Skoro dvije decenije nakon potpisivanja, sporazum o specijalnim paralelnim odnosima Republike Srpske i Srbije konačno je počeo da funkcioniše. Nije sporno, Dragan Čavić i Boris Tadić jesu ga parafirali 2006. godine, baš kao i Mirko Šarović i Vojislav Koštunica pet ljeta ranije, dok je još postojala Savezna Republika Jugoslavija, prije razlaza Beograda i Podgorice. U međuvremenu je bilo izvjesnih dešavanja na tom tragu, ali tek kada se u avgustu 2025. u opticaju pojavila zamisao da dosadašnji predsjednik RS Milorad Dodik bude kandidat za prvog čovjeka prekodrinske matice, famozni dokument se vratio na scenu u punom zamahu.
Malo je neobično što je ideju plasirao u javnost potpredsjednik Stranke slobode i pravde Borko Stefanović, Dodikov “arhi-neprijatelj”. Međutim, poklonu u vidu genijalne inicijative u zube se ne gleda. Kao dokaz da mu, navodno, niko ne može naređivati, pa ni zvanična Srbija, aktuelni predsjednik RS povremeno na beogradskim televizijama ispriča anegdotu – stvarnu ili imaginarnu – kako mu je upravo Stefanović, kao nekadašnja Tadićeva “desna ruka”, prije deceniju i po došao u Laktaše sa nadmeno predočenom “direktivom” da ne zaoštrava odnose sa stranim faktorom u BiH.
Prema verziji lidera SNSD-a, kao domaćin, oštro ga je uputio da se vrati tamo odakle je došao. Zbog toga ne treba potpuno otpisati elemente animoziteta, pa i revanšizma, u činjenici da je baš Borko “glasnik” ovakve teorije. Ali, bez obzira na takve lične dimenzije u inicijalnoj tvrdnji, model “rokade” je rijetki neistraženi prostor na kompleksnom terenu političkih relacija Srba sa dvije strane Drine.
Od Pariza do Barselone i natrag
Prije svega, da bi se određeni poduhvat nazvao istim izrazom kao zamjena mjesta figura u šahu – mada kralj i top ne dolaze na baš identične pozicije – neophodno je da ovaj potez bude dovršen, a ne djelimičan. Konkretno, to u slučaju scenarija koji je nagovijestio Borko Stefanović ne podrazumijeva samo Dodikovu seobu u Beograd i “kohabitaciju” sa kolegom, već i izmještanje Aleksandra Vučića u Banjaluku.
Prije nego što ovakva opcija izazove smijeh, pa i prezrivo odmahivanje rukom, valja znati da uopšte ne dolazi sa terena fantastike, jer je u novijoj istoriji Evrope zabilježen bar jedan ozbiljan slučaj političke karijere u dvije države. Naime, Manuel Vals, državljanin Francuske, ali katalonskog porijekla, daleko je dogurao u Parizu. Nakon perioda dužeg od decenije u poslaničkim klupama, kao predstavnik Socijalističke partije, od 2014. do 2016. godine bio je i na funkciji francuskog premijera. To ga nije spriječilo da se nedugo kasnije zainteresuje za dešavanja u postojbini, Kataloniji, koja nije samostalna zemlja, već autonomija u sastavu Španije. Već 2019. Vals je izrazio namjeru da bude gradonačelnik Barselone. Rečeno – učinjeno. Formirao je listu i izašao na tamošnje lokalne izbore. Željena pozicija mu je izmakla, ali je dobio šest odbornika i još izvjesno vrijeme pokušavao da, bez obzira na komunalni nivo kandidature, ubijedi katalonske sunarodnike da je unija sa Madridom bolja varijanta za njih od secesije.
Nije ga dugo držalo mjesto. Već 2022. godine, Vals se ponovo okrenuo Francuskoj. Tada je Emanuel Makron obezbijedio drugi mandat predsjednika Republike, a Vals mu se pridružio, napuštajući matične socijaliste. Za promjenu dresa, u novom jatu nagrađen je funkcijom ministra za prekomorske teritorije. Dok krcka plodove ove lagodne transformacije, Manuelu preostaje tek da se sa nostalgijom prisjeti zabavne katalonske epizode, ali i da, ako bude upitan za mišljenje, upozori “nevjerne Tome” u RS i Srbiji da je u politici sve moguće, pa i to da Dodik i Vučić zamijene uloge.
