Gojko Samardžić iz Berkovića: Prava imam samo “na papiru”

BERKOVIĆI – Gojko Samardžić je mladić iz Berkovića koji ima samo jednu neostvarivu želju – da postane sveštenik. Zbog urođene bolesti retinopatije pigmentoze, Gojko danju ne vidi 90%, a noću je njegovo sljepilo apsolutno. Baš zbog toga, svjestan je on, želja mu nikada neće biti ispunjena.

gojko-samardzic-berkovici-hercegovina
Gojko Samardžić (Foto: Moja Hercegovina)

„U mom slučaju to je nemoguće. Posao sveštenika je jako ozbiljan i odgovoran. Ja od malih nogu idem u crkvu i želio sam da upišem teologiju, ali zbog stanja u kome se nalazim, to je nemoguće“, priča nam Gojko.

Sa preprekama se on, kao osoba sa invaliditetom, suočio veoma rano.

U prvi razred osnovne škole u Berkovićima pošao je nešto kasnije nego njegovi vršnjaci. Već poslije prvog polugodišta bilo je očigledno da sa drugarima ne može da prati nastavu.

Iz malih Berkovića otišao je poodavno. Prvo u Beograd, gdje je učio osnove brajevog pisma, pa u Derventu, u kojoj je završio osnovnu školu, zatim u Podgoricu, gdje je išao u srednju školu, i gdje trenutno studira prava. Za Berkoviće, kaže, vežu ga porodica, lična karta i nekoliko dobrih prijatelja.

Danas živim u Podgorici, gdje kao novinar volontiram na radiju „Svetigora” – Gojko Samardžić

Početak studija u Podgorici za njega je bio izazov i prvi korak ka osamostaljivanju. U početku je, priča, bilo problema, no vremenom, i uz pomoć kolega i profesora, sve je postajalo mnogo lakše. Danas živi u Podgorici, gdje kao novinar volontira na radiju „Svetigora“.

Gojko je čest gost i u Trebinju, u koje redovno svrati svaki put kada ide iz Podgorice u Berkoviće.

Budući da mir, kako kaže, nalazi u crkvi i druženjima sa sveštenim licima, te da visoko iznad svih cijeni vladiku Grigorija i mitropolita Amfilohija, ne čudi njegova velika želja da postane sveštenik.

Gojko se kreće sam, bez ličnog asistenta i uz pomoć bijelog štapa. Nesebičnu pomoć mu pruža porodica, ujaci Ranko i Žarko, a veliki uticaj na njega imao je i pokojni djed Danilo.

Član je i Saveza slijepih Republike Srpske, u međuopštinkoj organizaciji u Bileći. Doduše, samo, kako kaže, formalno. Na njihovu pomoć odavno ne računa.

Od Saveza je, tvrdi, dobio samo jedan računar, koji se ubrzo pokvario i koji je za njega bio beskoristan, budući da uz njega nije dobio govorni program.

Tako je Gojko prinuđen da se za pomagala, koja su mu neophodna, sam snalazi. Svakodnevno koristi računar i telefon sa pratećim govornim programima, te brajev sat.

gojko-sat

Iako Savez slijepih RS deklarativno nudi niz pogodnosti svojim članovima, Gojko, tvrdi, sam je nabavio svu neophodnu opremu, jer kada bi se god Savezu obratio za pomoć, kaže da je dobijao isti odgovor – nemamo novca.

„Ja sam se u Savez učlanio, čini mi se 1991. godine. Moje članstvo bi trebalo da podrazumijeva da ja imam određene beneficije. Trebalo bi da imam pravo i na govorni program, koji koristim, te pravo na računar. Trebali bismo da imamo pravo na pomagala i liječenje. Međutim, sva ta moja prava su samo na papiru, u praksi se uopšte ne ostvaruju. Ja bih trebao da imam pravo na bijeli štap. No, od toga nemam ništa. Štap sam sam kupio, a to nije jeftino. On košta od 150 do 400 maraka“, priča Gojko.

Trebali bismo da imamo pravo na pomagala i liječenje. Međutim, sva ta moja prava su samo na papiru, u praksi se uopšte ne ostvaruju – kaže nam Gojko.

