BILEĆA – Nagib i Nalifera Eminović jedini su Goranci koji žive u Bileći. Ovaj narod poznat je po piću bozi, ovčijem siru i poslastičarstvu, pa zato i ne čudi što je upravo zahvaljujući Eminovićima, 60-tih godina prošlog vijeka Bileća dobila svoju prvu poslastičarnicu.
O Gorancima kao narodu ne zna se mnogo. Zbog sličnosti sa albanskim prezimenima mnogi ih miješaju sa Albancima. Uprkos konstantnom pritisku asimilacije, Goranci su uspjeli da sačuvaju svoj identitet, kulturu i običaje. U Gori na Šar planini, nekada ih je živjelo više od 50.000, a danas ih je tamo petostruko manje.
Nagib Eminović kaže da je njegov pokojni otac u Bileću doselio davne 1951. godine. Nagib je rođen u ovoj maloj hercegovačkoj opštini, a tu živi i danas.
– Njega su Šiptari htjeli da ubiju dole i onda je on jednostavno pobjegao. Radio je jedno vrijeme u Pljevljima, pa je otišao u Nikšić, odakle ga je put naveo u Bileću – priča nam Nagib.
Princes krofne, hurmašice, šampita, tulumbe, baklava, samo su neke od orijentalnih poslastica koje se mogu naći u Nagibovoj poslastičarnici. Za „Moju Hercegovnu“ ovaj Bilećanin sa sjetom se prisjeća kako je njegov otac prodavao prve kolače koje je pravio po dolasku u Bileću.
– Kada je otvorio slastičarnu, nije odmah bilo posla. Otac bi kolače spakovao u jednu korpu i nosio bi ih na željezničku stanicu. Tamo ih je prodavao. Kada je došla vojska, onda se situacija promijenila i počeli smo baš dobro da radimo – kaže naš sagovornik.
Recepte, naslijeđene od pokojnog oca, Nagib pažljivo čuva, a u pravljenju kolača, nadaleko mu, kaže, niko nije ravan.
– Ja recimo kad napravim šampitu, to je savršenstvo. Ne dozvoljavam da bilo ko kaže da će u bivšoj Jugoslaviji iko bolje od mene šampitu napraviti. Baklavu isto tako dobro pravim. Tu su i tulumbe koje su kod mene zaista odlične. Da ne pričam o princes krofnama, indijanerima i ostalim poslasticama koje pravimo. Nigdje u Bileći toga nema – hvali se naš sagovornik.
U Nagibovoj slastičarni nekada su se gostili vojnici, te brojni ugledni Bilećani. I oni najmlađi išli bi na kolače „kod Slasta“, kako su ga od milja zvali. Danas, kod Nagiba nema posla. Kriza i besparica učinili su svoje, a ni on nema novca da renovira objekat. Rijetki su oni koji još uvijek navrate kod Nagiba da se zaslade.
– Oni koji su kod mene dolazili ranije, dođu i danas, ali toliko ih je da možeš na ruci da ih izbrojiš. I šta da radim?! Tako je kako je, iz ove kože ne mogu nigdje – priča nam Nagib sa sjetom.
Za Gorance kažu da su izuzetno gostoljubivi domaćini, a u to smo se i mi uvjerili. Iako smo došli nenajavljeni, Nagib nas je ljubazno dočekao. Njegovu suprugu Naliferu nismo zatekli u lokalu, ali nam je Nagib rado pričao o svome narodu, kulturi, običajima i o tome kako je upoznao svoju životnu ljubav.
– Mi smo se upoznali preko prijatelja. Oni su isto bili Goranci. Njeni roditelji imali su radnju u Čapljini, a ja sam išao tamo kao fudbaler. Vidio sam je, upoznao i tako sam se oženio sa njom – govori naš sagovornik.
Goranci su kao pravoslavci posljednji primili islam, pa nije ni čudo što je kalendar njihovih praznika šarolik i bogat. Slave Bajram, ali i neke pravoslavne praznike.
– Naš jezik je staromakedonski, a slavimo Bajram, Božić i Đurđevdan. Kod nas se Đurđevdan šest dana slavi – kaže Nagib.
Goranci ranije nisu sklapali miješane brakove. Međutim, danas se to promijenilo. Nagibova djeca nisu odabrala Gorance za svoje životne saputnike, a to mu, kaže, ni najmanje ne smeta.
– Moj sin oženio se sa Srpkinjom, a kćerka je takođe otišla za Srbina. Ona živi u Zrenjaninu, a sin u Beogradu. Nemam ništa protiv toga, to je za mene stvarno divno – ističe Nagib.
Gdje god da odu Goranci uvijek maštaju da se vrate u svoju postojbinu. Ako ne za života, onda im je želja da u Gori budu sahranjeni. Isto želi i Nagib, čiji roditelji i brat počivaju tamo odakle su potekli.
Iako zbog krize život u Bileći za Nagiba nije nimalo lak, on se nada da će uprkos svemu uspjeti da prevaziđe probleme i da će njegova slastičarna jednoga dana ponovo biti mjesto gdje će Bilećani rado navratiti na ukusan kolač.
