Tokom avgusta, riječ mjeseca u Republici Srpskoj postala je – homogenizacija. Bez obzira što je pozno ljeto, pomalo umorni i prilično prorijeđeni Srbi sa lijeve obale Drine nisu ni očekivali da im sa najvišeg mjesta stigne poziv na relaksaciju. Ipak, računali su da će se sa mobilizatorskim porukama sačekati još izvjesno vrijeme, u skladu sa znamenitom frazom ovdašnjih medija, ponavljanom već decenijama, o predstojećem dolasku „vruće jeseni“.
Međutim, Milorad Dodik nije imao vremena da čeka. Čim se 11. avgusta pojavila vijest o tome da je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv njega i v. d. direktora Službenog glasnika RS Miloša Lukića, predsjednik Srpske je krenuo u akciju. Obznanio je da „planira da obavijesti srpski narod šta mu se se sprema“, te dodao da će „izvršiti maksimalnu homogenizaciju srpskog naroda i Republike Srpske“.
Povod je takav da to neće biti naročito težak poduhvat. Naime, on i Lukić se terete za „neizvršavanje odluka visokog predstavnika“, prema članu 203 stavu 1 Krivičnog zakona BiH. Čak i među najvećim dijelom ljudi u RS nesklonih aktuelnoj vlasti, teško je pronaći one koji vjeruju da je ignorisanje OHR-a u 2023. godini nekakav grijeh. Dakle, i u tom miljeu, ako se izuzme promil spremnih da likuju nad bilo kakvom nevoljom za lidera SNSD-a, Dodik može da računa bar na tišinu, odnosno odsustvo aplauza za protivničku stranu u konfrontaciji.
Ipak, u načinu reagovanja Milorada Dodika na ovakve izazove može da se primijeti jedan novi detalj. Naime, najuticajniji čovjek u Republici Srpskoj do sada je povlačio rizične poteze bez javnog insistiranja na gestovima odobravanja. Na stranu to što se kasnije ispostavljalo da uopšte nije mislio ozbiljno kada je kretao u slične avanture, ali, nikada nije izlazio pred kamere i poručivao da od podanika očekuje masovne izlive lojalnosti.
Nimalo spontano
Sada se to prvi put dogodilo. Bar indirektno, ispostavilo se da mu uopšte nije svejedno da li će biti usamljen u nadgornjavanju sa pravosuđem BiH, ali i sa ovdašnjim ispostavama zapadnih centara moći, koje je nedvosmisleno povezao sa posljednjim potezom Tužilaštva stacioniranog u Sarajevu. „Zahvalan sam svima koji su reagovali juče, a i onima koji nisu – raduju se jer je Dodik došao u problem“, rekao je predsjednik Srpske dan nakon saznanja da je famozna optužnica upućena na izjašnjavanje Sudu BiH.
Drugi, sarkastični dio ove formulacije pokazuje da Dodik, bez obzira koliko im se stilovi komunikacije razlikuju, ipak preuzima pojedine psihološke crte Aleksandra Vučića. U ovom slučaju, to je sklonost da se obračunava sa imaginarnim rivalima, jer, osim sporadičnih i politički irelevantnih glasova sa društvenih mreža, gotovo niko na javnoj sceni RS nije likovao i seirio zbog toga što se predsjednik Republike, kakav god da je – dakle, ne Milorad Dodik personalno – suočava sa pukom demonstracijom bahatosti iz navodno zajedničkih, a u suštini vrlo jednostranih institucija.
Prvi segment Dodikove rečenice ipak nema komičnu notu. Više izaziva čuđenje, jer dolazi od osobe nesklone javnom ispoljavanju zabrinutosti. Osim te neočekivane dimenzije, upadljivo je da su reagovanja u kojim je iskazivana podrška Dodiku nadmašila kvantitetom sve prethodne slučajeve. I da nisu bila nimalo spontana, jer je svakom poznavaocu političkih i medijskih mehanizama RS bilo jasno da se „tamo gdje treba“ striktno posmatra ko će se i na kakav način oglasiti, posebno kada je riječ o vodećim predstavnicima vladajuće koalicije, uključujući i ključne aktere najjače stranke u tom bloku. Iako se od njih očekivalo „soliranje“, ni opozicionari nisu naročito iskočili iz ovog kolosijeka, mada su se izjašnjavali uz uobičajenu dozu potrage za dlakom u inače perfektnom jajetu sa vrha diktiranog narativa u Srpskoj.
U svakom slučaju, iako su se reakcije, uz dodatak predvodnika „udruženja građana“ i raznih „uglednih pojedinaca“, umjesto u desetinama, počele mjeriti u stotinama, ostao je nelagodan utisak da u svemu tome naglašeno nedostaje – dobrovoljnost. Odnosno, da kod „objekata“ podrške dominiraju inercija i mimikrija, pa i strah od javne „prozivke“, a iz ugla „subjekata“ čitave kampanje čak i jedva prikrivena prinuda.
