Iako postoji fama da lider SNSD-a i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik jedno misli, drugo govori, a treće radi, uoči lokalnih izbora 2024. on je preciznim udarcem ubio sve tri muve deplasiranog zakeranja njegovih protivnika. Naime, na skupovima uoči izlaska građana na birališta u više navrata je tvrdio da će partija čiji je šef pobijediti u 54 opštine i grada. I ranije je slao slične poruke, ali sada prvi put ne zvuči kao notorni megaloman, već kao osoba koja zna šta priča.
Da je Dodik ovog puta blizu istine – mada se u proteklim decenijama nije pretrgao pogađajući tu kategoriju – potvrđuje svaki iole detaljan uvid u raspoloženje široke populacije u RS. Nije riječ o brojevima koji se vrte u navodnim istraživanjima javnog mnjenja, pa ih stranački stratezi povremeno plasiraju u javnost. Ova profesija nikada nije ozbiljno zaživjela ni u Srpskoj, ni u Federaciji, jer su vodeći političari, gotovo bez izuzetka, od agencija iz regiona kontinuirano tražili tek da jednokratno „iznajme“ naziv firme, kako bi impresionirali neodlučne segmente birača krajnje nerealnim ciframa. U određenom periodu, „stručni“ akteri ove priče su shvatili šta se od njih očekuje, pa su i sami počeli da „baždare“ procente, prilagođavajući ih očekivanjima naručilaca.
U takvim okolnostima, bilo kakav pokušaj objektivnog sagledavanja raspoloženja „narodnih masa“ mora da se osloni na verzirane osobe sa terena, nesklone „lupetanju“. To, naravno, podrazumijeva i greške u finesama, ali i pogotke kada je riječ o glavnim tokovima, odnosno „trendovima“, kako često kažu statističari na terenu politike. A ambijent u RS u završnoj fazi 2024. godine je takav da prvi čovjek SNSD-a zaista ne griješi kada tvrdi da će opozicionim strankama, ali i ostalim partijama u vladajućoj koaliciji, „ostaviti“ mogućnost da pobijede u, maksimalno, 10 lokalnih zajednica, od ukupno 64, koliko ih ima u Republici Srpskoj.
Bijele figure
Naravno, Dodik nije mogao da pobjegne od vlastite sklonosti prema grandomaniji, pa je par dana kasnije dopunio tezu o 54 „trijumfa“ SNSD-a tvrdnjom da će se takav rasplet dogoditi u svih 10 gradova RS. Podsjetimo, ovaj status imaju Banjaluka, Bijeljina, Gradiška, Derventa, Doboj, Zvornik, Istočno Sarajevo, Laktaši, Prijedor i Trebinje. Ipak, toliki domet bi čak i za vrstu dominacije kakvom on raspolaže u ovom trenutku bio pretjeran. Prema svim raspoloživim indicijama, Bijeljina se neće „vratiti u porodicu SNSD-a“, kako je Dodik volio da kaže u posljednjoj kampanji. Od referenduma u Bijeljini o opozivu gradonačelnika Ljubiše Petrovića, nije se desilo ništa specijalno što bi sugerisalo drastičan zaokret u opredjeljenjima stanovnika regionalnog centra Semberije, a tada se dvotrećinska većina glasača izjasnila protiv promjene na kormilu. Takođe, i u Trebinju će, po svemu sudeći, biti neizvjesno do posljednjeg momenta, mada, ipak, u duelu sa opozicionim predstavnikom Lazarom Radanom blagu prednost ima Mirko Ćurić, adut Luke Petrovića i SNSD-a. Ne zbog personalnih vrlina ili naročitog učinka čitave vladajuće garniture, naravno, već usljed pukog raspolaganja „bijelim figurama“, što bi se reklo u šahovskim kategorijama.
U Istočnom Sarajevu ne može se govoriti o klasičnoj prevazi, jer je u pitanju zajednica šest opština, sa indirektnim, naknadnim izborom gradonačelnika. Ipak, nema signala da sudbina Istočnog Starog Grada zanima bilo koga osim dugogodišnjeg vladara tog malog područja Boje Gašanovića, poznatijeg po potpunoj stihiji u raspolaganju resursima Trebevića nego po funkcionerskom angažmanu u SDS-u. Uz veliki napor, Srpska demokratska stranka može da zadrži i Istočnu Ilidžu koju vodi Marinko Božović, jer ranije opservacije – da su „sive eminencije“, poput Darka Babalja, nekada snažnu partiju sa nivoa RS svele na opštinski odbor baš u ovoj lokalnoj zajednici – nisu izrečene napamet, ma koliko bile karikaturalne.
