Možda Republici Srpskoj nedostaje značajniji broj ljudi sklonih razmišljanju sopstvenom glavom, ali nakon izbora održanih 4. oktobra nema dileme – ne postoji teritorija na planeti sa tolikim procentom samouvjerenih posmatrača, spremnih da za svaki rasplet kažu ili napišu: “Ovo je očekivano”. Jeste, “svi generali su pametni poslije bitke” i na Aljasci i u Australiji, ali je malo gdje ovaj globalni fenomen rasprostranjen i usavršen kao na prostoru između Novog Grada i Trebinja.
Naravno, samo su najveći zaluđenici među kritičarima vlasti očekivali preokret na nedavnom izjašnjavanju stanovnika Srpske o ovdašnjim strankama. Postojale su sve predispozicije za reprizu ranijih nadmetanja, sa neupitnom dominacijom Milorada Dodika i SNSD-a. Bahatost ključne vladajuće stranke u zloupotrebi svih javnih resursa, od finansijskih do medijskih, bila je podignuta na kvadrat. Dezorijentacija i konfuzija u opozicionim redovima porasla je za kub.
Čak su i kretanja na međunarodnoj sceni išla u prilog domaćim zagovornicima statusa kvo, pa su maksimalno eksploatisali vjerovatno jedinu disciplinu u kojoj su imali konkretan učinak – spoljnu politiku. O Vladimiru Putinu, Benjaminu Netanjahuu i šefici kabineta Donalda Trampa može se misliti šta god se hoće, ali je deplasirano potcijeniti njihov uticaj u savremenom svijetu ili tretirati pristup ovim ličnostima kao lak i rutinski poduhvat. Ne mogu se ignorisati efekti prizora iz Vašingtona, Jerusalima i Moskve na domaću publiku, tradicionalno skloniju raspravama o krupnim univerzalnim temama nego o svakodnevnoj egzistencijalnoj problematici.
Na stranu motivi za susrete Dodika i njegovog dvočlanog ženskog okruženja sa “selebritijima” u bijelom svijetu, uz nesumnjivu dominaciju egoizma nad patriotizmom, kao i njihovi dometi, prije jednokratni nego dugoročni. Pažljiviji posmatrači svakako imaju povoda i za šegačenje, ako se uzme u obzir komično-nadrealna dimenzija ovih aktivnosti, u vidu postizbornih teorija o diskretnoj podršci Saudijske Arabije hipotetičkoj secesiji Srpske. Ali, oponenti u RS nisu ni pokušali da im pariraju – u skromnijim koordinatama, naravno – makar to podrazumijevalo dvije kategorije pripisane aktuelnom vrhu RS, plaćene sastanke i privid značaja.
I pad je let
U svakom slučaju, tu su se završavali povodi za sigurnost u prognozama da će vlast pomesti opoziciju. Jer, sve za šta se vladajući blok uhvatio unutar granica Srpske doslovno se osušilo, od ekonomije do nacionalnog interesa. Znači, bilo je osnova da se predvidi ko će biti pobjednik, a ko gubitnik, ali ne i da se nasluti razlika sa kakvom je taj meč riješen, tolika da je imala kapacitet da izazove podignute obrve, u znak čuđenja, i kod Sanje Vulić i kod Igora Crnatka.
Komotna prednost se ogleda u odsustvu bilo kakve neizvjesnosti u trkama za inokosne funkcije – predsjednika Republike Srpske i srpskog člana Predsjendištva BiH, ali i u sastavu novog saziva NSRS. Jer, činjenica da će, prema preliminarnim rezultatima, vladajući blok imati 54 poslanika, a opozicija 27, uz dva Bošnjaka, za dio populacije nesklon “režimu” djeluje zastrašujuće. Nije sporno, kada se uđe u nijanse tih brojeva, situacija nije krajnje dramatična. Ali, to je kao sa fudbalskom utakmicom dva približno ravnopravna rivala, u kojoj jedan tim srećnim sticajem okolnosti pobijedi 3:0. Niko ne pamti relativnu izjednačenost na sredini terena, već samo rezultat.
A ukoliko se pomnije sagledaju statistike sa izbora, jasno je da niko nema naročitog razloga za zadovoljstvo, jer su sve stranke u RS, uz izuzetak bivšeg PDP-a, odnosno sadašnjeg Pokreta “Sigurna Srpska”, te SPS-a, dobile manji broj glasova nego prije četiri godine. SNSD jeste “ostao u sedlu”, ali je 2022. godine na izborima za NSRS imao 221.549 glasova, a 2026. godine, prema nekompletnim podacima, uz manje od dva procenta neobrađenih biračkih mjesta, podršku 206.227 ljudi.