Pušteni niz vodu
A sve bi bilo drugačije da je predsjednik Srpske pokazao ličnim primjerom da homogenizacija može da se „izvrši“ na manje orkestriran način. Recimo, postojala je mogućnost da predstavlja i okupljanje nacije oko istorijske istine, ma koliko bila zakašnjela. Milorad Dodik je, zajedno sa Aleksandrom Vučićem, imao priliku da to učini početkom ovog mjeseca, 4. avgusta u Prijedoru.
Naravno, sve je proteklo u znaku uobičajenih situacija, kad god srpska strana organizuje komemoraciju sunarodnicima stradalim u „Oluji“. Iz Zagreba i Sarajeva je emitovana nervoza zbog izbora grada gdje je održan skup, uz takvu argumentaciju da bi, po svemu sudeći, bila upotrebljena da se okupljanje desilo i u Kneževu ili Loparama, a ne u prvom većem centru u kojem su ljudi iz tužnih kolona mogli da osjete iole sigurno tlo pod nogama nakon mračnih dana u avgustu 1995. Opet, ni glavni govornici u Prijedoru nisu propustili priliku da ponove navike iz prethodnih godina.
Na stranu činjenica da su osjetljivu obavezu izbora video-sadržaja emitovanih tokom ključnih prijedorskih obraćanja prepustili diletantima iz izvjesne beogradske agencije, potpuno „operisanim“ od bilo kakve upućenosti u problematiku koju treba da ilustruju. To ne treba da čudi, s obzirom na opštepoznato, gotovo stoprocentno očajno poznavanje kompleksnih odnosa i nijansi u BiH, kada su u pitanju i zlobni i dobronamjerni posmatrači iz matice. Ovakav trend je kulminirao autentičnim iznenađenjem u Beogradu zbog „dramatičnih“ reakcija u Sarajevu povodom emitovanja trejlera „Heroja Halijarda“, afirmativnog ostvarenja o ravnogorcima, na tamošnjem filmskom festivalu.
U svakom slučaju, ako se odgovornost za prijedorski video-gaf mogla i tražiti na nižim novoima hijerarhije, centralne ličnosti bar su imale punu kontrolu nad onim što su rekle. To je, u Dodikovom slučaju, bilo uobičajeno sirovo preusmjeravanje fokusa sa ratne apokalipse na aktuelni trenutak u BiH. Kada je riječ o Vučiću, uslijedile su konvencionalne opservacije o „najvećem etničkom čišćenju u Evropi nakon Drugog svjetskog rata“, koje jesu tačne, ali i izraubovane od rutinskog posezanja za njima u ovakvim okolnostima.
Da su htjeli da naprave iskorak iz uobičajenog rituala, predsjednici Srpske i Srbije su imali priliku da konačno otvore jednu skrajnutu dimenziju čitave priče o „Oluji“. Jer, godinama se o govori o svim mogućim aspektima pada Republike Srpske Krajine, ali izostaje kompletna isitina o odgovornosti za takav rasplet. Kada su bili ispaljeni prvi meci i granate, čak i laicima za vojne teme moglo je biti jasno kakav ishod slijedi u situacijama kada 180.000 osoba napada 30.000 ljudi, a upravo je takav bio odnos snaga između hrvatskih formacija i resursa RSK na početku „Oluje“. Ne postoji ratnički genije na planeti koji je u stanju da preokrene ove krajnje nepovoljne parametre u sopstvenu korist, pogotovo ako se ima u uvidu nekompaktan oblik kakav je imala teritorija RSK u tom momentu. Dakle, Republika Srpska Krajina mogla je opstati samo da je imala podršku Srbije, ali i Republike Srpske, a obe su izostale.
Tokom proteklih decenija, mnogo toga, uglavnom utemeljenog, rečeno je o personalnoj odgovornosti Slobodana Miloševića za činjenicu da su Krajišnici „pušteni niz vodu“. Međutim, gotovo ništa nije ni napisano ni izgovoreno o sramotnoj ulozi vrha RS, koja je bila očita još tri mjeseca prije „Oluje“, prilikom „Bljeska“ u zapadnoj Slavoniji, početkom maja 1995. Jer, tada je pripadnicima VRS na desnoj obali Save i Une, iako entuzijazma nije nedostajalo, bilo zabranjeno da pređu rijeke i pomognu sunarodnicima prije nego što egozdus postane jedina opcija. Ista apsolutna pasivnost i Republike Srpske i Srbije – osim elementarne humanitarne logistike na putu ka matici – ponovila se i kada se na meti „vojno-redarstvene akcije“ našao ostatak RSK, od Knina pa nadalje.
