Početna  /  Đorđe Vučinić za MH: U porodici u kojoj je otac alkoholičar, a majka prostitutka, ne možemo očekivati da dijete postane doktor nauka!
Izdvajamo Trebinje

Đorđe Vučinić za MH: U porodici u kojoj je otac alkoholičar, a majka prostitutka, ne možemo očekivati da dijete postane doktor nauka!

rpt
Đorđe Vučinić je rođen na Međunarodni dan šale, 1. april, 1999. godine. Ne šali se kada kaže da ga politika privlači od malih nogu, a voli za sebe da kaže da je ”disident još od osnovne škole”. Ne trpi nepravdu. Osnovnu i srednju školu završava u Trebinju nakon čega upisuje Pravni fakultet Univerziteta u Novom Sadu. Prije dvije godine pokreće blog ”Čitamo li se” na kojem autorskim tekstovima, tačnije kolumnama ukazuje na brojne anomalije u društvu. Na predstojećim lokalnim izborima za mjesto odbornika u Skupštini Grada Trebinja boriće se sa liste ”Za pravdu i red – lista Nebojše Vukanovića”. Sa navršenom 21. godinom, najmlađi je odbornički kandidat liste koju zastupa, a jedan od najmlađih odborničkih kandidata uzevši u obzir sve liste. Za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorio je o kritikama koje iznosi kroz svoje kolumne, potrebi da postoji zdrava opozicija, predizbornim očekivanjima koja se mogu sumirati u njegovoj želji da burači kažu ”zbogom izlizanim ljudima sa političke scene” kao i o tome da se stanje u Srbiji i Republici Srpskoj razlikuje samo u slovu ”D” koje pravi razliku između SNS-a i SNSD-a.

Đorđe Vučinić za sebe kaže da se još od malih nogu bavi politikom, tačnije, bori se protiv nepravde. Na časovima demokratije, još u Osnovnoj školi, na debatama vezanim za izbore ”glumio” je opoziciju, a o razlozima ulaska u politiku, za početak razgovora za MH, ovaj dvadesetjednogodišnji Trebinjac kaže:

Politika me je oduvijek zanimala, još od osnovne škole. Sjećam se da smo na demokratiji u šestom razredu imali neke „izbore“, pa sam se tada u razredu „kandidovao“. Te godine su bili opšti izbori, a ja sam odlučio „da budem“ kandidat za predsjednika RS iz reda opozicije sa tih izbora. Ime mu ne bih spominjao, a mislim da je mnogima jasno o kome se radi, a sigurno da više nikada ne bih izabrao da tumačim ulogu jednog, tada budućeg preletača. Nebojšu Vukanovića poznajem još iz tih klinačkih dana, kada se pojavljivao na BN televiziji. Kasnijih godina smo se i upoznali, pa mogu slobodno da kažem i sarađivali. Važno je istaći da Nebojša i ja imamo prijateljski odnos, te veoma slična shvatanja politike i da moje pojavljivanje na „Listi za pravdu i red“ nije proizvod nikakve ucjene, obećanja ili pritiska, već želje za razbijanjem straha, slobodom, normalnim životom dostojnim čovjeka, što ne bih mogao reći za mnoge mlade na pojedinim listama, ali „svak se o svom jadu zabavio“, to je njihov ili nametnut izbor, ne bih ulazio u to.

Foto: Privatna arhiva

S obzirom da već odavno ukazuje na anomalije društva, a aktivan je i sa blogom ”Čitamo li se” sljedeće pitanje odnosilo se na to šta on kao mlad čovjek vidi kao krucijalne probleme, a nameće se i podpitanje o tome da li je imao pritiske ili prijetnje zbog ”oštrog pera Đorđa Vučinića”?

Prošle su dvije godine otkako sam počeo pisati kolumne, ali oduvijek sam se borio za pravdu ili bolje rečeno protiv nepravde. Iskreno, nisam imao prevelikih neprijatnosti, iako sam ih očekivao.

