Lideru Saveza nezavisnih socijaldemokrata i predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku mogu se uputiti razne zamjerke, ali u jednoj disciplini njegovi dometi su nesporni – nema razloga da mu bilo ko prigovori da nije vješt u blefiranju. Mnogi su se suočili sa ovom njegovom osobinom, od stranaca svih mogućih provenijencija, preko političkih rivala na domaćem terenu, do saradnika i partnera. Skoro svi će potvrditi da je veoma uvjerljiv kada je u politici ili biznisu, kockarskom terminologijom, jedan par sedmica neophodno predstaviti kao poker asova.
Posljednji primjer ovakvog umijeća je njegova nedavna izjava da će, ukoliko na kraju aktuelnog procesa u Sudu BiH bude suočen sa zabranom obavljanja političkih funkcija, formirati „udruženje za nezavisnost RS“ i nastaviti sa istim poduhvatom, samo u drugačijoj formi. Rečenica nije nova, budući da je slične tvrdnje iznosio i u prethodnim godinama, uz male varijacije, poput sintagme „nevladina organizacija“. Ova odrednica, doduše, u kontekstu aktuelnih nastojanja vladajuće koalicije u Srpskoj usmjerenih ka „stranim agentima“, trenutno nema baš privlačne konotacije, pa vjerovatno zato sada nije ni upotrebljena.
Prije nego što je, početkom decembra, pomenuo navodni „plan B“ za budućnost, Dodik se osvrnuo na jednu epizodu iz ne tako davne prošlosti. Sticajem okolnosti, tih par rečenica ostale su gotovo neprimijećene. Naime, rekao je da će, ukoliko Donald Tramp krajem iduće godine na izborima u SAD osvoji drugi predsjednički mandat, krenuti u realizaciju projekta samostalnosti Srpske, te dodao da je ovakvu ambiciju već mislio da ostvari, ali nije imao ko da ga prati.
“Kada je u Americi pobijedio Donald Tramp, imao sam namjeru da proglasim nezavisnost Republike Srpske, a onda su se neki oko mene uplašili i to nisam uradio. Moram da kažem da mi je danas žao što nisam. Ali, ako bi Tramp ponovo pobijedio, mislim da ne bih oklijevao”, rekao je Dodik za beogradsku televiziju “Prva”.
Naknadna racionalizacija
Na stranu činjenica da je ovaj majstor kondicionala, koristeći retoriku punu takvog glagolskog oblika, odnosno načina, proveo skoro dvije decenije na vlasti, ne ostvarujući proklamovani ključni politički cilj, ali stalno održavajući u zainteresovanoj publici „tihu vatru“ čežnje sa ovim predznakom. O takvim egzibicijama je moguće napisati tomove osvrta, posebno zbog toga što su nerijetko, po duhovitosti, u sličnom rangu sa natpisima na majicama Grunfa iz „Alana Forda“, tipa „ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“.
Međutim, u konkretnoj izjavi najzanimljiviji momenat je tvrdnja da su se „neki oko njega uplašili“. Iz ovakve, do sada neizgovorene teze, proizlazi da u vrhu SNSD-a postoje uticajne figure nespremne da budu uz lidera u prelomnim situacijama. Naravno, niti će bilo ko od relevantnih funkcionera te stranke prepoznati sebe u famoznom citatu, niti će Dodik ići detaljnije u elaboraciju pomalo iznenađujuće ocjene. Ipak, nije na odmet sagledati listu mogućih opcija.
Prva varijanta je da lider SNSD-a ni bližem, a pogotovo širem okruženju, uopšte nije saopštio navodnu ideju da se Trampov boravak u Bijeloj kući iskoristi za brzopotezni put do samostalnosti RS. Uz maksimum predusretljivosti prema glavnom akteru ove sage, mogla bi se dozvoliti mogućnost da je tu i tamo prvom krugu saradnika neformalno, pa i narodski duhovito, kako on zna, plasirao sličnu zamisao. Oprezni asistenti u upravljanju Republikom nisu adekvatno reagovali na polušaljivi-poluozbiljni „brainstorming“. Sve te mrvice materijala su, ipak, sa vremenske distance od blizu pet godina, dovoljne za psihološku tehniku poznatu kao „naknadna racionalizacija“. Odnosno, za pokušaj zakašnjelog smislenog objašnjenja ranijeg čudnog ili bar nedovoljno artikulisanog ponašanja.
Trag u snijegu
Ako se ipak zaobiđe i ovakva, mada najizvjesnija opcija, može se razmotriti i šema u kojoj šef ipak govori saradnicima šta bi bilo dobro učiniti. Kome će se u takvoj situaciji prvom obratiti? Pa, naravno, osobi koja je personifikacija mehanizma sile. Jedini zvanični aparat prinude u Srpskoj, podređen republičkom vrhu, jeste MUP, a tokom prvog Trampovog mandata predvodio ga je – Dragan Lukač.
