Najavljujući formiranje novog pokreta. Draško Stanivuković je poručio: “Ništa više neće biti isto”. Takođe, ironično je govorio o “vječnim opozicionarima” u Republici Srpskoj, dajući svima do znanja da nema namjeru da godinama tavori van vlasti. Nije se naročito zabrinuo što je kontradiktoran, pošto je svaki njegov politički gest, od momenta kad je prvi put preuzeo gradonačelničku funkciju u Banjaluci, bio zasnovan na uvjerenju da je pobjeda nad rivalima u RS moguća upravo ako sve ostane isto i ukoliko jedine promjene budu – personalne.
Međutim, relativno mladi, a naglašeno ambiciozni političar ne opterećuje se protivrječnostima. Nije ga potreslo ni to što se, prije nego što je pokret uopšte dobio konture, pojavila ozbiljna razlika između dvije glavne osobe u novom projektu – aktuelnog predsjednika PDP-a i šefa Nezavisnog pokreta “Svojim putem” Igora Radojičića.
Jer, Stanivuković je prvo tvrdio da neće ići na prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske, 23. novembra. I ne samo to – dodao je da je to igra za “kokošare”, s kojom neće da ima ništa. Zatim je, nekoliko sedmica, što lično, što preko saradnika, vrdao u odnosu na početni stav, ostavljajući ipak otvorenu mogućnost da se uključi u tu trku. Kompletan slalom se odvijao u znaku polemike sa ostatkom opozicije u RS, pa se čak i nadurio zbog SDS-ovog roka od sedam dana za izjašnjenje o podršci njihovom kandidatu Branku Blanuši.
Stanivukovićev budući partner Radojičić bio je sušta suprotnost. Dan nakon zvanične odluke SDS-a o nominaciji Blanuše, Radojičić je na društvenim mrežama obznanio da ga bezrezervno podržava, što nimalo ne liči na prenemaganje persone s kojom se uortačio. Naravno, ovakav raskorak unutar pokreta u nastajanju može se tumačiti time što je bio u opticaju u periodu kad novi politički subjekt nije bio još formiran. Uz malo imaginacije, polarizacija se mogla tretirati i kao dogovorena i simulirana, u skladu sa istom matricom prema kojoj je dio čestitih srpskih domaćina u finišu Drugog svjetskog rata jednog sina slao u partizane, a drugog u četnike, jer je valjalo biti zastupljen u oba tabora, u fazi kada još nije bilo potpuno jasno ko će pobijediti.
Hejteri i lajkovi
A onda je uslijedio još jedan zaokret. Stanivuković je obznanio da ipak pregovara sa SDS-om o mogućnostima da podrži Branka Blanušu. Očito, riječ je o političaru koji u RS najozbiljnije shvata povratne informacije sa društvenih mreža o svojim potezima. Ako broj “hejtera” znatno premaši statistike “lajkova” i ostalih gestova odobravanja, onda aktuelni šef PDP-a postupa po drevnim savjetima knjaza Miloša Obrenovića. Istog onog što je slao pregovarača u Stambol, kod sultana, savjetujući mu da se “kurči”, a ako primijeti da je đavo odnio šalu, da onda krene u suprotnom pravcu, odnosno da se “otkurči”.
U svemu tome, nerijetko se zanemaruje činjenica da je PDP, ne samo pod Stanivukovićem, već od osnivanja, partija sa specifičnom vrstom glasača. Naime, u poređenju sa SNSD-om i SDS-om, ali i ostalim strankama vlasti i opozicije, oni su opcija sa najmanjim brojem “lojalista” u RS. Uopšte nije riječ o veličini njihovog biračkog tijela, već o tome da je u pitanju vrsta glasača koja najmanje obraća pažnju na razne pozive lidera. Uključujući i varijantu sa Stanivukovićevim hipotetičkim apelom da se ne izađe na prijevremene izbore, ako šef PDP-a ne postigne dogovor sa SDS-om o podršci Branku Blanuši.
