Bilo je neophodno da prođe 11 dana da odluke sa posljednje sjednice Glavnog odbora Saveza nezavisnih socijaldemokrata dobiju puni smisao. Jer, vrlo brzo nakon okupljanja vrha SNSD-a u Srpcu, 3. februara, u Banjaluku je stigao Branimir Nestorović. Njegov sastanak sa predsjednikom Republike Srpske i liderom vladajuće partije Miloradom Dodikom, 14. februara, samo u prvi mah djelovao je neobično. Jer, već nepunu sedmicu kasnije u Beogradu je održan sastanak osnivača pokreta „Mi – glas iz naroda“, a tada je ova specifična grupacija popucala po šavovima.
Živopisni doktor Nestorović ostao je u manjini i istupio iz vlastite političke ekipe, a njegovi oponenti su vrlo brzo poručili da je za raskol u pokretu kriv upravo Dodik. On je, navodno, ubijedio kolegu iz matice da se strankama ili bilo kakvim sličnim strukturama efikasno može upravljati samo ako ih vodi jedna osoba, a ne kolektivno tijelo. Gospodin Branimir je, naravno, bezrezervno povjerovao takvom autoritetu i odmah po povratku preko Drine požurio da objasni drugarima da više ne treba da budu „Mi“, već „Ja“. Jer, „demokratija traži personifikaciju“, kako je decenijama prije Nestorovića i Dodika govorio veliki poznavalac balkanskih tehnika političkog preživljavanja – Vojislav Šešelj.
Zbog čega je epizoda koja je danima uveseljavala publiku u Beogradu i Srbiji važna i za Republiku Srpsku? Zato što je odagnala i posljednje mrvice iluzije da je, čak i u autoritativno ustrojenoj partiji poput SNSD-a, bar donekle bitno ko je, recimo, na petom mjestu u hijerarhiji, a ko zauzima 20. poziciju na tabeli uticaja. Svaki racionalni uvid u način funkcionisanja Saveza nezaavisnih socijaldemokrata, naravno, podrazumijevao je takvo ishodište, ali je sada stigla i nedvosmislena potvrda da se nikakav alternativni koncept ne smatra ozbiljnim. I to sa adrese koja mu uopšte nije nenaklonjena, jer su i Nestorovićevi odnedavni rivali, baš kao i sam doktor, neupitni simpatizeri Dodikovog političkog djelovanja.
U situaciji kada šef i po regionu djeli savjete da je u političkim partijama jedini ispravan model upravljanja – apsolutizam, a da su kolektivna rukovodstva notorna besmislica, u minimalnim kadrovskim pomjeranjima u prvoj postavi SNSD-a moguće je prepoznati tek poruke. I to ne toliko za kompletnu javnost RS, već, prije svega, za stvarnih ili fiktivnih 202.000 članova ove opcije.
Fabrička podešavanja
Svako od posljednjih imenovanja ima takvu intonaciju. Ona je najmanja u slučaju Željke Cvijanović i Radovana Viškovića, jer su njih dvoje funkcije potpredsjednika SNSD-a zadržali po svojevrsnom automatizmu, kao srpski član Predsjedništva BiH i premijer Srpske. Dakle, prvenstveno zbog zvučnih funkcija na kojima se nalaze.
Međutim, ni to nije garancija da će se svako ogrijati na ovoj vatri, budući da je, recimo, kod Zorana Tegeltije skoncentrisana, bar teoretski, i veća količina moći nego u kabinetima Viškovića i Cvijanovićeve. Ipak, tokom proteklih godina, „samozatajni“ čovjek iz Mrkonjić Grada nije pokazivao toliku količinu bespogovorne lojalnosti poput „kancelara“ iz Milića i „svjetske putnice“ iz Teslića. Nije ni politički solirao, to je očito, ali je iza kulisa demonstrirao veći stepen interesnog egoizma od onog koji se smatra podnošljivim, u dovoljnoj mjeri da ne bude adekvatno „nagrađen“ statiranjem na jednoj od potpredsjedničkih pozicija u SNSD-u.