Kada se pominje mogućnost relativno neobavezne konverzacije sa Lukačem, ali sa ne baš zanemarljivim posljedicama, mora se imati u vidu i kontekst prilično raširene sklonosti unutar SNSD-a, od vrha pa naniže, da se svako odstupanje od trasirane političke linije tretira prilično nebiranim riječima. I da odijum biva prvenstveno usmjeren prema osobama koje su jednom nogom, a pogotovo sa obe, iskoračile iz stranke. U to se nedavno uvjerio Lazar Prodanović, a ni raniji slučajevi, poput odlaska Drage Kalabića, nisu prošli baš idilično. U takvoj kategoriji, Dragan Lukač je, svakako, „kapitalac“, ma koliko njegovi postministarski odnosi bili u znaku hladnog ćutanja obe strane – i bivšeg poslodavca Dodika i aktuelnog člana uprave Tehničkog remonta Bratunac.
Nije sporno, Dragan Lukač je ostao bez funkcije ministra unutrašnjih poslova RS bez javnih obrazloženja neposrednih aktera te situacije, od Milorada Dodika, preko samog Lukača, do njegovog nasljednika na poziciji Siniše Karana. Međutim, iz krugova kritički raspoloženih posmatrača, u politici i medijima, prije i poslije ove primopredaje policijske vlasti dolazile su tvrdnje, uglavnom utemeljene, o rastućoj netrpeljivosti između Dodika i Lukača, sa neslaganjem zbog kadrovskih rješenja unutar MUP-a RS kao prvim, ali ne i posljednjim povodom za animozitet.
Ali, sve su to sitne peripetije u poređenju sa hipotetičkom „odgovornošću“ za neostvareni poduhvat nezavisnosti Srpske. Nema sumnje da bi bivši ministar, da je direktno i konkretno prozvan, reagovao na tu vrstu „targetiranja“. Međutim, sve je i dalje na terenu aluzija, pa bi bilo kakvo oglašavanje, u široj javnosti, po inerciji bilo tretirano kao situacija poznata po stereotipnom opisu: „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag“.
Kroz vatru i vodu
Po svemu sudeći, ova „igra živaca“ će potrajati, a direktna polemika Dodik – Lukač malo je vjerovatna u bliskoj budućnosti. Zbog toga ima prostora da se, osim prve dvije varijante, „bleferske“ i „ministarske“, uzme u obzir i treća opcija. A ona podrazumijeva hipotetičku polarizaciju u vrhu SNSD-a na „nacionalno“ i „građansko“ krilo.
Postoje li takve dvije struje u najuticajnijoj stranci u vladajućem bloku, čiji lider sa neposrednim okruženjem već skoro 20 godina presudno utiče na sve bitne tokove u RS? Iako se može steći utisak da svi članovi Predsjedništva ove partije, odnosno, bar oni čije izjave se u proteklim godinama pojavljuju u javnosti, revnosno prate retoriku predsjednika, teško je u takvim istupima prepoznati bilo šta osim puke inercije.
Istina, pojedini akteri pokazuju, za nijansu, veću dozu entuzijazma, u odnosu na rutinske epizode kolega. Takvi su, recimo, Slavko Mitrović i Željko Budimir. Slušajući ih ili gledajući, a pogotovo čitajući, putnici-namjernici koji bi prvi put došli u RS i BiH lako bi mogli doći u iskušenje da ih proglase, maltene, „fanaticima“, spremnim da na putu do samostalne Srpske idu do kraja, te da u hodu prema ovom cilju prate lidera „kroz vatru i vodu“. Ipak, osim naglašene verbalne isključivosti prema svima koji se uopšte usude da postavljaju pitanja o taktici i strategiji ovakve zamisli, nema naročitih dokaza da je riječ o personama raspoloženim da im i djela budu potpuno u skladu sa riječima.
Na skepsu dodatno utiče uvid u njihove biografije, jer treba imati u vidu činjenicu da je Mitrović, kao vječna „siva eminencija“ i neformalni „ideolog“ vladajuće stranke, dugo vremena bio na dijametralno suprotnim pozicijama od aktuelnih, do te mjere da prije 2005. godine većina kibicera iz SDP-a BiH ili LDP-a u Srbiji, recimo, ne bi imala ništa protiv transfera kasnijeg „oštrog Srbina“ u njihove redove.