Naravno, ljudi te gledaju drugačije kad počneš da dižeš glas po određenim pitanjima, neki to prihvate pozitivno, neki se jednostavno odmaknu, ali smatram to za jednu veliku pobjedu, jer mnogi ne smiju javno da iskažu svoj stav.

Do sada sam pisao o raznim temama, ali ključni problem je što su pogrešni ljudi na ozbiljnim funkcijama. Ne mislim da su oni pogrešni takvi kakvi jesu, već da nisu dostojni funkcija koje obavljaju. Da karikiram, nemam ništa protiv čobanina, ali njemu je mjesto među ovcama, a ne u fotelji.

O potrebi postojanja opozicionog mišljenja, Vučinić kaže da je ono neminovno čak i za porodičnom trpezom, ”kada je ručak nekom preslan a nekom neslan”. 

Stara izreka kaže: „Koliko ljudi, toliko ćudi“, pa samim tim jednostrana politika nije dobra.

I u kući kad se kuva ručak, neko voli da jede bečke šnicle, a nekome se jede grašak. Sigurno da bih i ja svojoj majci ili babi kada kuva ručak trebao da postavim smjernice je li ga presolila ili nedovoljno posolila.

Tako je i u čitavom društvu. Ako nema kritike, onda čovjek pomisli da je na pravom putu, iako možda nije, pa umjesto da dođe do cilja, odveze se u provaliju, a da toga nije ni svjestan.

Kao student prava i budući pravnik, kako iz ugla struke koju si odabrao za životni poziv vidiš stanje u BiH/RS pa i regiona, šta je to što najviše “škripi” u uspostavljanju pravne države?

U uspostavljanju pravne države škripi prije svega u „moj do mojega“ politici. Ne smiju se postavljati dvostruki aršini, samo zato što je neko „naš“ ili „njihov“. Sudstvo bi i de facto trebalo da bude nezavisno, policija ne bi smjela da služi pojedincu ili partiji. Kad bi se tumačili zakoni onako kako su napisani, bezrezervno prema svakome isto, a manje tražile rupe u tim istim, kad bi poštenje, moral i pravda prevladali, sigurno je da bi sve funkcionisalo normalno.

Ali, u porodici u kojoj je otac alkoholičar, a majka prostitutka, teško da možemo očekivati da dijete postane doktor nauka.

Kakve su tvoje prognoze/projekcije predstojećih lokalnih izbora?

Iskreno, nisam neko ko bi se bavio statistikom, niti vjerujem anketama, pogotovo naručenim, ali siguran sam u to da u Trebinju vlada jaka atmosfera. Kad kažem „jaka“, mislim na to da se osjeti da će vrlo vjerovatno doći do određenih promjena.

S tim u vezi mislim da će Trebinjci reći konačno ZBOGOM preletačima, „satelitima“ koji skaču kao pas za korom hljeba, te da takve liste u najboljem slučaju po njih mogu imati po jednog predstavnika u gradskoj skupštini.

Isto to ZBOGOM očekujem da će dobiti i izlizani ljudi s naše političke scene, a ako bi novi ljudi dobili šansu, siguran sam da više nikada neće biti isto. Šta će biti, ko s kim koketira, ko je dosljedan svojim principima, a ko po svaku cijenu želi biti u vlasti, vidjećemo kroz par mjeseci.

Foto: Privatna arhiva

Smatraš li da veliki broj mladih na stranačkim listama može aktivirati mlade da izađu na izbore? Kakvu podršku očekuješ od svojih vršnjaka?

Sad ide ona dosadna, milion puta izgovorena, napisana i pročitana rečenica: „Na mladima svijet ostaje“. Ali to je zaista tako. Neka se svi zapitaju kakav je to grad u kojem žele da žive. Takođe, zašto upisuju određena zanimanja i zašto, ukoliko im je to plan, žele da napuste zauvijek ovaj grad i ovu državu. Neka glasaju onako kako misle da treba. Naravno, ne mislim da treba za 50KM, već na to da glasaju za onoga za koga misle da će moći da iznese teret vlasti i uz sve to da donese nešto novo. Ovo je mali grad i realno se gotovo svi ljudi poznaju, ako ne lično, putem određenih glasina. Siguran sam da svako može da se poistovijeti sa nekom listom i da nađe svog „favorita“.