Transfer stida
Čitava situacija postaje dodatno mučna ako se zna da je u prvoj polovini devedesetih održano čak 14 zajedničkih sjednica skupština Republike Srpske i Republike Srpske Krajine na kojima je dogovarano ujedinjenje unutar predviđenog novog okviru koji je imao različite „radne nazive“, od „Zapadne Srbije“ do „Ujedinjene Republike Srpske“. Na kraju se ispostavilo da su sve te egzibicije bile notorna farsa, bar kad je riječ o držanju predstavnika RS, spremnih da glumataju da su iskreno zainteresovani za integraciju.
Kada se podvuče crta ispod svih tih žalosnih poteza, nema dileme da je bar najuži krug tadašnjih predvodnika Srbije, ali i Srpske, bio upoznat sa namjerom da RSK u finišu prekompozicije prostora bivše Jugoslavije bude moneta za potkusurivanje. Dakle, ideja je bila da se Srbi iz Hrvatske žrtvuju kako bi Srbi iz BiH dobili autonomiju unutar kasnije dejtonske BiH, a to nije čak ni nezavisnost, što bi bila i dalje naopaka, ali iole shvatljiva logika. Znači, izabrana je perfidna, najtužnija moguća opcija, a odbačene su alternative koje ne bi bile povod za „transfer stida“ kod kasnijih generacija.
Sa naknadnom pameću, hipotetički, moguća je bila i varijanta da se još na prelazu iz osamdesetih u devedesete Srbima u Hrvatskoj iz Beograda i Banjaluke da do znanja da je maksimum za koji mogu računati na podršku Srbije i srpskog korpusa u BiH – svaka neteritorijalna autonomija unutar očito separatističke republike, ma koliko u tom momentu bila šovinistički intonirana i izazivala asocijacije na demonsku NDH, uz pretpostavku da čitava napetost neće skliznuti u nasilje, te da će kasnije splasnuti. A ako je Rubikon kasnije ipak pređen, onda je imperativ bio da se i u takvom opredjeljenju ide do kraja, a to je podrazumijevalo da Srpska i Srbija brane RSK u „Oluji“ i „Bljesku“, bez obzira na sve tadašnje terete i iscrpljenost.
Ali, avaj, nije se desilo ni jedno, ni drugo, već je Srpska Krajina morala da nastane i nestane, i to ne zbog hrvatske vojne dominacije u to doba, već usljed stupidnih unutarsrpskih kalkulacija da je kratkotrajno postojanje i kasnije gašenje RSK neminovno da bi Srpska i Srbija imale čim da „trguju“ i na taj način prežive sukob sa Zapadom i neprijateljski raspoloženim neposrednim okruženjem.
Naravno, ni Dodik ni Vučić nisu odlučivali o tome i ne snose odgovornost za ovakav kraj RSK. Međutim, ako su već ustanovili tradiciju da se obilježava stradanje Srba u „Oluji“, bilo bi zdravije da su, umjesto korišćenja ovakvih okupljanja za dnevno-političke spletke, pronašli način da priznaju tragične procjene prethodnika, od Slobodana Miloševića do Radovana Karadžića. Naravno, nije naročito časno suditi prvom posthumno, a drugom kada je u britanskom zatvoru, ali, bez obzira na sve razlike u vrednovanju njihove ukupne političke zaostavštine, grijeh prema RSK je nesporan i neupitan, i kao takav, bar sa skoro trodecenijske distance, ne može više biti prećutkivan.
I to ne, u tolikoj mjeri, kada je u pitanju Srbija, jer su o beogradskim kombinacijama tog doba ipak zabilježeni „tomovi“. Ipak, u Srpskoj, u vezi sa sudbinom RSK, katarza i pokajanje i dalje potpuno izostaju. Glavni današnji zagovornik „homogenizacije“ u Banjaluci, mada sa drugačijim povodima, 4. avgusta u Prijedoru imao je, a nije iskoristio priliku da poredi na autentičnoj sabornosti, povodom vrlo neprijatnih, ali krajnje otrežnjujućih istina iz ne tako davne nacionalne istorije.
Kobno (ne)činjenje
Nije na odmet podsjetiti da je u osnovi svake homogenizacija, u suštini, solidarnost. A ona ne mora da bude samo nacionalna, kakvu očekuju pokretači kampanje za zaštitu predsjednika RS od Tužilaštva BiH, i kakva se nije desila ni skoro tri decenije nakon pada RSK. Jer, solidarnost može da bude i rodna, što bi bilo u skladu sa „duhom vremena“ u globalnim koordinatama.