Kada je riječ o Budimiru, njegov problem je drugačiji, prije svega sa unutarstranačkog stanovišta. Naime, on nije „spomeničar“, nema dovoljno dug staž u partiji. Može se reći da je tek u drugoj polovini prethodne decenije počeo da se eksponira kao osoba sklona vladajućoj stranci, prvo kao svojevrsni „nezavisni analitičar“, prvenstveno globalnih procesa, čiji stavovi se se „slučajno podudaraju“ sa političkim mejnstrimom u RS. Tek kada se približilo njegovo imenovanje za ministra visokog obrazovanja u posljednjoj Vladi RS, on je otkrio karte, a za njegovu stranačku pripadnost saznao je širi krug od jezgra prijatelja i poznanika.
U svakom slučaju, oba potencijalna „autoriteta“ u domenu „nacionalne misli“ sa SNSD-predznakom, u najpovoljnijem slučaju, mogu računati na reputaciju „salonskih intelektualaca“. U pretpostavljenoj rizičnoj situaciji, što bi neminovno bio pokušaj proglašenja nezavisnosti RS u postojećim okolnostima, zaista ne postoji niko, bilo da je riječ o poklonicima ili oponentima opcije iz koje oni dolaze, spreman da ih zamisli kako „upravljaju krizom“, a kamoli da u takvom ambijentu ulijevaju povjerenje i samim vlastitim pojavama sprečavaju širenje kolektivne panike.
Šef valjda zna šta radi
Zbog toga su minimalne šanse da je ovaj duet, sa eventualnim pandanima u vrhu SNSD-a, pokazao defetističko ili bilo kakvo jasno držanje, afirmativno ili negatorsko, u Dodikovim navodnim razmatranjima ubrzane secesije. Njima za utjehu, takva mogućnost je još zanemarljivija kad je riječ o ženskim vedetama ove stranke, od Željke Cvijanović do Sanje Vulić. Naravno, ne zbog rodnih konotacija, već zato što što se njihov kompletni retorički opus svodi na puki eho onog što je predsjednik stranke i Republike već izgovorio, a reakcije ovog dueta i čitavog niza klonova u znaku su matrice „šef valjda zna šta radi“.
Kao što nema „nacionalno“, SNSD nema ni „građansko“ krilo. Nakon integracije ranije Stranke nezavisnih socijaldemokrata i nekadašnje Demokratske socijalističke partije u jedinstveni Savez nezavisnih socijaldemokrata, u javnosti su dugo bila u opticaju teze da upravo bivši DSP-ovci nisu skloni Dodikovom zaokretu poslije 2005. Međutim, ispostavilo se da su to notorne iluzije, te da sada već bivši član stranke Igor Radojičić, u kombinaciji sa Nebojšom Radmanovićem, pa čak i Nikolom Špirićem, nema ambicije, niti takav politički profil da se nadmeće sa osnivačem, bilo matematički, bilo ideološki.
Ukoliko se podvuče crta ispod liste kadrova sa kojima je SNSD doteturao do početka 2024. godine, jasno je da je kompletna partija, u suštini, jedno veliko oportunističko „krilo“. Kompletno rukovodstvo spremno je da prati lidera dok god je u „sedlu“, baš kao što će se brzinom svjetlosti rasuti u nepoznatim smjerovima ako se vođa, eventualno, suoči sa gubitničkim trendovima.
A što se tiče Dodikovih opservacija o propuštenoj prilici u toku prvog mandata Donalda Trampa, nije isključeno da će biti prilike za reprizu. Ako Tramp preskoči sve prepreke koje ga čekaju do iduće jeseni, od pravosudnih nevolja, preko republikanske interne konkurencije, do vjerovatnog duela sa starim rivalom Džozefom Bajdenom, uslijediće novi trenutak istine za prvog čovjeka SNSD-a.
Izuzetno daleka, skoro naučno-fantastična situacija u kojoj se Tramp vraća u Bijelu kuću i daje Srbima odriješene ruke da regulišu svoj status u BiH ili van nje upravo onako kako hoće, podrazumijevala bi i izlazak na čistinu predsjednika RS. Tada ne bi baš mogao da ležernim aluzijama samo daje nagovještaje na koga u sopstvenom okruženju ne može da se osloni. Događaji bi ga prinudili, mada se to ne dešava često, da ipak javno obznani kakve je to „guje u njedrima“ gajio dugo vremena.
Najdepresivniji, ali i najrealniji scenario bio bi onaj u kojem bi se ispostavilo da (ne)suđenog tvorca samostalne Srpske, nakon što se, nekim vašingtonsko-briselskim čudom, sklope sve kocke „independističkog“ mozaika za RS, u pobjedonosnom izlasku na „popravni ispit“, od tolikog SNSD-a, prate samo članovi porodice. Dakle, kćerka i sin. Bila bi ironija sudbine da se i tada suoči sa nejedinstvom, pa da sa prve adrese stigne aplauz i poruka da je pravo vrijeme za „patriotizam“, a da drugi „obiteljski“ oslonac ipak zatraži da se povuče ručna kočnica, jer olako dodavanje gasa može da naškodi „biznisu“.