To će na svojoj koži, po svemu sudeći, osjetiti formalni lider SDS-a Milan Miličević. Jer, u situacijama kada je Babalj sa „ekipom“ dolazio u Teslić da spriječi negativan ishod referenduma o opozivu Miličevića, tamošnji načelnik opštine je „ostao u sedlu“. Takođe, nije nevažno ni to što je drugu stranu godinama personifikovao izrazito nepopularni Dragan Bogdanić. Sada će oba ta elementa biti van opticaja, a centrala u Banjaluci, odnosno Laktašima, kao nikada do sada napregla je „mišiće“ da preuzme Teslić, kao svojevrsni trofej. Niz indicija pokazuje da će se upravo to i dogoditi, što će imati simboličnu težinu u odmjeravanjima širom Srpske. Međutim, sa opozicionog stanovišta, ovakva okolnost, osim gubitničkog može imati i otrežnjujući efekat, jer pad lidera kakve-takve najveće stranke opozicije sa načelničke pozicije može da ogoli neobičnu listu prioriteta, u kojoj je Istočna Ilidža sačuvana, a Teslić izgubljen.
Tu se i završavaju opozicioni dometi u Istočnom Sarajevu, jer je DEMOS, iz kojeg dolazi kandidat za načelnika Pala Dejan Kojić, ipak još uvijek u vladajućoj koaliciji. Nema sumnje da je Kojić lično znatno popularniji od konkurenta Damjana Škipine, kao i da mu „zaleđina“ u vidu Ace Stanišića manje odmaže nego što rivalu pomaže ista takva uloga Nedeljka Eleka. Ipak, mada postoje sve predispozicije za Kojićevu pobjedu, ona je teško moguća, jer je u Banjaluci ova epizoda već prije nekoliko mjeseci dobila konotacije tihog obračuna Milorada Dodika i Nedeljka Čubrilovića. Ne treba biti naročiti prorok, pa znati ko je favorit u tom duelu, iako šef DEMOS-a, što se tiče zanatskih vještina u domenu političkog preživljavanja, nikako nije takmac za potcjenjivanje.
Sumnjive antene
Ostatak lanca iz Dodikove „desetke“ je uglavnom neupitan, sa stanovišta interesa SNSD-a. Nijedna činjenica ne ide u prilog opozicionarima, kada je riječ o nadama u preokret u Prijedoru i Gradišci. Pogotovo ne u Laktašima, destinaciji sa nevelikom populacijom i površinom, za koju niko na planeti ne bi mogao da objasni čime je zaslužila status grada. Osim stanovnika RS, naravno, do bola upućenih u svaki hir najpoznatijih starosjedilaca te „komune“. Takođe, u protekle dvije godine, osim jalovih „svakidašnjih jadikovki“, nisu preduzeti konkretni napori koji bi unijeli mrvicu svjetla u „zone sumraka“ kao što su Zvornik i Doboj.
Izborne manipulacije, dovedene do maksimuma u tim sredinama, ostaju nepremostiva prepreka za opoziciju. Paradoksalno, jedini koji trenutno može da ih preskoči jeste Milorad Dodik, ukoliko procijeni, kako tvrde upućeni posmatrači, da su Zoran Stevanović i Obren Petrović suviše ojačali, bar za njegove pojmove. A takvi, potencijalno nelojalni kadrovi, pa još sa antenama okrenutim ka (ne)oficijelnom Beogradu, prema parametrima vladajuće familije u RS, jedino zaslužuju svođenje na realniju mjeru, makar to podrazumijevalo i manje glasova za SNSD, a više opozicionih birača u tim sredinama.