Dio parlamentarnih stranaka, nakon tri prvoplasirane partije, prije četiri godine kretao sa u rasponu između 30 i 40 hiljada glasova, a ovoga puta su koordinate spuštene, pa se ta zona sada nalazi između 20.000 i 30.000 glasova. To se prvenstveno odnosi na US, SP u kombinaciji sa Demosom, te LPR, od opozicionara. I zbir NPS – DNS je tu, ali treba podsjetiti da su oni zajedno ranije imali skoro 50.000 glasova i da je to više pad, nego let.
Ako se može govoriti o bilo čijem rastu, takav trend se, bar simbolično, odnosi na SPS i PSS. Stranka Gorana Selaka se pomjerila sa 19.893 na 24.322 glasa, dok se grupacija Draška Stanivukovića poziva na ranijih 65.861 glasova PDP-a i sadašnjih 74.278 glasova PSS-a. U prvom slučaju, pomak je ostvaren na mizeran način, pošto su Selakovi socijalisti stekli reputaciju stranke koja u vladajućoj koaliciji “najviše brine o svojim ljudima”, a poznato je da u današnjoj RS takvo “pokroviteljstvo” nema nikakve veze sa tričarijama poput zakonitosti ili etike. Druga epizoda je takođe neslavna, jer počiva, prije svega, na čerupanju onemoćalog SDS-a. To kidisanje, uz neobičnu asistenciju Branka Blanuše, bilo je toliko intenzivno, da je pravo čudo da je Stanivuković u svom smjeru odvukao tek nepunih 10.000 dodatnih glasova. Uz simptomatični regionalni raspored, jer je izvjesni rast širom Republike Srpske praćen osjetnim padom u Banjaluci.
Strah od blamaže
Dakle, pomjeranja, u suštini, nisu bila spektakularna, ali ipak, nakon prvog uvida, djeluju drastično, prije svega zbog značajnog manjeg broja važećih glasova. Jer, na izborima 2022. godine za NSRS bilo je 676.982 izašlih birača, uz 639.608 važećih, a 38.374 nevažećih listića. Četiri godine kasnije, na istom nivou, bilo je ukupno 580.430 glasova, uz 527.310 važećih i čak 53.120 nevažećih glasova ili 9,15 procenata.
Ta razlika u važećim glasovima, veća od 110.000, odnosno manja od 100.000, ako se posmatra ukupan broj svih glasova, po inerciji se uglavnom definiše kao značajan pad izlaznosti. Naravno, u zemlji sa vječnim administrativnim haosom, kakva je Bosna i Hercegovina, još nema načina da se dosljedno uredi birački spisak, a samim tim ni da se utvrdi realna struktura naprasno iščezlog dijela populacije. Ali, nema dileme da je, u stvari, samo manji dio osoba, nakon četiri godine odsutnih sa izbora, svjesno odlučio da apstinira od glasanja, dižući ruke od ovdašnjih političkih tenzija.
Znatno prisutniji faktor jeste to da je, prije uvođenja skenera, birački spisak bio “prenaduvan”, usljed ranijih manipulacija, a da ovog puta, silom prilika, “mrtve duše” nisu mogle da se sa lakoćom povampire na čitavom nizu biračkih mjesta, ako se “ukaže potreba” za vještačkim “pumpanjem” broja glasača.
Frapantno je da su tzv. nove tehnologije u izbornom procesu imale dvostruki efekat. S jedne strane, zaista su bile pozitivne, ako se govori o brzini saopštavanja rezultata, čime je napokon završena sumanuta okolnost da se ta saga efikasnije odvijala u Indiji sa više od milijardu stanovnika, nego u demografski devastiranoj BiH. Tu je i skoro nevjerovatna situacija – objavljene brojeve gotovo niko nije osporavao, osim opskurnih izuzetaka, poput Vlade Đajića u Srpskoj, odnosno Slavena Kovačevića iz DF-a Željka Komšića u FBiH.
