisak da se Milošević najbolje snašao u ulozi direktora velike korporacije, a u tom segmentu je njegovo glumačko umijeće ponajviše došlo do izražaja. On je za naš magazin govorio o toksinima našeg društva, radu na predstavu, producentskim izazovima sa kojima se suočavao kroz rad na predstavi, te o budućim igranjima ”Toksina”.

Željko Milošević

”U glumačkoj podjeli koju je zamislio autor teksta radi se o starijem i mlađem muškarcum što u samom startu ima tu neku naznaku generacijskog jaza. Prosto, radi se o nekom različitom razmišljanju o istim ili sličnim stvarima. Radi se o savremenom poljskom tekstu koji je Kšištof Bizo napisao, mislim 1993. ili 1994. godine, vrijeme tranzicije kroz koju je Poljska prolazila. Mi nekako kaskamo za tim stvarima, pa mi ovaj tekst danas proživljavamom pa je sa te strane tekst izuzetno aktuelan za naš prostor. Takođe, mislim da tekst obrađuje neke teme današnjeg vremena koje su nažalost van logike, teme koje uopšte ne pripadaju čovjeku i njegovom biću, društvenom biću koje ima potrebu da živi sa onim do sebe, da dijeli, da pomaže, da ima razvijenu empatiju, ljubav. Tada te teme postaju toksini današnjeg društva, a mi sve te stvari uzimamo zdravo za gotovo pa sve te nelogične, gotovo bizarne stvari, postaju stvarnost. U tim nekim kratkim rečenicama kroz svih pet slika se provlači suština kao što u jednom momentu Senadov lik izgovara: Na televiziji samo rijaliti i samo politika, ali šta to mene briga, taj odnos mlade generacije prema tome i onog razmišljanja da kada se ardi o takvim stvarima mi imamo daljinski u rukama, ali da li je daljinski rješenje. Neka starija generacija, koju ja igram, smatra da to nije rješenje jer treba da postoje neki standardi koji su postavljeni. Danas se pod tim lažnim ljudskim slobodama dozvoljava sve i svašta, a u stvari živimo neko vrijeme koje sve više liči na neku neo – anarhističku tvorevinu u kojoj smo suočeni sa potpuno bizarnim situacijama i kojom upravlja mali broj ljudi postavljajući te standarde. Kao što je ejdnom prilikom rekao Rambo Amadeus: Možeš da pričaš šta god hoćeš, možeš da radiš šta god hoćeš, samo nemoj stajati na putu. Sve je to jednostavno postalo mjerilo, a novac je nešto za čim čovjek žudi, gazi samog sebe, pa onda i svoju porodicu, pa i svoju sredinu. To je ono što jeste suština ovog teksta da ukažemo na toksine savremenog društva, da progovorimo o njima i da na neki način kažemo da ovo ne smije biti standard, da se protiv toga moramo boriti. Nije ovo stvar koja se tiče samo naših prostora, globalno je to tema u kojoj zbog ogromnog dispariteta u siromaštvu i bogatstvu nemamo standard, nemamo jake socijalne programe a sve je u rukama nekolicine, nekih korporacija, ne ulazeći u to ko i šta su te korporacije, ni mi nismo željeli da se bavimo nekom dramom koja ulazi u neki post-modernistički pristup teatru, takozvano ”prstom u oko”, da direktno upiremo prstom u ovoga ili onoga. Mi prije svega kritikujemo sami sebe pa onda i sve ostale kroz ovu predstavu. Zato i slogan kojim pozivamo ljude na ovu predstavu jeste ”Dođite na detoksikaciju”, bar ovih sat i dvadesetak minuta, koliko traje predstava.” – kaže Milošević za naš magazin.

O saradnji sa Senadom i Ivanom, Željko kaže da su se kockice poklopile na njegovo veliko zadovoljstvo.

”Senad jeste mladi, tek diplomirani glumac, ali on je odrastao na pozorišnim daskama, pa se ne može reći da se radi o neiskusnom glumcu. On iza sebe ima veliki broj predstava, trenutno je angažovan u Gradskom pozorištu Jazavac, Narodnom pozorištu Republike Srpske, Dječijem pozorištu, a uz ovu predstavu, igra i predstavu u sopstvenoj produkciji, što je ukupno nekih desetak predstava u kojima on trenutno igra. On je jedan apsolutno angažovan mlad čovjek željan rada u onom najljepšem smislu. A šta reći o Ivanu Tomaševiću, kada vidite njegovu biografiju i vidite šta je sve čovjek uradio u životu, mogu reći samo da imam ogromno zadovoljstvo stajati na sceni pored nekog takvog i raditi sa njim. Meni je ovo drugi projekat sa njim, radili smo ”Optimalan Nušićev broj” i zaista rad sa Ivanom je jedna škola. Radi se o velikanu pozorišta, koji je u svakom segmentu pozorišta, on je i reditelj i glumac i dramaturg, nosilac je beskonačno mnogo nagrada. Jedno ogromno zadovoljstvo! Ono što je mene najvie ispunjavalo u radu sa Senadom i Ivanom je to što su oni aposlutno pozorišni ljudi i što imaju apsolutni pristup svakom segmentu u pozorišnom smislu a na moju žalost nemam priliku često raditi u takvoj atmosferi i to je ono što je u meni budilo neke blagozamrznute pozorišne viruse. Na neki način su me prodrmali, ovo je zaista jedan kompleksan komad na kojem smo dugo radili a reditelj je insistirao na tome da ovo bude jednostavna predstava, u kostimografskom, scenografskom, muzičkom i svim tim pratećim elementima i da se gradi isključivo na igri dva glumca. Što se tiče nekih planova, predstava će se sigurno igrati, konkurisaće i na neke festivale, igrala je već nekoliko puta u Banjaluci, na maloj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, u Bugojnu, Prnjavoru, usklađujemo vrijeme koliko znamo i možemo da bi što više igrali ovu predstavu a krajem maja i početkom juna dogovaramo nova igranja.” – kaže za kraj Željko Milošević.

Preporučeni period detoksikacije je najčešće desetak dana. Stoga tekst o ovoj predstavi danas. Nakon perioda detoksikacije, koji je prošao od premijere do danas, može se reći da je detoksikacija uspjela onoliko koliko pozorišna predstava može biti detoks društva i društvenih/sistemskih anomalija. Potpunu detoksikaciju ćemo vjerovatno čekati još dugo, jer za nju je potrebna velika volja i sistemska promjena. Ali i promjena nas samih, a mijenjati sebe je nerijetko i najteže. Detoksikacija će svakako biti brža uz projekte ovog tipa jer umjetnost je u prošlosti često donosila tektonske promjene, mijenjala svijest, kako pojedinca, tako i kolektiva, pa i čovječanstva u cjelini.

Igor Svrdlin

Autor