Među preostalim lokalnim zajednicama sa statusom grada u Srpskoj, treba izvojiti Derventu, gdje su sazreli uslovi za povratak u staru orbitu. Iako je SDS na prošlim lokalnim izborima uspio da formira svojevrsnu neformalnu enklavu u Posavini, jer su, osim u Derventi, pobijedili i u Brodu i Modriči, ovo „ostrvo“ će ponovo prekriti voda crvene boje. Jer, u protekle četiri godine učinjeno je malo toga da ta „slobodna teritorija“ postane samoodrživa i vitalna, tako da je čitavo ovo područje politički bliže nadolazećem porazu SDS-a u Tesliću nego tijesnoj pobjedi u Istočnoj Ilidži. Gubitnički domino-efekat će pogoditi tu stranku i u Ugljeviku, ali ne i Loparama. Iako su Rado Savić i Ljubiša Petrović u novijem periodu razvili solidnu ličnu netrpeljivost, obojica, uz sve personalne razlike, imaju potencijal da se nađu među rijetkim opozicionim pobjedničkim sredinama nakon 6. oktobra.
Dubina ili plićak
Po mnogo čemu, presudna bitka odvijaće se u Banjaluci. To je dao do znanja i lider SNSD-a, poručujući na završnoj tribini da će ih „neprijatelji“, kako naziva sve neistomišljenike, smatrati luzerima čak i ako pobijede u 63 lokalne zajednice, a izgube samo u najvećem gradu Srpske. Ovog puta, Milorad Dodik i Vlado Đajić su malo toga prepustili slučaju, što se omaklo Igoru Radojičiću prije četiri sezone. Bez obzira na fanatizam u fahu prikupljanja „sigurnih glasova“ i slične finese političke tehnologije u RS, SNSD je do ključne prednosti u Banjaluci stigao onog momenta kada su se, naspram Đajićeve marionete Nikole Šobota, našla dva kandidata sa drugačijim predznakom, Draško Stanivuković i Jelena Trivić.
Nebitno je to što su brojni glasovi u opozicionoj publici koji, sa razlogom, Stanivukovića nazivaju drugim kandidatom vlasti. Jer, takva poruka nije zaživjela „po dubini“, pa će i živahne starice sa zapaženom ulogom u društvenom aktivizmu u svojim naseljima, sklone agitaciji u gradskom prevozu, kao i sekretarice u solventnim firmama, elokventne u kritici republičke vlasti u fensi kafićima, sopstvenu ljutnju na porodicu Dodik manifestovati, kakvog li apsurda i ironije, glasom za Stanivukovića.
A onda će se – što je najcrnje, iz ugla ovog simptomatičnog uzorka birača i potrošenog „šoumena“ Draška – ispostaviti da je Šobot dostigao prvu poziciju. I to u ambijentu u kojem Banjaluka jeste zadržala antidodikovsku većinu sa blizu 10 procenata prednosti nad SNSD-om. Međutim, pošto će ta uzaludna dominacija biti podijeljena na dva segmenta glasova, između Trivićeve i Stanivukovića, Šobotu će biti dovoljno i da se nađe u zoni između 40 i 45 odsto glasova, pa da na raportu kod Đajića „mesićevski“ saopšti: „Moj zadatak je izvršen, druge vlasti osim naše u Banjaluci više nema“.
Dakle, sve ide ka tome da će se ispostaviti da je prvi čovjek SNSD-a i RS, nakon čitavog niza neistina izgovorenih sa drugim povodima, u jednom ipak biti u pravu. Jer, koalicioni partneri SNSD-a, kao i akteri iz opozicionog kvarteta SDS – PDP – NF – LPR, zaista više nemaju kapacitet da osvoje dvocifren broj (grado)načelničkih pozicija u Srpskoj. O odborničkim većinama nema smisla ni govoriti, jer je to bitka od koje su unaprijed odustali, pa neće biti iznenađenje ako se, osim rezultata 54:10 u fahu inokosnih funkcija, na postizbornom semaforu u RS pojavi i sumanuti skor 64:0, kada su u pitanju sjedišta u lokalnim skupštinama. Za ovakve prognoze, tmurne iz vizure svakog bića nesklonog vladajućoj opciji u RS, uopšte nije potrebno biti propagandista SNSD-a. Moguće je imati i potpuno suprotan sistem vrijednosti, ali i zadržati elementarni smisao za realnost, pa registrovati takav sumorni mozaik.
Decenijsko lupetanje
Dakle, sve ide ka tome da će se u „desetku“, kojoj je Dodik dopustio da ne bude pod okriljem njegove stranke, naći tek rijetki izuzeci. Osim Bijeljine i jedne trećine Istočnog Sarajeva, moguće i Trebinja, tu će biti manja uporišta, godinama sklona da glasaju drugačije od direktiva iz vrha RS. Na prošlim, a vrlo vjerovatno i na aktuelnim izborima, specifičan status će, po svemu sudeći, zadržati Berkovići i Ljubinje u Hercegovini, kao i Kotor Varoš u Krajini. Tom skromnom zbiru, kao kakvo-takvo iznenađenje, mogao bi da se pridruži i Novi Grad.