Kada je riječ o Miroslavu Bojiću, gradonačelniku Laktaša, njegov dolazak na mjesto potpredsjednika stranke podrazumijeva svojevrsni povratak SNSD-a na fabrička podešavanja. Iako je Milorad Dodik još od osnivanja ove partije, sredinom devedesetih, povremeno baratao poznatom pošalicom da skraćenica za Banjaluku – BL, u stvari, ima značenje „Blizu Laktaša“, realna situacija jeste takva da je ova igra riječima tek do pola – pokušaj duhovitosti, ali u jednakoj mjeri i opis stvarnog stanja. U jednom periodu, kada je dominacija SNSD-a u Banjaluci, u kontekstu broja glasova na izborima, bila neupitna, takav pristup je malo razvodnjen. Međutim, čim se, tokom posljednja tri izlaska na birališta, 2018, 2020. i 2022. godine, pokazalo da je klatno prevagnulo na drugu političku stranu, obnovljena je stara skepsa osnivača SNSD-a prema Banjaluci, pa ne čudi ponovo naglašeno favorizovanje matične lokalne zajednice u kadrovskoj poltici.
I dok Laktaši opet, ogoljeno, u personalnim rješenjima u vrhu vladajuće partije imaju status „Hong Konga Republike Srpske“, uzlazna putanja Sanje Vulić je indicija kakav je psihološki profil poželjan u okruženju lidera u prvoj polovini 2024. Prije svega, očito, neophodno je demonstrirati poltronstvo u što više prilika, do mjere koja u publici izaziva „transfer blama“. Osim ove dimenzije, javni nastupi će biti dodatno „vrednovani“ ukoliko budu u znaku neotesanosti, arogancije i bahatosti. Sve to, u zbiru, sa stanovišta lidera, bez dileme predstavlja samo bezazlene i simpatične manifestacije odanosti, pa čak i dokaz da je određeni funkcioner „radoholičar“ i da ne spada u „lijenštine“, nespremne da se žrtvuju za stranku koja im je „obezbijedila sve u životu“.
Konačno, u potpredsjedničkoj „slagalici“ SNSD-a izvjesne osobe se mogu naći čak i po „kazni“. Takav je slučaj sa Lukom Petrovićem. Jer, na tu poziciju došao je sa mjesta generalnog sekretara stranke. Naravno, ni tu nije imao apsolutno odriješene ruke, ali je raspolagao mnogo konkretnijim mehanizmima uticaja „po dubini“, ne samo unutar partije, već i u javnim preduzećima i institucijama. Sada je sve to zamijenjeno pozicijom koja ima više simbolična obilježja, nego realnu težinu.
Niz je procjena zbog čega je Petrović pomjeren na ovakav način, i nijedna nije bez osnova, prije svega ona o pokušaju da sjedi na dvije stolice, banjalučkoj i beogradskoj, u čemu bratska veza sa šefom SNS-a u jednoj bitnoj opštini prestonice Srbije svakako nije bez značaja. Naravno, i pretjerana autonomija u usmjeravanju tokova novca u Elektroprivredi RS je važan faktor, a kada u strukturi stranke poput SNSD-a bilo koga od „prvotimaca“ sa najvišeg mjesta sustigne etiketa da se „osilio“, rokada sa sekretarske uloge na potpredsjedničku je još i benigna, jer se vrlo lako može ispostaviti da je sve to samo uvod u gubitak najvažnije fotelje, direktorske, a zatim i u vrlo brzu marginalizaciju.
Stoka sitnog zuba
Takva sudbina nije zadesila Nebojšu Radmanovića i Nikolu Špirića, tandem veterana, izabranih da predvode politički, odnosno ekonomsko-socijalni savjet SNSD-a. Iako je riječ o tijelima koja se ne sastaju naročito često, niti njihove „smjernice“ bivaju važnije od promjena u bioritmu lidera, ipak je riječ o jednoj vrsti „penzionisanja“, ali bez degradirajućeg efekta. Prosto, riječ je o ulogama sa kojih ova dvojica ne mogu da smetaju, što nije bio slučaj tokom njihovog „zlatnog doba“ prije, okvirno, desetak godina. Tada su imali kapacitet da zaista na skoro pa ravnopravnom nivou komuniciraju sa „brojem 1“, pa čak i da ga ugroze u hipotetičkim prelomnim situacijama, do kojih, sticajem okolnosti, nije došlo.