Opet, s druge strane, SNSD se mjesecima rugao skenerima. Nisu aktivirali mehanizme da otvoreno opstruišu čitav poduhvat, ali je negativna kampanja ipak imala posljedice. Naravno, ne u smislu da su odbijeni od glasanja isključivo ljudi koji su bespogovorno povjerovali njihovoj demagogiji. Radi se o tome da je uspješno raširena psihoza kako su tih par radnji na biračkim lokacijama sada postale ekstremno komplikovane. Ako se zna da je, u ovdašnjem kolektivnom mentalitetu, jedna od najraširenijih psiholoških crta – strah od blamaže na javnom mjestu, ne čudi spoznaja da su se hiljade ljudi opredijelile da izbjegnu takvu okolnost, ma koliko ovaj strah bio iracionalan. Jer, kako će, zaboga, i najmanjim gestom pokazati da nešto ne znaju ili da bar nisu potpuno sigurni u određenu proceduru, pa su im neophodna izvjesna pojašnjenja.
Analfabetski tečajevi
Bez obzira na ovu osobinu, dio ljudi u RS, u svakodnevnom životu, nerijetko prihvata poslove za koje su potpuno nekompetentni, ukoliko prepoznaju u njima osjetnu korist. Ali, ako nema lukrativne strane, onda se samo zatvore u sebe i čekaju da “opasnost” prođe, kao što se desilo u nizu slučajeva 4. oktobra. A oni koji su imali problema sa elementarnim rasuđivanjem, a ipak su odlučili da se otisnu u neizvjesnost glasanja, u zbiru su stvorili porazni efekat sa blizu 10 odsto nevažećih listića na izborima za parlament Srpske.
Nije sporno, pojedina rješenja CIK-a jesu bila nepotrebno bizarna, ali ne i nepremostiva – od označavanja nivoa za koji se glasa na drugoj, a ne na prvoj strani listića, preko posebnih brošura sa imenima kandidata, do opredjeljivanja za odabrane osobe sa otvorenih lista na osnovu brojeva, a ne identiteta. Ipak, sve je to podrazumijevalo minimum mentalnog napora, a izostao je, u vidu tragičnog postotka funkcionalno nepismenih ljudi, koji znaju da se, recimo, potpišu, ali ne i da se suoče sa iole izmijenjenim postupcima u činu glasanja.
Ukoliko kritičari vlasti traže “naravoučenije” od ovih izbora, ono se nalazi upravo na ovom terenu. Znači, u Republici Srpskoj je uzaludna rabota označiti nekakve silne “apstinente” kao ciljnu grupu, pa ih pokušavati animirati da izađu na izbore nakon, nerijetko, više decenija pasivnosti. To se neće desiti ni uz elektro-šokove, jer je riječ o populaciji trajno izgubljenoj za bilo kakvu participaciju u političkom životu.
Umjesto toga, jedina smislena “meta” za politički rad u budućnosti jesu baš tih skoro 10 odsto glasača, čiji su listići za parlamente Srpske i BiH bili nevažeći. Za početak, nije zgoreg spoznati njihovu strukturu i opredjeljenja, pa ako postoji imalo indicija da su nezadovoljni vladajućom strankom, suvislo je usmjeriti resurse u svojevrsne političke “analfabetske tečajeve”, u formi koja neće biti potcjenjivačka i uvredljiva za taj dio ljudi.
Cinični aplauzi
Kada su konture izbornih rezultata postale jasne, uslijedila je znamenita epizoda sa jedinim preostalim autentičnim opozicionarom među stranačkim liderima u RS, Nebojšom Vukanovićem. Reakcije su uglavnom bile burne, jer je, izgleda, “neprimjereno” poručiti nemalom broju osoba sklonih hipokriziji da “zaborave njegov broj”. Dok se ne smisli adekvatniji način za komunikaciju sa svim tim licemjernim personama, sklonim vječnom gunđanju zbog lične i društvene situacije, a nesklonim da te prigovore pretoče u glasanje protiv vlasti, od Bukove kose kod Prijedora, preko Podnovlja kod Doboja, do Ugljevika, nije na odmet preispitati još jedan stereotip, podjednako deplasiran kao i sintagma sa početka ove priče: “Rezultati su očekivani”.
A to je idealizacija “običnih smrtnika” naspram kaste “zlih političara”. Biće da u RS ipak postoji značajan broj ljudi koji se u opštem rasulu sasvim dobro osjećaju, a u ambijentu svakodnevnih bizarnosti “plivaju kao ribe u vodi”. Odavno je primjećeno da “svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”, a Srpska ima sve preduslove da načini dodatni iskorak u ovom smjeru. Pa, ako je već tako, ako priličan segment naroda postavlja političarima nedostižne standarde pokvarenosti, eto recepta za naredne kampanje opozicionih struktura.
