Javne nabavke ili milionska pljačka

Gotovo petina ugovora o javnim nabavkama sklopljenih u posljednje dvije godine u Bosni i Hercegovini zaključena je u četiri oka.

Ilustracija

U RS-u opozicija već odavno javno traži odgovor na pitanje gdje je završilo 800 miliona maraka (400 miliona eura) iz zvorničkog Birča uz dodatak da je zbog stečaja samo dvije banke u ovom entitetu “nestalo” više od 300 miliona maraka (150 miliona eura).

Dakle, više para nego što se čitava Bosna i Hercegovina kao država “ubija” da dobije kao kredit od MMF-a, nikako ne uspijevajući da ispuni tražene uslove za to. A šta je tek sa ostalim parama, u cijeloj državi, koje se samo sporadično svakodnevno pomenu u kojekakvim aferama i pronevjerama zamagljenim u dnevnopolitičkim nadmetanjima naših vladajućih interesnih skupina?

A sve se u ovoj državi još jedino vrti oko para i oko toga kako doći do pozicije sa koje će se doći i do para ili kako uzeti još, i još, što više para, ali i kako ekonomske teme i sve teme vezane za pare učiniti što dosadnijima građanima i što prije skrenuti pažnju javnosti sa njih.

Sve ostalo su igrokazi za narod sa poentom priče da se sve čini u ime naroda i za njega. Primjera ima jako mnogo, nakupljenih još od završetka rata i para od međunarodne pomoći koja se slila u Bosnu i Hercegovinu, za koju se nikada nije utvrdilo gdje je završila, pa do današnjih dana i silnih milijardi nestalih u vidu magle.

Uspostavljen je sistem da je bavljenje politikom najpoželjnije i najprofitabilnije zanimanje u državi i da je to direktna ulaznica za rješavanje egzistencije, ali i budućnosti kompletnih familija. I sve to je upakovano u sistem. Sistem demokratije, vladavine prava i evropskih integracija.

Sudski procesi

Živimo u državi u kojoj je veliki broj ključnih političara, od vrha države pa do kantona, bar jednom sudski procesuiran, ali ne i adekvatno kažnjen da bi nakon toga ti isti uložili ogroman trud u sistemsko osmišljavanje suzbijanja korupcije i kriminala. Primjera u kojima naočigled svih nestaje naš novac odlazeći u nečije džepove ima mnogo, ali uzmimo samo jedan.

Recimo, svi su bili saglasni da je Bosni i Hercegovini itekako potreban Zakon o javnim nabavkama kako bi se spriječila korupcija i kriminal u ovoj oblasti u kojoj se svakodnevno obrću ogromne pare. Rečeno-učinjeno, a otišlo se i korak dalje, pa je formirana i Agencija za javne nabavke, koja ima nadzornu ulogu da sve bude po zakonu.

Kao rezultat svega dobili smo situaciju da svi pričaju o javnim nabavkama kao oblasti izuzetno podložnoj kriminalnim radnjama u kojoj se godišnje stotine miliona maraka slijevaju u privatne džepove, a nerijetko i u džepove onih koji bi trebalo upravo da suzbijaju kriminal u javnim nabavkama. Iako je sve činjeno da bi svih 3.035 organa koji sprovode javne nabavke bili obavezni da svake godine napišu i objave precizan i detaljan plan javnih nabavki za tu godinu, a na kraju godine da podnesu javan izvještaj o njihovom izvršenju, rezultat je poražavajući.

Gotovo petina ugovora o javnim nabavkama sklopljenih lani i preklani u Bosni i Hercegovini zaključena je pregovaračkim postupkom bez objave obavještenja, odnosno u četiri oka, a njihova vrijednost premašila je 313 miliona maraka. Više od 50 odsto javnih nabavki vrši se posredstvom tajnih pregovaračkih postupaka bez objave, tako da to ima velike posljedice, jer se cijene robe i usluga uvećavaju za 60 odsto u odnosu na ponude na tržištu.

Pljačka budžeta

Iz Udruženja građana “Tender” tvrde da se primjenom Zakona o javnim nabavkama i podzakonskim aktima omogućuje godišnja pljačka budžetskih sredstava od 1,2 milijarde do četiri milijarde maraka (600 miliona do dvije milijarde eura), koliko se godišnje troši u javnim nabavkama robe, usluga i radova.

Nadležni u Bosni i Hercegovini priznali su da su veliki udio netransparentno dodijeljenih ugovora, neisticanje obavještenja za javne nabavke malih vrijednosti i neefikasno rješavanje žalbi najveće boljke u oblasti javnih nabavki u Bosni i Hercegovini.

Sasvim razumljivo, s obzirom na to da su sadašnja rješenja po kojima kršenje postupaka javnih nabavki sankcioniše sud za prekršaje, koji je preopterećen predmetima poput neplaćanja računa, pa predmeti često završe u zastari, veoma stimulativna za podsticanje kriminala u ovoj oblasti.

Postupci javnih nabavki godinama su pod lupom mnogih domaćih i stranih institucija te nevladinog sektora, iz kojeg stalno stižu upozorenja da je stanje u toj oblasti u Bosni i Hercegovini veoma loše, da korupcija cvjeta i da u privatnim džepovima završavaju desetine, pa i stotine miliona maraka godišnje.

Iz Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini upozoravaju da su javne nabavke posebno osjetljive na korupciju. Bosna i Hercegovina, doduše, bilježi napredak u transparentnosti javnih nabavki, ali on nije dovoljan i neophodno je preduzeti mjere za sprečavanje korupcije, na koju su nabavke posebno osjetljive, upozoreno je u izvještaju Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2016. godini.

Začepiti rupe

Zato je nekoliko nevladinih organizacija, uz pomoć Ambasade SAD-a i USAID-a, došlo do prijedloga 18 amandmana čijim bi usvajanjem bile začepljene brojne rupe koje omogućavaju zloupotrebu javnih sredstava. Amandmane su predstavili parlamentarnim grupama u Bosni i Hercegovini, međutim, oni nikada nisu ugledali svjetlo dana jer, kako je to obrazloženo, nije bilo političke volje.

Dušanka Majkić, član Komisije za finansije i budžet Zastupničkog doma Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, pak, misli drugačije. Ona ističe da Bosna i Hercegovina ima dobar pravni osnov kad je riječ o javnim nabavkama, ali da je problem implementacija tog zakona. A političke volje nije bilo iz jednostavnog razloga. Kad bi amandmani nevladinih organizacija bili usvojeni, a za koje je većina političkih partija nekoliko puta javno obećala da će to učiniti, svi postupci javnih nabavki bili bi potpuno transparentno objavljivani na portalu Agencije za javne nabavke sa svim podacima, a javne nabavke mogle bi ići bez tendera samo u izuzetno rijetkim i specijalnim slučajevima, i to isključivo uz pismenu saglasnost Agencije, u koju bi javnost imala uvid.

U suštini, nameće se jedno ključno pitanje: kakva je to država u kojoj je potrebna politička volja da bi se poštivali postojeći i donosili novi zakoni koji sprečavaju kriminal kojim se nanosi godišnja šteta u iznosu gotovo polovine budžeta jednog od entiteta? Da li je to nedostatak volje ili usaglašenost vladajućih stranaka u kriminalnim radnjama? Pri čemu se te teme, kao dosadne i neatraktivne, potiskuju na margine interesovanja javnosti kao da je riječ o desecima hiljada, a ne stotinama miliona maraka i nameću neke sasvim druge, marginalne, ali narodu gladnom hljeba i igara itekako prijemčive.

Autor