Dakle, unaprijed, brojne su neravnine u organizaciji kojoj ni ime još nije nedvosmisleno potvrđeno. U medijima se nakratko zavrtila odrednica “Pokret za Srpsku”, što je dio javnosti asociralo na Aleksandra Vučića i njegov više puta najavljen, a nikada zvanično utemeljen “Pokret za narod i državu”, kako je glasila posljednja sintagma u vezi sa ovim fantomskim poduhvatom. Međutim, Stanivuković je demantovao takve najave, a ignorisao je podbadanja Nebojše Vukanovića, sklonog da Draškovu buduću etiketu preimenuje u “Pokret za vlast”.
Skoro da je zaboravljeno da je 18. aprila 2018. godine, u Banjaluci, pod “ravnateljstvom” Draška Stanivukovića, održana osnivačka skupština Pokreta “Bolje”. To je bila prva i posljednja aktivnost ove grupacije, zabilježena u javnosti, pa su se još izvjesno vrijeme mogla čuti pitanja o svrsi Stanivukovićeve misteriozne organizacije, kao i pretpostavke da je riječ o “rezervnom položaju” u slučaju da ga zbog “soliranja” istisnu iz PDP-a. Isključenje se nije desilo, a Stanivuković je u međuvremenu preuzeo liderstvo u partiji koju su ranije vodili Branislav Borenović i Mladen Ivanić.
Sada bi ta etiketa – iako su je u međuvremenu prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš – mogla da posluži kao naziv za novi politički projekat. Prije svega, zbog toga što je dovoljno neutralna, a neki bi sigurno rekli – bezlična. To obilježje je poželjno u situaciji kada i sam Stanivuković insistira na odsustvu ideoloških konotacija i efikasnosti kao jedinom važnom kriterijumu, pa čak i citira Mao Ce Tungovu rečenicu: “Nije važno kakve je boje mačka, bitno je da lovi miševe”. Osim toga, sintagma “Bolje” upotrebljiva je i za Stanivukovićevu predstojeću ciljnu grupu – “mekši” dio pristalica Milorada Dodika i vladajuće koalicije.
Torijevci i laburisti
Jer, riječ je populaciji koja će teško priznati da je griješila zbog načina glasanja u prethodnim godinama i decenijama. Ukoliko odluče da ipak mijenjaju tabor, ovakva formulacija će im sugerisati da je dosadašnja vlast ipak bila “dobra”, s tim da bi mogla da bude još “kvalitetnija”. Dakle, jedan suptilni jezički most za bezbolno prevođenje značajnog segmenta građana prema, uslovno rečeno, novoj opciji, na način poznat, recimo, Fahrudinu Radončiću, medijskom tajkunu bez mnogo skrupula, ali sa nespornim poznavanjem psihologije masa, spremnih da progutaju udicu o neophodnim manjim korekcijama na solidnoj političkoj građevini.
U svakom slučaju, već 19. i 26. oktobra i ta dilema će biti razriješena, pošto je za prvi datum najavljeno potpisaivanje osnovačkog akta novog pokreta, a za drugi – takozvana “velika konvencija”. Tada će Stanivuković i Radojičić, uz asistenciju načelnika opštine Pale Dejana Kojića, upotrebiti sve resurse da promovišu vlastiti ključni cilj – matematički. Mada, u proteklim danima i sedmicama nije bio baš precizno definisan. Čas su Stanivuković i njegovi najbliži saradnici pominjali da žele da postanu prva politička snaga u RS, a već idućeg momenta zadovoljavali su se vodećom pozicijom samo u redovima opozicije, odnosno drugim mjestom na ukupnoj tabeli u Srpskoj. To bi značilo, iako nije izgovoreno, da se još ne smatraju dovoljno spremnim da preteknu SNSD.