Ne postoje administrativne prepreke za ovakvu šemu. Dodik već ima državljanstvo Srbije, a prema brojnim svjedočenjima – i ozbiljnu imovinu sa druge strane Drine. Takođe, naširoko je poznato da porodica Vučić, po liniji Aleksandrovog oca Anđelka, potiče iz Čipuljića kod Bugojna. Iako nema indicija da je bilo ko iz ove familije, nakon raspada SFRJ, posegao za ličnom kartom i pasošem u BiH, nema dileme da je u pitanju formalnost, koja bi u bilo kojoj kancelariji u Republici Srpskoj bila završena za pet minuta, samo ako bi dosadašnji vladar Srbije to poželio.
Ciljne grupe
Sa stanovišta političkih interesa Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, “rokada” bi bila izuzetno rješenje. Za početak, važan je efekat iznenađenja prizora sa Vučićem koji izlazi na izbore u Srpskoj, kao i scene sa Dodikom na glasačkim listićima u Srbiji. Bez obzira što je koncept, bar u drugom segmentu, već lansiran u javnost, mada očito neželjeno, do sada ga gotovo niko na javnoj sceni nije shvatio naročito ozbiljno. Kada bi uistinu započela realizacija ove ideje, nema sumnje da bi izazvala pravu pometnju, i na domaćim i na inostranim adresama.
Takođe, obje političke karijere bile bi u značajnoj mjeri revitalizovane. Druga polovina 2025. godine i Dodika i Vučića zatiče u ne baš zavidnom položaju. Nakon presude kojom mu se zabranjuje obavljanje funkcije predsjednika RS, čelnika SNSD-a pritišću problemi sa pravosuđem. Ma koliko te strukture na nivou BiH bile kompromitovane, pa i impotentne, sve prateće okolnosti ove sage jesu neupitan balast za Dodika, maga preživljavanja, već oprobanog u bijegu iz sijaset stupica u koje je ranije bio satjeran. Ni lideru naprednjaka ne cvjetaju ruže. Protest studenata i građana traje devet mjeseci. Može se raspravljati o tome da li gubi zamah i hoće li rasplet biti u skladu sa očekivanjima demonstranata, ali je, bez dileme, čitav taj način izražavanja nezadovoljstva u značajnoj mjeri paralizovao zemlju, što mora izazvati nelagodu i kod vještog manipulatora kakav je Vučić.
Koliko god bili potrošeni, prelazak Drine predstavljao bi novi vjetar u njihovim jedrima. Što je najbizarnije, čak bi imali prostora da prošire “ciljne grupe”. Da se ne varamo, u biračkom tijelu obojice do sada je dominirala populacija bez naročito čvrstih uvjerenja, sklona vlasti kao takvoj, bez obzira da li je zasnovana na rezonima Vojislava Šešelja ili Sonje Biserko. Vučića bi u Srpskoj, a Dodika u Srbiji raširenih ruku dočekali upravo ljudi skloni ovakvom načinu funkcionisanja, bilo da to čine iz sitnijih ili krupnijih interesa, bilo da analfabetski stavljaju znak jednakosti između lojalnosti državi i svakom režimu.
Međutim, osim tog jezgra, Dodik bi između Vranja i Subotice privukao i dio desnih, nacionalnih opozicionara, krajnje nesklonih Vučiću, ali nedovoljno upućenih u demagoške domete “patriotizma pod crvenom zastavom” u RS. Ako lideru SNSD-a uspjeva da na taj način obmane priličan broj beogradskih intelektualaca iz ovog miljea, po svemu sudeći, ne bi imao problem ni da ovim “magnetom” privuče i izvjesni procenat običnih smrtnika sa takvim sistemom vrijednosti. Ne treba nikoga da zavaraju nedavni zvižduci Dodiku na košarkaškoj utakmici “Partizana”, jer to nije “reprezentativni uzorak” za čitavu Srbiju, već adrenalinska reakcija značajne, ali ipak limitirane i specifične publike, koja u aktuelnom periodu sve posmatra kroz prizmu odanosti Vučiću ili konfrontacije s njim.
Na sličan, bizaran način, i Vučić bi između Trebinja i Novog Grada okupio ne samo uobičajenu klijentelu svih vladajućih garnitura, već bi bio tretiran i kao melem na rane nemalog segmenta žestokih opozicionara, sklonih nadrealnom, ali ipak postojećem uvjerenju da je Aleksandar jedina snaga sa kapacitetom da ukloni “tekovine” Miloradove vladavine u Republici Srpskoj.
“Šta će on(a)?!”