S obzirom da studiraš u Srbiji, u Novom Sadu, možeš li povući paralelu između ovdašnje i tamošnje vlasti?

Novi Sad je mnogo veći grad, za koji kažu da ima oko 80.000 studenata. Takav grad ima svoju perspektivu, te je lakše doći i do nekog posla „za dnevnicu“, što često rade studenti. Što se tiče toga da li je vladajuća stranka sve preuzela, reći ću na primjeru upravo preko studenata. Gotovo sve studentske organizacije svakog od fakulteta koji pripadaju Univerzitetu u Novom Sadu kontroliše SNS.

A što se tiče paralele između te dvije stranke i stanja u državama, ja često kažem da je razlika između SNS i SNSD baš u slovu „D“ koje simboliše Milorada Dodika. SNSD je SNS sa Miloradom Dodikom i obrnuto.

Plašiš li se postizbornih ”preletača” u okviru opozicionog bloka? Koliko je tvoje povjerenje prema koalicionim partnerima?

Lista za pravdu i red potpisala je isključivo sporazum sa kandidatom za gradonačelnika, Ilijom Stankovićem. Naravno, jasno je da će naša lista eventualnu buduću većinu činiti zajedno sa SDS-om, PDP-om i HNP-om.

Ja želim da vjerujem u to da je vrijeme preletača nešto što je ostalo iza nas. Ipak, vjerovali smo u razne Kovače, zbog kojih je narod „skovao“ čitavu opoziciju u rečenicu: „Svi su isti“.

Siguran sam da na našoj listi neće biti iznenađenja, a vjerujem i u pojedince koje dobro poznajem sa ostalih listi. Ne želim nositi ničiji krst, ali ne bih bio u koži izdajnika.

Foto: Privatna arhiva

Često kritikuješ tzv “satelitske partije”. Koliko one mogu uticati i biti važan faktor na političkoj sceni, kako Trebinja, tako i šire?

Satelitske partije su SNSD u malom. Siguran sam da bi za šaku ličnih koristi bile i SS divizija u malom.

Ne znam šta takvi nude svojim glasačima i na koji ih način ubijede da glasaju za njih, jer su mnoge od tih partija bile „u svakoj pređi“, poput Socijalističke partije ili Pokreta za Trebinje, koje interesuje isključivo vlast.

Narod nažalost pada na sitna obećanja, 50KM, vreću brašna ili kilo kafe, pa takvi prelaze cenzus. Njihov uticaj je veliki jer oni zajedno sa SNSD-om čine većinu iz koje ne smiju da izađu, jer nemaju snagu otpora, pa taj isti SNSD po svaku cijenu prate i podržavaju. To se pokazalo i na DNS-u iz kojeg je stvoren DEMOS, na Socijalistima koji su se pocijepali na pola. . .

Za kraj razgovora, Đorđe je govorio o tome na koji način bi ”natjerao” potencijalne birače da baš njemu svojim glasom daju priliku?

Birače ne bih ni tjerao, ni molio da glasaju za mene. Smatram da je to priča onih koji ni na koji drugi način ne mogu da pridobiju nečije simpatije. Ni djevojkama se ne udvaram tako što se predstavljam u nekom svjetlu u kojem one žele da me vide, već sam takav kakav jesam, pa odabrale me one ili ne. Šalu na stranu, mislim da je Crna Gora pokazala da se režim može rušiti i demokratskim putem, samo ako svi učestvujemo u tome, a nezadovoljnih je i previše. Glasanje je anonimno, te niko nema ni pravo da te pita za koga ćeš glasati. Tu prednost bi trebalo iskoristiti. Zato, pamet u glavu i olovku u ruku – poručuje za kraj razgovora za internet magazin ”Moja Hercegovina” Đorđe Vučinić.

Igor Svrdlin

 

 

 

 

 

26 Shares
26 Shares
Copy link