Čak i kada bi bili više skloni skromnosti, nego megalomaniji, akteri ovog živopisnog tima ne bi zaobilazili očitu namjeru, potenciranu u aktuelnim Stanivukovićevim nastupima. To je zamisao da u Srpskoj uspostave dvopartijski sistem. Kao što je, inače, karakteristično za mlađe ljude, i sadašnja prva postava PDP-a odaje utisak osoba iskreno uvjerenih da su se prvi dosjetili takvog modela u RS. Znači, Partija demokratskog progresa, uskoro “ex”, u kombinaciji sa SNSD-om, kao ovdašnja varijanta republikanaca i demokrata, torijevaca i laburista, demohrišćana i socijaldemokrata. Međutim, ovakva ideja će još godinama biti utopijska, prije svega zbog izbornog sistema, ali i prirodnog afiniteta ovdašnjih birača da uvijek, u dovoljnom procentu, svojeglavim izjašnjavanjima remete “vizije” u kojima se pluralizam u RS svodi na dva tima.
Čak i kada ne bi bilo tako, dosadašnjem PDP-u sa budućim saveznicima nedostaju dvije bitne karakteristike za takav ambiciozni poduhvat. Naime, fali im homogenosti, ali i širine zahvata, da bi poprimili konture svojevrsnog pokreta. Kada je o prvoj kategoriji riječ, već u startu se radi o “krivom srastanju”, pošto je jezgro sačinjeno od relativno novopečenih političkih unuka Mladena Ivanića, lišenih bilo kakve ideologije, dok je drugi “konstitutivni element” rashodovano krilo SNSD-a, takođe bez upečatljivog identiteta, osim samoproklamovane urbanosti.
Kojićeva kocka u mozaiku ipak ima lokalni predznak, eventualno regionalni, a galimatijas će biti potpun ako se do kraja oktobra kao učesnik ove “operacije” ponovo pojavi i Vukota Govedarica, koji već mjesecima ima nedefinisan odnos prema previranjima u SDS-u, uključujući i izostanak preciznog određenja o tome da li će uopšte ostati u ovoj stranci, ko god zasjeo na njeno čelo u dogledno vrijeme.
Jeste sreća para puna vreća
Umjesto bilo kakve kompatibilnosti osnivača, novi pokret će predvoditi osobe uvjerene da je “sreća para puna vreća”. I ne samo to, već će i “po dubini” političke scene RS pronaći dovoljno ljudi sa istim takvim rezonom. To je jasno već iz tvrdnji Nebojše Drinića, generalnog sekretara PDP-a, da će pokret u startu imati “dvocifren broj poslanika i trocifren broj odbornika”. Konkretno, to znači više od 10 članova NSRS i namanje 100 predstavnika u opštinskim i gradskim parlamentima.
Pošto je trenutni broj poslanika PDP-a u Skupštini Srpske – osam, a jedan od njih je “slobodni strijelac” Igor Crnadak, Drinićeva tvrdnja podrazumijeva bar tri “preletača” iz drugih stranaka u startu. Iz SNSD-a i partnerskih stranaka? Teško. Iz SDS-a? Po svemu sudeći. Da bi se dostigla projektovana cifra na lokalnom nivou, moraće da uslijedi pravi rusvaj, pošto PDP ima 44 odbornika širom RS, a do 100 im nedostaje još 56, što znači da pazar na ovoj instanci neće biti mjeren u “komadima”, već u kilogramima ili tonama ljudskog materijala. Sa sličnom metom kao i u republičkom parlamentu.
Paradoksalno je da osnivači potenciraju samo krajnje diskutabilna obilježja novog pokreta, a ignorišu najmanje sporan efekat. Jer, vrlo diskretno pominju da će, u suštini, biti ugašene obe partije koje kreću u ovaj projekat, i PDP i “Svojim putem”, te da pokret neće biti nikakva koalicija, već nova stranka, ili bar potpuno redizajnirana Partija demokratskog progresa. To već nije mala stvar, jer se prvi put, unutar trougla vodećih stranaka u RS od 2000. naovamo, neko usudio da remeti status kvo i krene u “prepakivanje”, makar se to odnosilo samo na formu, ali ne i na suštinu.