Sa članskom kartom Saveza slijepih računao je, kaže Gojko, da ima povlastice i prilikom vožnje. Međutim, s obzirom da su autobuske linije privatne, povlastica za osobe sa invaliditetom, u smislu oslobađanja od naplate karte ili makar primjereni pospust, nema.

Gojko priča kako se baš zbog toga jednom našao u neprijatnoj situaciji. Pošto nije želio da plati kartu, smatravši da ima neke privilegije, vozači su ga izbacili iz autobusa. Od tada, člansku kartu i ne vadi iz novčanika, niti išta traži.

Trebalo bi da moj pratilac, koga ja uopšte i nemam, ima besplatnu vožnju, a ja određeni popust. Ali, ne žalim se više, uvijek ima dobrih ljudi, koji mi dopuste da se ponekad vozim besplatno i koji mi pomažu“, kaže ovaj mladić.

Savez slijepih RS – podrška samo na papiru?

Da je društveni položaj slijepih i slabovidih lica veoma težak, saglasni su i u Savezu slijepih Republike Srpske. Na ljestvici problema ove populacije prvo mjesto je tijesno. Mala materijalna primanja, zapostavljenost od strane društva, nedostatak adekvatnih tiflotehničkih pomagala za kompenzaciju nedostatka vida, neadekvatna primjena prava na oslobađanje od obaveze plaćanja participacije u zdravstvu, te značajni nedostaci u oblasti obrazovanja i zapošljavanja, samo su neki od problema.

Predsjednik Saveza slijepih RS Branko Suzić kaže da Savez, u skladu sa mogućnostima nastoji da pomogne svojim članovima. Veliki je problem, kaže, zapošljavanje ovih osoba. Prema podacima koje smo dobili iz Saveza trenutno 150 članova aktivno traži posao. Od 2007. godine do danas ukupno je zaposleno samo 37 slijepih i slabovidih lica uz pomoć i podršku Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje.

“Mi organizujemo pravno savjetovalište, vršimo informisanje članstva u zvučnoj tehnici i na Brajevom pismu, kroz objavljivanje časopisa Zvučni pregled i Zlatne tačke. Organizujemo različite vidove edukacije naročito iz oblasti orjentacije i mobiliteta, opismenjavanje na Brajevom pismu, informatičku obuku uz primjenu govorne sinteze za srpski jezik, vršimo nabavku i distribuciju tiflotehničkih i drugih pomagala, organizujemo različite kulturne manifestacije, književne i literarne konkurse, kulturno umjetničke priredbe, poetsko muzičke večeri, smotre stvaralaštva i ručnih radova slijepih žena, organizujemo provođenje sportskih takmičenja u kuglanju, golbalu, šahu i drugim sportovima, organizujemo rekreativno sportske aktivnosti na lokalnom i republičkom nivou, organizujemo savjetovanja, seminare, konferencije i druge skupove”, naveo je Suzić za “Moju Hercegovinu”.

U Savezu slijepih RS registrovano je ukupno 1.942 članova

Savez slijepih RS okuplja slijepa i slabovida lica na dobrovoljnoj osnovi. Prema trenutnoj evidenciji registrovano ukupno 1.942 članova koji su učlanjeni u Savez putem 22 opštinske, međuopštinske i gradske lokalne organizacije slijepih. U Hercegovini Savez ima registrovane tri Međuopštinske organizacije slijepih i to u Trebinju, Bileći i Foči. Trebinjska organizacija pokriva opštine Trebinje i Ljubinje i broji 75 članova, Organizacija iz Bileće pokriva pet opština i to Bileću, Gacko, Nevesinje, Berkoviće i Istočni Mostar i ukupno broji 135 evidentiranih članova, dok organizacija sa sjedištem u Foči broji 55 članova i pokriva teritoriju tri opštine i to Foču, Kalinovik i Čajniče. Dakle u Hercegovini ima ukupno evidentiranih 265 članova, a pretpostavlja se da na tom području živi više od 300 slijepih i slabovidih lica.

Iz Saveza su saglasni – nadležne institucije, organizacije, ustanove i nadležni organi vrlo često, na svim nivoima, nemaju dovoljno sluha i razumijevanja za specifične potrebe ove populacije. Neophodno je neprekidno razvijati svijest nadležnih kako bi bolje razumjeli i podržali slijepa i slabovida lica i njihovu organizaciju.

