Na političkoj sceni Republike Srpske, bar kad je riječ o njenom aktuelnom „najvećem sinu“, nije moguće ponavljanje slučaja iz Njemačke prije jedne decenije. Naime, 2013. godine, uoči izbora u toj zemlji, opoziciona Socijaldemokratska partija (SPD) kandidovala je Pera Štajnbrika za kancelara. Ovom, sada već zaboravljenom kadrovskom adutu švapskih „crvenih“, u kampanji je prvo odlično išlo, do te mjere da je u anketama bio gotovo izjednačen sa neprikosnovenom Angelom Merkel.
Međutim, par sedmica uoči izlaska na birališta, Štajnbrik je napravio neočekivani gaf. Pristao je na tzv. nijemi intervju za „Zidojče cajtung“, odnosno magazinsko izdanje petkom tog poznatog medija. Specifičnost ove rubrike je u tome što sagovornici ne koriste riječi, već na pitanja odgovaraju gestikulacijom, a ulogu klasičnih odgovora u pisanoj formi, u ovom slučaju, imaju fotografije. Upitan za jednu raniju aferu, povezanu s njim, Štajnbrik je reagovao bijesnim izrazom lica i pokazao srednji prst. Naravno, novine su jedva dočekale tu nenadanu ekskluzivu i automatski postavile Šajnbrikovu manuelnu imitaciju penisa na naslovnu stranu.
Pošto je Njemačka, bez obzira na sve transformacije, i dalje relativno konzervativno društvo, čitava situacija je vrlo nepovoljno odjeknula. Zbog ovakve nepristojnosti, Štajnbrik je u kratkom periodu doživio značajan sunovrat popularnosti, a kada su prebrojani glasovi, ispostavilo se da je CDU Angele Merkel imao oko 10 procenata prednosti nad konkurentskim SPD-om Pera Štajnbrika, iako je samo par sedmica prije toga djelovalo da će duel biti neizvjestan do samog kraja.
Neprospavana noć
To se ne može dogoditi Miloradu Dodiku, predsjedniku RS i lideru SNSD-a. Naravno, većina političara širom planete ili regiona već bi praznila fioke u kabinetu, nakon slučaja kakav se nedavno desio Dodiku, sa neopreznim komentarima o Novaku Đokoviću i njegovoj porodici u neformalnom razgovoru sa voditeljem, uoči zvaničnog intervjua na RTS-u. Ali, prvi čovjek Srpske nema razlog za brigu. Najdramatičnije u vezi s tim već mu se desilo, a to je, prema vlastitom priznanju, bila neprospavana noć poslije objavljivanja famoznih par trenutaka iskrenosti na društvenim mrežama, a zatim i u medijima širom regiona.
“Mada su, mogu ti reći, malo ovi Đokovići teški u pi..u materinu, uf… Naši ljudi to doživljavaju kao emociju, a kada uđeš u posao – auuu… Ciganija poprilična, mogu ti reći. Oni saradnici njegovi, još izgubi u polufinalu, a mi sve bazirali…”, rekao je Milorad Dodik Gorislavu Papiću, ostajući minimalno nedorečen, zbog ispravke voditelja da je riječ o četvrtfinalu, govoreći o očekivanjima od Novaka tokom turnira Srpska open.
O samoj epizodi već je mnogo raspredano, ali nije na odmet izdvojiti par detalja. Sanja Vulić, poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu BiH, za koju je Milorad Dodik „bog“, pa kao takva sigurno ne solira u situacijama ove vrste, prva se oglasila, kada je riječ o kadrovima njegove stranke. Na tragu Dodikove izjave o noći bez sna, čitavu situaciju je okarkterisala kao posljedicu činjenice da „finansijeri Narodnog fronta ne spavaju“.
Naravno, sigurno nije imala u vidu Dejana Slijepčevića, novosadskog preduzetnika i ujaka Vukote Govedarice, niti Vedrana Jarića, banjalučkog biznismena, kao dvije osobe koje se u proteklim mjesecima najčešće pominju kao ključni ljudi za finansijsku logistiku NF-a. Ovo je bila očita aluzija na Aleksandra Vučića, kao glavnog „osumnjičenog“ za patronat nad strankom Jelene Trivić, sa stanovišta Dodikovog okruženja.