A “supstanca” budućeg pokreta je takva da se gotovo i ne razlikuje od matrice SNSD-a. Sve je tu, od identičnog shvatanja medijskog terena kao sfere za nesnosnu propagandu do neumornog manipulisanja tokovima novca, pri čemu su čak i figure na koje se odnosi čuveni fenomen, u Hrvatskoj poznat kao “pogodovanje”, gotovo iste. Ukoliko i postoje nijanse, mogu se tražiti na skali moderno-klasično, pa se beskruplozno istrajavanje na koruptivnim šemama u slučaju vladajuće opcije na nivou RS može nazvati analognom, a sličan stil u Gradu Banjaluka digitalnom verzijom inače jednoobraznog načina funkcionisanja.
Pri tome, iluzija je očekivati nekakvu “pobunu” u PDP-u kada postane jasno da će ta etiketa otići u prošlost, kada zaživi Stanivukovićev novi pokret. Baš kao što su glasači PDP-a toliko flegmatični da bi ostali potpuno ravnodušni prema eventualnom Draškovom “usmjeravanju” u pogledu predstojećih izbora za predsjednika Republike sa mandatom od godinu dana, sličan rasplet bi se desio i kada bi firma “Partija demokratskog progresa” nestala iz registra političkih stranaka u BiH.
Svaka šuša
Uzaludno je očekivati oštre rezove sa potpisom Igora Crnatka, pošto je čovjek propustio sve moguće vozove da zaista prodrma ovu stranku ili povuče njen značajan dio za sobom u drugom pravcu. Sve ide ka tome da će njegova pozicija unutar ove grupacije naprosto atrofirati, pa će on, u Stanivukovićevim kadrovskim kombinacijama, biti “zaboravljen” prilikom kreiranja vrha novog pokreta, te će mu jedina alternativa, ako hoće da ostane u politici, biti aranžman sljedećeg ljeta sa bilo kojim faktorom iz trougla SDS – NF – LPR. U potencijalnu novu partiju, za Crnatkom ne bi pošao gotovo niko iz PDP-a, što uopšte nije uvreda za njega, već kompliment.
Jer, agitujući za dvopartijski sistem, Draško je u proteklim danima objasnio da je prošlo vrijeme kada je partiju u RS mogla da osnuje “svaka šuša”. Nema na pomolu ni Milosave Jakovljević, živopisne političarke i nekadašnje poslanice, da mu odgovori isto onako kako je reagovala kad su nju potcjenjivali prije više od dvije decenije, jer je startovala kao nezavisni kandidat. Tada je konstatovala: “Svi ti navodni stranački lideri koji mi se rugaju takođe su, u suštini, nezavisni kandidati, mada sa nešto većim brojem saradnika od mene. Samo drugačije zovu svoj način djelovanja, pa im povjeruju birači koji i ne znaju kako sve to izgleda iznutra”.
Dakle, preostaje samo da Stanivuković pokuša da istrguje sa ostatkom opozicije podršku Blanuši za isti takav gest prema njegovoj predsjedničkoj kandidaturi iduće jeseni. I ako ne uspije u tome, neće biti nikoga ko će ga sprečiti da tada, kroz duel sa Sinišom Karanom, Igorom Dodikom ili nekim trećim favoritim sive eminencije sa inicijalima M. D. verifikuje dugo priželjkivani duopol SNSD – PDP.
Ali, to će biti tek uvertira za zaista istorijske izbore, 2030. godine, kada će se u ime ova dva tabora za funkciju predsjednika Republike nadmetati iste dvije osobe koje su se, ovih dana, umalo potukle ispred banjalučkog kafića “Arhiv”, Nebojša Drinić i Milan Ćurlić. Jedan je generalni sekretar PDP-a u nestajanju, a drugi je lik za “specijalne operacije” šefa banjalučkog SNSD-a. A kada na sceni ostanu samo “Drina” i “Ćurla”, u publici neće biti više nikog da glasno raspreda kako je, eto, “car go” ili da poseže za sličnim metaforama. Za buduće predsjedničke kandidate Drinića i Ćurlića čak neće biti dostupna ni formulacija “svaka šuša”, jer je autorsko pravo na tu definiciju već zaštitio Stanivuković.