Ostala odstupanja već nemaju logičnu motivaciju, poput nezadovoljstva zbog propadanja, već su posljedica bizarnih lokalnih autoriteta, kakav ima, recimo, „Stanivuković sa Romanije“, u smislu relacija sa republičkom vlašću – Milovan Cicko Bjelica. Krug „otpadnika“ sa crvene mape RS u režiji SNSD-a zatvoriće Bratunac i Stanari, gdje čak ni dugi prsti Dodikove stranke nisu u stanju da raspletu mjesne kontroverze, na način kako to čine drugi maheri, znatno skromnijeg formata, poput Ujedinjene Srpske Nenada Stevandića. Tačku na „i“ staviće Darko Banjac i NPS u Kozarskoj Dubici, kada postane jasno da su promili razlike između dva vodeća kandidata ipak prevagnuli u njegovu korist.
Iako je riječ o lokalnim izborima, ništa nije moglo bez uobičajenih dimenzija, primjerenijih izjašnjavanju za republički nivo. Sergej Lavrov i Dmitrij Medvedev su uputili pismo podrške Miloradu Dodiku. Razočaranom, nemalom dijelu ovdašnjih rusofila preostaje da sebe ubjeđuju da to Moskva čini zato što uvijek „radi“ sa vlastima, a ne opozicionim strukturama u potencijalnim savezničkim zemljama. Dakle, ne zato što im je lider SNSD-a specijalno drag i poseban.
S druge strane, Aleksandar Vučić je napravio iskorak u odnosu na ranije cikluse u RS, jer je otvorenije nego ikad podržao vladajuću garnituru u Srpskoj. O tome svjedoči čitav niz izaslanika, pri čemu je formalni premijer i isti takav predsjednik SNS-a Miloš Vučević, bar prema hijerarhiji, broj 2 u Srbiji. Njegovo prisustvo ima i ljekovit karakter, jer je bilo neophodno da ne bude nikakvih dilema, te da opozicionari iz Srpske ne nastave decenijsko lupetanje o Beogradu koji „samo što nije“ prelomio da konačno obavi njihov posao u RS.
Da se sve zaustavilo na posjeti ministra zdravlja Zlatibora Lončara, neuništivi entuzijazam dobrog dijela opozicionih lidera iz Srpske spram Vučića ipak bi preživio, jer ne bi prepoznali cinizam poruke u kojoj podršku banjalučkom i bijeljinskom ljekaru iz SNSD-a daje, ni manje ni više, nego kolega kojem su prekodrinski provokatori, nakon mutne uloge u periodu postojanja zemunskog klana, dali zlobni nadimak „Doktor Smrt“.
U moru okolnosti, deprimirajućih za opozicionare u RS, ima i optimističnih tonova. Oni su sadržani u drevnoj mudrosti: „Ćuti, uvijek može biti gore“. A da će sve ići ka tome, pokazala je malo zapažena inicijativa lidera SNSD-a – da se Banjaluka reorganizuje u zajednicu pet opština, od kojih će dvije biti – Laktaši i Čelinac. Znači, sredine sa izrazitom dominacijom njegove stranke. U tom grmu leži zec – Republika Srpska će, uoči opštih izbora 2026. godine, očito, mijenjati teritorijalnu organizaciju.
Ali, ne zato što je postojanje 64 lokalne zajednice između Novog Grada i Trebinja iracionalno, pretjerano i nepotrebno, već zato što nove granice opština i gradova odgovaraju jednokratnim, izbornim interesima SNSD-a. Ornog da opoziciji i koalicionim partnerima ne ostane ni famoznih 10 „oaza“ u kojima će moći da „igraju“ politike. Ništa strašno – to svakako neće biti ni prvi, ni posljednji „vo“ kojeg je ova vesela stranka, vladajuća skoro 20 godina, „zaklala“ zbog mizernog kilograma mesa. Ne treba zamjeriti ovim konzumentima poezije, ako se zna da im je vodilja znameniti stih, doduše izrečen sa drugim motivima: „Glad mi je beskrajna, a ruke v(j)ečno prazne“.