Od zdravorazumskog ukazivanja na nesnosne razmjere demagogije vladajućeg bloka, koja Republiku Srpsku jedino vodi u finansijski kolaps, nacionalne poraze i demografsku pustinju, svrsishodnije je par sedmica uoči izbora zasnovati na ciničnim aplauzima svakom nepočinstvu vlasti. Ova ironija nesumnjivo bi bila ljekovita i blagotvorna, ukoliko bude utemeljena na matrici: “Bravo, Milorade, samo pritisni! Tako je, Igore, zavrni još snažnije! Sjajno, Željka, baš ste to mudro rekli! Savo, dobar ste čovjek, ali zašto ste rasipali budžetske pare na plate i penzije, narodu je puno i ovo što ima”.
Dok se iščekuje takva faza kreativnosti, raste i strepnja da je, ipak, riječ o pretjeranim zahtjevima za osovinu PSS – SDS i njenog odnedavnog pokrovitelja Slavišu Kokezu, uz asistenciju Narodnog fronta na manje-više zasluženom izdisaju u naručju Adama Šukala i njegovog poslodavca iz Beograda. Jer, nema te sile koja će dopustiti prodor bilo kakvog upitnika u infantilni ego-svijet Draška Stanivukovića ili sitno-kalkulantsku sferu Branka Blanuše, Marinka Božovića i Darka Babalja. Tu ne pomaže ni šok terapija, s kakvom su i podobnu opoziciju i destruktivnu vlast u ovoj kampanji suočili Nebojša Vukanović, Igor Crnadak i Ljubiša Petrović. Jer, pokazalo se da ovakav politički stil, definitivno, ima ograničen doseg i limite u smislu broja glasova, preko kojih ne može, bez obzira što je uključivao 95 odsto istine i pet procenata pretjerivanja.
Original i kopije
Valjda je, ipak, suvislo i pred čitav spektar opozicionara u RS, u takvoj neveseloj kondiciji, postaviti realniju metu. Definitivno su uzaludni pokušaji da se načne taj “kolač” SNSD-a, sa jezgrom od 200.000 glasača koji ostaju lojalni putu u propast, bez obzira na izazove stvarnosti. Slabija karika u lancu vlasti ipak bi morali biti koalicioni partneri SNSD-a, svi ti potporni stubovi kao što su US, NPS – DNS, SP – DEMOS – NDP i SPS. Te četiri liste su 4. oktobra, u zbiru, opet privukle više od 100.000 birača, što je fenomen koji ne bi mogli da protumače ni udruženi analitički trustovi Vašingtona, Brisela, Moskve i Pekinga.
U svojoj naopakosti, identifikacija sa SNSD-om ipak je dokučiva, ako se uzme u obzir da je svaka politička publika sklonija originalu nego kopiji. Kod Srba s obje strane Drine, nakon propasti Habsburškog i Osmanskog carstva, a posebno poslije Dejtona u RS, uvijek je postojao značajan segment populacije sa pogubnom odanošću svakoj vlasti, pri čemu je istim ljudima potpuno svejedno da li na taj način prate “školu mišljenja” Vojislava Šešelja ili Sonje Biserko.
Ali, poistovjećivanje petine birača u Srpskoj sa opcijama Nenada Stevandića, Darka Banjca, Nenada Nešića, Gorana Selaka, Petra Đokića i Nedeljka Čubrilovića je šamar u lice svakoj racionalnosti. Podliježe jedino tananom uvidu u jednu vrstu kolektivne psihologije, čiji će akteri bar sami sebi priznati – jeste, upleo sam se u neprimjereno kolo, ali bar neću trčati u prvi plan, već ću se stacionirati u zavjetrini, biću nevidljiv, pa se valjda niko neće ni sjećati gdje sam se nalazio kad sve ovo prođe.
Tako to biva u Republici čija politička scena ne oskudijeva u duplim standardima, pa se na Nebojšu Vukanovića zbog argumentovanih kritičkih opservacija o vlastitom narodu mršte čak i sličnomišljenici, ali gotovo niko, recimo, ne pronalazi ništa sporno u “tajmingu” premijere filma “Zlatni rez 42 – Djeca Kozare” Lordana Zafranovića u Srpskoj, a dan ranije i u Srbiji.