Međutim, ta vremena su prošlost, tako da je Radmanoviću samo preostalo da u povremena oglašavanja Političkog savjeta unese i ličnu, izrazito kameleonsku notu osobe koja je stigla u životu da bude sve, od NATO-entuzijaste do autora knjige sa vlastitom i Putinovom zajedničkom fotografijom na koricama. Špirić ima još jednostavniji posao, pogotovo zato što u stranačkom vrhu ne postoji optimalnija osoba od njega za kontinuitet sa trajnom partijskom linijom. Onom u kojoj su ekonomska i socijalna komponenta striktno podijeljene, pri čemu je prva namijenjena višim, politički podobnim društvenim slojevima, dok je druga rezervisana za znatno brojnije obične smrtnike, koje sociolozi nježno nazivaju „gubitnicima tranzicije“. To i nije naročito originalno, pošto je još Franjo Tuđman početkom devedesetih, prvi u regionu, osmislio model društva sa 200 bogatih porodica i ostatkom populacije, koju je od milja nazvao „stokom sitnog zuba“.
Iako se za petorku u potpredsjedničkim ulogama i duet na čelu savjeta ne može reći da su na ivici da budu autsajderi, danas se svi oni nalaze nekoliko nivoa ispod unutarstranačke lokacije u kojoj će biti skoncentrisana istinska moć. To nije funkcija generalnog sekretara, iako je imala dio ovakvih prerogativa tokom Petrovićevog mandata. Bizarno je da ih sada gubi, u momentu kada je preuzima Srđan Amidžić. Njegovo formalno „jačanje“, opet, ima svrhu samo da iritira formalno „pretpostavljenog“, predsjednika banjalučkog odbora SNSD-a. Inače, jedinog sa potencijalom da prodrma SNSD iz temelja, jer ne „solira“ na smrtno ozbiljan način, uobičajen u ovoj partiji, već uz veliku dozu humora. Mada bi on radije uporedio taj stil sa Davidom Štrpcom, ima više elemenata za komparaciju sa Borisom Bizetićem.
Nezavisno od neizvjesnosti sa Vladom Đajićem, čitava poenta ove velike konfuzije, u kojoj su javnosti predočene čak tri funkcije sa gotovo identičnim ovlašćenjima, jeste u tome da će samo novouspostavljena pozicija organizacionog sekretara biti relevantna. Jer, iako je, zbog Luke Petrovića, plasirana formulacija da će biti potpredsjdnik „zadužen za kadrovsku politiku i javna preduzeća“, od toga nema ništa. I od Amidžića se očekuje da se ne miješa u svoj posao generalnog sekretara, a jedini koji će uistinu povlačiti konce jeste Igor Dodik, sin predsjednika RS i SNSD-a.
Bez harizme
U komparaciji sa ocem, mlađi Dodik može da se označi kao digitalna verzija naspram analognog originala. Imaju gotovo identične rezone, ne samo o politici, već i o načinu funkcionisanja međuljudskih odnosa uopšte. S tim da otac u tim relacijama nastupa stihijski, prateći vlastite hirove i česte preokrete u raspoloženju, dok je potomak proračunat do maksimuma i ništa ne prepušta slučaju. O tome najbolje svjedoči prvo oglašavanje Igora Dodika u medijima nakon imenovanja na funkciju. Iz niza opštih mjesta i fraza, vrijedi izdvojiti tek malo zapaženu polurečenicu: „I najmanji nedostatak mora da bude otklonjen“. Pri tome je imao u vidu stranačku mašineriju, a zaista mu treba vjerovati da misli ozbiljno kada očekuje potpunu „robotizaciju“ partije.
Kada se ovakva insistiranja počnu širiti i van zidina SNSD-a, nije isključeno da će se i među fanovima i žestokim oponentima aktuelnog predsjednika RS aktivirati epski momenat, u znaku parafraze znamenitih stihova: „Drumovi će poželjeti Milorada, ali njega više biti neće“. Naravno, biološki će biti prisutan, pa i politički, samo na drugačiji, savjetodavni način. Jer, nema sumnje da je uvođenje sina u stranački vrh samo prva u nizu stepenica koje će u narednim mjesecima i godinama biti pređene, sve do potpunog izmještanja republičke i partijske vlasti sa oca na sina.