Ako je već jasno da bi operacija “Rokada” predstavljala pravu infuziju posustalom Dodiku i istom takvom Vučiću, ostaje nedoumica – šta bi se desilo sa njihovim rivalima u RS i Srbiji? Bilo bi logično da ne prate “vođe”, jer je novo prebivalište relativno lako dostupno jednoj osobi, makar do određenog momenta potpuno politički dominirala određenom teritorijom. Međutim, u slučaju čitavih političkih organizacija, to je već na ivici “nemoguće misije”. Bilo je, naravno, situacija kada su izvjesne političke strukture, nakon vojničkih poraza ili kompletnih promjena društvenog sistema, nastavile da, bar formalno, djeluju u emigraciji, jer im je to bilo onemogućeno u matičnim državama. Ipak, ova hipotetička situacija sa Vučićem i Dodikom ima svoje osobenosti, a one su takve da bi pokušaji opozicionara da i oni izvedu “rokadu” bili garancija propasti.
Jer, šta bi imao studentski pokret iz Srbije da traži u RS? Naravno, hronologije u Republici Srpskoj bilježe faze protesta sa solidnom snagom, ne samo tokom Dodikove vladavine, nego i prije nje. Međutim, nijedna od tih “pobuna” nije bila zasnovana na intenzivnom uplivu “akademske zajednice”. Nisu samo brojevi u pitanju, iako je Srpska sve skromnija u tom domenu, budući da je od 2013. do 2023. godine, prema zvaničnim podacima, izgubila 20.000 studenata, pošto im je broj pao sa oko 44.000 na oko 24.000. Naspram toga, u Srbiji indekse danas posjeduje oko 250.000 osoba.
Ipak, postoje ozbiljne razlike i u mentalitetu, odnosno nepostojanju tradicije kontriranja autoritetima na univerzitetima zapadno od Drine. Zato bi eventualna pojava studentske liste na izborima u RS, makar bila “uvezena” iz Beograda, Novog Sada i Niša, uglavnom bila povod za manifestacije ovdašnjeg latentnog antiintelektualizma. To “stanje (ne)svijesti” je nerijetko upakovano u famozne tri riječi: “Šta će on(a)”, ispunjene prezirom prema nemirenju sa sudbinom bilo koje duhovno vitalne persone u Republici Srpskoj.
Sado-mazo
Na podjednako čuđenje, mada sa drugačijim povodom, naišli bi lideri PDP-a i Narodnog fronta, kao i dobar dio vrha SDS-a, uz simbolični izuzetak Nebojše Vukanovića, ukoliko bi u Srbiji počeli da objašnjavaju kako Dodik “jeste zlo”, ali Vučić, eto, “nije loš”. Ne libeći se da ovog drugog, u naletu inspiracije, nazovu i “državnikom”. Pri tome, to čak ne bi ni bilo pogrešno, samo je pitanje sa kojom državom bi se moglo povezati.
Dakle, kada bi imali sklonosti ka riziku, pozitivnom po njih, Dodik i Vučić bi se upustili u ovu avanturu. Jednim udarcem bi se ratosiljali svh aktuelnih ličnih nevolja, a pri tome bi, za sebe, otvorili i nove perspektive, za koje nisu ni slutili da postoje. Osim toga, neutralisali bi ionako nejake rivale, koji bi pogriješili šta god da učine – bilo da počnu da ih imitiraju, bilo da nastave da djeluju u skladu sa ranijim matricama. Naravno, “rokadu” bi “elite” u Sarajevu ili Prištini dočekale rutinski, verglajući otrcane agende, ali bi sve rijeđi zapadni izaslanici u ovom regionu, ako ništa drugo, bar podigli obrve u znak zatečenosti, suočeni sa razlikama u personalnim stilovima komunikacije ove dvojice “braće blizanaca”, kada je riječ o načinu na koji tretiraju tokove novca, mehanizme sile i metode propagande.
Kao i obično, od dodatnih Dodikovih 20 godina vladavine, samo u Srbiji, odnosno novih Vučićevih 13 ljeta “u sedlu”, ovog puta u RS, one koji se mršte na svaku kombinaciju tih aktera mogu spasiti tek njihove brojne mane. Uključujući i jednu od najfatalnijih – sklonost da “razumijevanje” širokih narodnih masa izazivaju izigravajući žrtve. Umjesto da pobjegnu od bremena problema uzimajući novi identitet, te poručujući dušmanima “sad me vidiš, sad me ne vidiš”, oni će radije da stenju. Ali, insistirajući da to čine i njihovi (ne)voljni podanici. Jer, kvalitetnog mazohizma nema bez uvjerljivog sadizma.