Bratstvo po niskosti
Sam Zafranović je priznao da je datum, 3. oktobar, odabran na Dodikov zahtjev. Treba biti ekstremno naivan pa povjerovati da je to učinjeno zbog nacionalnog jedinstva, smirivanja tenzija u RS i sličnih plemenitih kategorija. Ne, u pitanju je, naravno, neviđena vrsta zadrtosti u kojoj ništa nije sveto, pa otuda najprizemnija moguća instrumentalizacija važnog umjetničkog ostvarenja o srpskom stradanju – za potrebe jedne stranke. Toj politizaciji u interesu “ortaka” sa druge strane Drine pridružio se i Aleksandar Vučić, pa je red da se uzvrati usluga donedavnom predsjedniku Srbije, uoči tamošnjih izbora, 25. oktobra.
Način je, opet, grozan, jer se političko bratstvo po niskosti u ovim danima potvrđuje uz uprezanje imaginarnih “unija studenata” i “studentskih parlamenata” iz Istočnog Sarajeva i Banjaluke. Sve je krenulo od transparenata o Ratku Mladiću i Srebrenici na skupu Studentske liste u Novom Pazaru. Niko nema iluziju o, vjerovatno, stoprocentnoj identifikaciji tamošnjeg većinskog stanovništva sa famoznim porukama. Ali, svako ko ima elementarni uvid u način funkcionisanja “bezbjednosnih struktura” sa sjedištem u Beogradu – kojima je od 1945. do danas uvijek bila važnija odbrana vlasti nego stvarni nacionalni interes – prepoznaće degutantni udbaški rukopis u nizu situacija čija je kulminacija nekakav “zbor” šačice SNSD-ovih poltrona sa indeksima.
Da je to sve, šteta bi se još mogla i kontrolisati. Ali, vatra rastućih animoziteta između značajnog broja stanovnika Srbije i Republike Srpske uveliko je potpaljena, posebno nakon primitivne zabrane predstavnicima Studentske liste da održe nekoliko benignih okupljanja po parkovima i trgovima Banjaluke i drugih gradova Srpske.
Sjeverni i Južni Jemen
Ironija ovih poteza je potpuna, jer pokrovitelji tih radova, Dodik i Vučić, uporno žele da stvore privid kako će baš oni dovesti RS i Srbiju do raspleta identičnog spajanju Zapadne i Istočne Njemačke. U realnosti, međutim, serijom beskrupuloznih gestova, čine sve da srpski etnički prostor pretvore u Sjeverni i Južni Jemen. U balkanskoj verziji sunarodnici, valjda, neće zapucati jedni na druge, kao na Bliskom istoku, ali su se aktuelni “lideri” srpstva sa dvije obale Drine svojski potrudili da intenzitet svih mogućih unutarnacionalnih omraza bude podignut do maksimuma.
Takve metastazirane strukture, naprosto, ne odlaze na izborima, jer je to za njih pitanje života i smrti, a ne normalan proces u kojem nekada pobjeđuješ, a nekada gubiš. Dok se čeka rasplet u Srbiji, za Republiku Srpsku nakon 4. oktobra nema dileme – ima vlast koja će biti okončana jedino ako joj, doslovno, dosadi ta uloga, pa se uruši sama bez spoljnih podsticaja.
Prije nego što se to desi, imao bi smisla bilo kakav gest tolerancije prema neistomišljenicima unutar RS. Pošto je očito da su sve priče o “resetovanjima” opozicije uzaludne, SNSD ima odriješene ruke da zvanično uvede jednostranački sistem. I da, poput uzora sa kraja Drugog svjetskog rata, ipak dokaže da se ne drži striktno davnog pravila: “Nema demokratije za neprijatelje demokratije”.
Na prvim izborima u novoformiranoj FNRJ, Komunistička partija, tadašnja jedina opcija, kamuflirana u Narodni front, dozvolila je da “hejteri” spuštaju gumene kuglice, tadašnje “glasačke listiće”, u jednu od dvije kutije na biralištima, onu bez ikakvih oznaka i imena, bez liste kandidata, takozvanu “ćoravu”. Dakle, ako u RS, moguće i u Srbiji, propada svaka inicijativa da se “progleda”, jedina alternativa je tražiti pravo da, zvanično, budeš – “ćorav”. Baš kao prije 80 godina.