Na tom putu, Milorad Dodik nema namjeru da se zamajava proceduralnim tričarijama, za šta je krajnje ilustrativna situacija u kojoj Igor Dodik na drugu poziciju po značaju u stranci nije došao na otvorenoj sjednici Glavnog odbora u Srpcu, već na zatvorenoj sjednici Predsjedništva, 16. februara. Bar ako je vjerovati naknadnom, šturom saopštenju, mada ima dovoljno indicija da se smatra da takav skup uopšte nije ni održan. U fizičkom smislu, naravno, ne u virtuelnom.
U hodu do apsolutne moći u RS, Igora Dodika može zaustaviti ili bar usporiti potpuno odsustvo harizme, u onom vidu u kojem taj kapacitet ima, dopadao se nekom ili ne, njegov otac. Naravno, tokom svakog dvogodišnjeg perioda između izbora to je savršeno nevažno, ali je ipak, koliko-toliko, bitno kada se formiraju redovi pred glasačkim kutijama i kada obični birači uzimaju u obzir i iracionalne motive, poput ličnog „magnetizma“. Međutim, uz svaku razliku na relaciji otac – sin ide i po jedna sličnost, a to je u protekilm danima bila demonstracija želje da se vedri i oblači ne samo u Srpskoj, već i širom regiona.
Hipertrofirani nepotizam
Dok je Milorad dijelio savjete dr Nestoroviću, Igor je najavio raskol u crnogorskom pokretu „Evropa sad“. Na društvenim mrežama podijelo je packe Milojku Spajiću 19. februara, a već 24. februara Jakov Milatović je obznanio svoje distanciranje od vladajućeg PES-a. Ovakva prekompozicija u susjedstvu, pokrenuta nakon običnog tvita, dovoljna je da zaintrigira i SNSD-u nenaklonjeni dio publike u RS. Mada, stvarni test nadrastanja entitetskih okvira za novu vedetu biće pokretanje sličnih polarizacija u Zagrebu ili Sarajevu. Kada bude u stanju da tamo stvara pukotine kompatibilne sa dominantnim stavovima u Srpskoj i Srbiji, onda će i dušmani morati da mu upute nevoljni aplauz. Koji, naravno, neće imati nikakve veze sa neprijatnom „prestolonaljedničkom“ analogijom Alija Izetbegović – Bakir Izetbegović.
Do tada, svaki dodatni korak Igora Dodika prema totalnoj dominaciji izazivaće neobične efekte, uključujući i naopaku „nostalgiju“ prema eri u kojoj je njegov otac bio neprikosnoven. Zato nije nerazumno „hejterima“ dosadašnjeg lidera SNSD-a blagovremeno uputiti upozorenje: „Pravićete vi Milorada od blata“.
U ovakvom hipertrofiranom nepotizmu, i opozicija ima razlog da razmotri opcije prilagođavanja. Pošto ni kćerka nije imuna na hendikepe političkog djelovanja muškog dijela familije, kvartetu SDS – PDP- NF – LPR preostaje tek da se okrenu, ni manje, ni više, nego Snježani Dodik. Prema tvrdnjama kompetentnih „insajdera“, ona je ljudski najkorektniji, a samim tim i politički najdobronamjerniji akter dinastije u nastajanju.
Ne bi bio neophodan čak ni njen lični pristanak, ako bi opozicionari krenuli sa poduhvatom koji bi, recimo, podrazumijevao stotine postera pomenute gospođe u rukama aktivista tokom mitinga na trgovima. Kulminacija bi bio jedinstveni izlazak na izbore stranaka Milana Miličevića, Branislava Borenovića, Nebojše Vukanovića i Jelene Trivić u bloku pod nazivom „Zajednička lista – SD“. Ukoliko bi to bila kap koja je prelila čašu strpljenja Snježane Dodik, čitavu zamisao bi spasio „kec iz rukava“, spreman da i na suđenjima potvrdi da su famozni inicijali, u stvari, njegovi – građanin Stanivuković Draško.