Smatraju i da svaki pojedinac može biti od pomoći i koristi u podršci ovoj grupaciji. Slijepi i slabovidi, ističu u Savezu, žele da imaju jednak tretman i status u društvu koje će imati više sluha za specifične potrebe ove populacije. Očekuju jednako dobru komunikaciju i pristojno ponašanje prema njima i da se uvaži njihov hendikep. Očekuju da se sa riječi pređe na djela i da im se praktično unaprijedi ambijent i okruženje u kojem žive.

Iz prve u drugu kategoriju invalidnosti

Još jedan šok za Gojka je uslijedio nakon uvođenja kategorizacije invalidnosti. Nakon što je dugo godina bio u prvoj kategoriji, kao korisnik pomoći drugog lica, prije godinu-dvije, saznao je da je prebačen u drugu kategoriju, pa mu je novčana naknada smanjena. Sada prima samo oko 80 maraka pomoći.

O toj odluci, tvrdi, niko ga nije ni obavijestio, pa se na nju nije ni žalio.

Da na odluku nije bilo žalbe potvrdili su i u Upravi za socijalnu i dječju zaštitu u opštini Berkovići.

Načelnik te uprave Ilija Šetka kaže za „Moju Hercegovinu“ da je situacija mogla biti i drugačija da se Gojko na vrijeme žalio. Obrazloženje ovakve odluke vide u tome što se Gojko, kako je rekao Šetka, može dobro sam kretati, te i u tome što ga komisija, izlaskom na teren, nikada nije zatekla kod kuće. Zaboravili su, izgleda, činjenicu da, zbog obaveza na poslu i studijama, ovaj mladić uglavom i ne može biti kod kuće u Berkovićima.

„Gojko je korisnik tuđe njege i pomoći druge kategorije u iznosu od osamdest nekolike marke, po zahtjevu koji je podnio i Bartelovom testu koji je uradila komisjia imenovana od strane načelnika opštine. Komisija je tako odlučila, referent je donio rješenje. Nije Gojko iz čista mira stavljen u drugu kategoriju, to je urađeno na osnovu nekih parametara. Ja, iskreno, nisam gledao te papire, to je gledala koleginica, i ja podržavam sve što je ona rekla i to sam potpisao. Tu je 4-5 listova testa. Nije samo riječ o tome da li neko vidi ili ne vidi. Uzima se u obzir i to da li neko može da hoda, da jede. Gojko može da hoda sam, da se hrani sam. Ja mislim da smo mi dobro uradili procjenu. Pola opštinskog budžeta bi trebalo onda ići na one koji ne vide, ne čuju, ne mogu da hodaju, ovdje je mnogo takvih ljudi“, objašnjava Šetka za naš magazin, te dodaje da se, ako se Gojko bude žalio, sve mogu dogovoriti.

Zbog uskraćenosti svojih prava, Gojko otkriva, da čak planira da se odjavi iz opštine Brkovići i da se prijavi u Trebinje, u nadi da će mu tu biti nešto bolje.

gojko-samardzic-berkovici-hercegovina-2
“Planiram da se odjavim iz Berkovića i prijavim u Trebinje, u nadi da će mi biti bolje”, kaže Gojko

Život u (polu)mraku

Život u (polu)mraku za Gojka je, ipak, uzbudljiv i ispunjen. Sa sveštenim licima često putuje i obilazi svetinje, sa drugarima i kolegama igra šah, a zna se desiti da zaigra i košarku. Tvrdi da mu to i nije neki problem.

„Lopta je zvučna, pa nije tako teško. Sa malim procentom vida mogu da vidim otprilike gdje je lopta i gdje je tabla. Više koševa, doduše, promašim“ kaže kroz osmijeh Gojko.

On kaže da ljudi imaju korektan odnos prema njemu, rado mu izlaze u suret i pomažu.

„Čovjek ne treba da žali sebe, već da živi sa onim što mu je Bog dao. Samo tako će ga i ostali ljudi prihvatiti, takvog kakav jeste”, kaže.

Želja mu je da, nakon završenih studija nađe posao, da jednog dana zasnuje svoju porodicu, te da upiše postdiplomske studije na Bogosloviji.

Autor

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora