Dječaci iz Splita su ovog vikenda na internacionalnom fudbalskom turniru u Sarajevu uzvikivali “Ubij Srbina”. Istog dana, u odvojenom incidentu, 10 osoba, od kojih je najstarija imala 27 godina, a najmlađa 20 godina, napali su u hotelu grupu roditelja iz Beograda. Korišten je suzavac, a lakše je povrijeđena jedna osoba i to nožem.
Ovog vikenda incident se desio i u Bijeljini, dvije osobe, dva šesnaestogodišnjaka, urinirale su u dvorištu džamije.
Slične vijesti, nažalost, prečesto čitamo, jer na ovim prostorima, čini se da sve nestaje i propada, izuzev iskrene i zapanjujuće mržnje prema drugim narodima.
Još veći poraz je što su akteri ovih događaja, u pravilu, generacije rođene nakon rata.
Odakle onda, tolika mržnja?
Marko Romić, psiholog za BUKU kaže da su ovi događaji logična posljedica načina na koji živimo zadnjih nekoliko decenija- destrukcija i razaranja materijalnih i kulturnih dobara i destrukcija međuljedskih odnosa koja je zauzela značajno mjesto u životima ljudi: “Sve što se događalo tijekom rata prenosi se na mlade i oblikuje njihov um i ponašanje. Dio mladih kroz nasilje i averziju prema drugom i drugačijem pokušava priskrbiti sebi osjećaj da su važni ili da prave nešto važno. Naravno, glavnina krivnje je na onima koji su u njih usadili takve izopačene stavove. Sve što se dogodilo na tom dječjem turniru govori nam da trebamo posvetiti puno više pažnje odgoju mladih ali i onemogućavanju onih starijih koji truju te mlade svojim izopačenim stavovima i ponašanjima”.
Nažalost, naglašava psiholog Romić, problem je što dobar dio ljudi u strukturama vlasti ne želi da se nešto promjeni, jer su upravo na atmosferi straha, tenzija, mržnje i ratnohuškačke retorike gradili svoju karijeru.
Da nije bilo toga, kaže, oni sada ne bi bili tu gdje su i zato je teško očekivati da oni žele bilo kakve promjene.
Ni društvo, barem ne njegova većina nisu za promjene: “Kao društvo tonemo sve dublje prihvatajući takve vlasti i odbijajući da učinimo nešto ozbiljnije na promjeni vlasti, načina i uvjeta života, nametanju zdravijih obrazaca ponašanja”.
Sociologa Seda Pašića takođe ne čude incidenti koji se učestalo događaju. Oni nam pokazuju da su ratne rane svježe, da se unutarnacionalistični narativ produbio i da smo još daleko od normalne situacije. A u slučaju dječijeg turnira u Sarajevu, naglašava, nije bitno da li je ovo uzvratna reakcija na pređašnje događaje na drugim dječijim turnirima u Prijedoru ili u Srbiji.
„Svjedoci smo eskalcije verbalnog i fizičkog nasilja koje odgovara i hrani kvazipatriotske političke “elite” koje ne bi preživjele ni koliko do sutra ukoliko bi se situacija na Balkanu stabilizirala i te zemlje postale normalne i stabilne demokratije. Sada su samo kvazi, lažne, hibridne političke tvorevine od kojih bježi čitav svijet. Leprozne države u kojima je ” Sistem” taj koji perpetuira nasilje, napetost i nesigurnost kod naciona“, ističe za BUKU Pašić.
U dva odvojena incidenta u glavnom bh. gradu, kao pozitivno ocjenjuje to što su sve političke formacije u Sarajevu i izvan njega osudile incident, a kao negativno to što je događaj dobio ogroman negativni publicitet- kao da je neko to priželjkivao, jer medije je potrebno hraniti vijestima svaki dan u zemljama gdje vijesti faktički i ne postoje. Javni prostor ovih država, podvlači, kreiraju mediji a ne građani, koji, zbog mirovnog ugovora pravno ne postoje, tako da se vijesti prave za naciju koja jedva čeka da ustalasaju priče o ugroženosti, potlačenost i stvarnoj prijetnji od onih drugih.
FUDBAL JE UVIJEK PODSEBNA PRIČA
A fudbal je tek posebna priča, jer su fudbalski incidenti okidač koji pravi atmosferu mržnje, nepovjerenja i nesigurnosti. Ovdje je fudbal, napominje Pašić, oduvijek bio oruđe politike i kao takav će biti još dugo, sve dokle se ne reaguje na način na koji je to učinila britanska vlada zabranivši Animals -e i proganjajući ih na svakom mogućem nivou. „Tada je raspojasana banda koja je kriva za toliko smrti, ozljeda i uništenih ljudskih sudbina dočekala svoj kraj na radost engleskih građana koji danas na tribine idu sa porodicom kao na piknik“, ističe sagovornik Buke dodajući da incident u Sarajevu jeste lokalni ali su uzroci takvog ponašanja veoma duboki i dosežu do nemoći FIFA i UEFA.
Jer današnji fudbaleri su uzori i idoli mnogim omladincima, posebno djeci od 11 do 13 godina: „Na svjetskom prvenstvu u Kataru bilo je malo takvih incidenata, ali čim su se fudbalski i trenerski starovi vratili u matične zemlje počele su salve nacionalističkih orgija i uvreda koje FIFA nije sankcionirala te je tako otvorila put za uspostavljanje patološkog ponašajnog modela koji je prihvatljiv i nekažnjiv. Psihološka duša djeteta od 11 do 13 godina to upija kao spužva i taj poremećeni obrazac postaje normalan i poželjan. Dakle sada imamo izvrnutu situaciju. U divljaštvu ne prednjače više navijači nego superstarovi. Krivnja za potpunu toksikaciju prostora fudbala leži na FIFA i UEFA i te institucije su dužne da poduzmu mjere da bi se spriječilo verbalno, fizičko i emotivno nasilje nad djecom i odraslima“.
KAKO NAPRAVITI KORAK NAPRIJED
Ali ako se vratimo na prostore Balkana, ono što posebno zabrinjava Pašića je to da na ovom i drugim primjerima vidimo penetraciju transgeneracijeske ratne traume u treću generaciju. Čitavim zajednicama, kaže, treba pomoć i podrška, i podjeća da je davno, utopijski, predlagao kolektivne detraumatizacije koje bi omogućile da se živi normalno i da ljudi imaju budućnost, ili bar koncept budućnosti, koji danas ne mogu ni da izmaštaju. „Ovakav grupni poremećaj je brana svemu i, kako sada stvari stoje, stanje će se pogoršavati i eskalirati. Do deeskalacije ćemo pričekati do pojave sljedećih generacija koje su opterećene vlastitim probitkom i srećom a ne “vrijednostima” i divljaštvom kolektiviteta na koje su ovdašnje politike nasjele početkom devedestih godina prošlog vijeka“, zaključuje sociolog Sead Pašić.
Izvor: BUKA