Svima u BiH je poznato da je u Gradačcu, 11. avgusta, Nermin Sulejmanović ubio tri osobe, nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović, te dva državljanina Turske sa kojima je, prema dosadašnjim saznanjima, imao zajedničke poslove. Iako su se stanovnici i Federacije i RS u proteklim decenijama nagledali krvi, bilo da je riječ o kolektivnim stradanjima ili individualnim sudbinama, još nisu potpuno izgubili empatiju, pa se može reći da je nakon zločina u Gradačcu uslijedila istinska homogenizacija običnih smrtnika u cijeloj zemlji, nezavisno od nacionalnosti, i to u vidu zajedničkog šoka zbog krvavog pohoda, a naravno i osude takvog čina.
Ipak, u narednim danima, čim je prošao prvi talas zatečenosti, uslijedili su i pokušaji racionalizacije čitave situacije. Iz dijela javnosti je, po inerciji, sve svrstano u fioku „femicida“. Međutim, morbidna činjenica da muškarac jeste ubio ženu, i to nakon dužeg nasilničkog ponašanja prema njoj, koje je nagoviještavalo takav ishod, nije kompletna faktografija, već dio istine.
A ostatak realnosti povezane sa ovim događajem takav je da se ne uklapa u novokomponovane generalizacije i stereotipe u kojima, maltene, čitav muški rod ima grozne namjere prema svim osobama ženskog pola. Nije samo riječ o tome da su dvije od tri žrtve, koje se maltene i ne pominju u većini osvrta, bili muškarci. Kontroverzna je i činjenica da je „teren“ za ubistvo supruge, po svemu sudeći, stvoren nakon gestova osoba u policiji i pravosuđu koje su bile – žene.
Jer, Sulejmanović, prema do sada dostupnim saznanjima, ne bi uspio da ostvari svoju mračnu namjeru da ga prethodno policajka Dženana Selimović, inače u ne baš profesionalnim odnosima sa ubicom, nije upoznala sa lokacijom skrivanja njegove supruge. Takođe, karika u istom nizu bila je i odluka sudije Lejle Numanović da Sulejmanoviću ne odredi mjere zabrane, u danima uoči zločina, nakon slučaja porodičnog nasilja. Naravno, obe će potencirati „alibije“ za sopstveno (ne)činjenje, ali ostaje činjenica da jedne žene više nema ne samo zbog umobolnog akta njenog supruga, već i usljed potpunog odsustva solidarnosti druge dvije žene, u okolnostima u kojima bi to bilo krajnje legalno ponašanje.
Bez ogrebotina
Dakle, šta povezuje ova tri slučaja? Jedan, povezan sa RSK, pripada prošlosti. Drugi, pozicioniran u Gradačcu, odvija se u sadašnjosti. Treći, određen relacijom predsjednik RS – Tužilaštvo BiH, dobiće rasplet u budućnosti. U prve dvije situacije, izostala je solidarnost – bilo nacionalna, pošto su Srbi iz nekadašnje SRJ, ali i BiH, manipulisali statusom braće i sestara u Hrvatskoj, bilo rodna, jer su žene u institucijama obezbjedile „logistiku“ da pomahnitali muškarac ubije partnerku, kojoj je trebala zaštita policije i pravosuđa.
Sve ide ka tome da solidarnosti, odnosno „homogenizacije“, neće biti ni u trećoj situaciji. To je paradoksalno, jer postoje optimalni uslovi da se upravo to desi, budući da je već godinama očigledan nacionalni konsenzus vlasti i opozicije u RS o pristrasnosti bh. pravosuđa. Međutim, kao i uvijek kada pogrešni ljudi počnu da se zalažu za pravu stvar, stvaraju se predispozicije da se regularna ambicija uruši. Jer, glavni junak ove priče odlučio je da do „homogenizacije“ stigne – dekretom. Samo izrečenim, ne i napisanim. Ali, već to što cilj koji niko ne osporava dobija formu direktive – dovoljno je da bude osuđen na propast.
Ipak, bez obzira na sve, u ovom iskušenju, lideru SNSD-a neće faliti dlaka sa glave. I ne samo to – ostaće nedirnut na svim funkcijama na kojima se sada nalazi. Sve ide u prilog takvom raspletu. Ranija iskustva naročito, pošto je Dodik, osim višegodišnje gnjavaže sa ročištima, prošao bez ogrebotina u svakom dosadašnjem interesovanju pravosuđa za njegovu visost. Ni u predstojećim nedjeljama i mjesecima, eventualno i godinama, neće biti drugačije, budući da Tužilaštvo i Sud BiH sa Dodikom imaju isti problem kao vrh RS sa OHR-om. Jer, u obe situacije, da bi „neutralisali metu“, morali bi da fizički, a ne retorički pređu međuentitetsku liniju. A kada su u pitanju sve iole krupnije figure ovdašnjeg javnog života, to je već „brisani prostor“, na kojem se u postdejtonskoj BiH, od njenog nastanka pa dok god postoji, „puca“ isključivo – ćorcima.