Nakon što je predsjednik Srbije indirektno „optužen“ da stoji iza čitave situacije, oglasio se i RTS, začinivši čitav galimatijas specifičnom vrstom humora. Naime, iz vrha javnog servisa u Beogradu poručili su da, osim angažmana MUP-a, očekuju da se u „istragu“ uključi i BIA, što je već urnebesan momenat, pošto bi oni morali biti ključni akteri ujdurme, ukoliko su u pravu konspirolozi, skloni odbacivanju spontanih predznaka kompletne sage.
Osim toga, Dragan Bujošević i njegovi saradnici otvoreno su prebacili lopticu na teren RTRS-a, obznanjujući da je i njihov pandan iz Srpske imao identičan tehnički pristup neformalnom dijelu Dodikovog pojavljivanja na RTS-u. Ako se ta poruka uzme u obzir, jasno je da je predsjedniku RS sugerisano da mu je, umjesto sumnjičenja braće i sestara iz matice, bolje da se pozabavi „mangupima u sopstvenim redovima“.
Fascinantno je da se, svaki put kad Milorad Dodik prolazi kroz sličnu blamažu, od „eksperata“ bliskih njegovom kabinetu i zaduženih da tumače „kvadraturu kruga“ takvih okolnosti, kao ključna, uvijek potencira tema „neovlaštenog snimanja“, a zatim i iste takve distribucije audio-video zapisa šefovih gafova. U budućnosti, bezbjednosnim „magovima“ bilo bi bolje da (ne)posrednom „poslodavcu“ objasne da, imajući u vidu funkciju na kojoj se nalazi, ne može biti potpuno komotan i pričati naokolo svaku prvu stvar koja mu padne pamet. Odnosno, može, ali onda treba biti spreman i na posljedice, jer su danas tehnološke mogućnosti takve da je snimak neopreznog torokanja mogao da plasira bilo ko iz tehnike RTS-a, pa čak i RTRS-a, bez ikakvih krupnih špijunskih igara, kao dio pukog egzibicionizma i banalne individualne želje da se sa stotinama hiljada ljudi podijeli jedna pikanterija. Zabavna većini posmatrača, iako sigurno nije neposrednim akterima.
Viši interes
Besmislena je rabota „forenzički“ tretirati svaku riječ prilično stihijske Dodikove naracije. Ipak, jasno je da su formulacije takve da se ne mogu otpisati kao isključivo bavljenje visokopozicioniranim operativcima iz Đokovićeve fondacije, čiji upliv, naravno, nije nebitan u organizaciji turnira, ali u prelomnim situacijama svakako nemaju posljednju riječ. Biće da na meti jesu bile prvenstveno te persone, ali da se opanjkavanje odnosilo i na brata Đorđa, kao formalno prvog u toj hijerarhiji, kao i na oca Srđana, kao vječnu „sivu eminenciju“ većine finansijskih aktivnosti povezanih sa Novakom.
A na kraju – i na samog broja jedan svjetskog tenisa. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je eliminisan prije završnice Srpska opena. To je prigovor karakterističan za jednu svijest spremnu na svaki marifetluk, a tada je, naravno, nepojmljivo da postoji sportski rezultat koji se ne može „dogovoriti“, u slučaju da postoji nekakav „viši interes“.
Dodik povremeno zna da bude i duhovit, ali je simptomatično da tu osobinu pokazuje samo kad je u ofanzivnoj ulozi. Čim je u defenzivi, potpuno je operisan od smisla za humor. Kada ne bi bilo tako, imao bi optimalnu „izlaznu strategiju“ iz čitave situacije, uključujući i njen posljednji interesantan segment, „politički nekorektni“ termin koji se formalno odnosi na Rome, a suštinski, u vokabularu svih Južnih Slovena, bez obzira na širok spektar značenja, nerijetko podrazumijeva sitničarenje, pa i škrtost, a naročito prevaru u poslovnim i međuljudskim odnosima.
Dakle, iz čitave brljotine, Dodik bi se koliko-toliko izvukao kada bi pozvao Novaka sa porodicom i saradnicima da ponovo dođu u Banjaluku. I to, recimo, već na prvi predstojeći Đurđevdan, kao najpoznatiju srpsko-romsku poveznicu i obostrani praznik. Manevarski prostor mu je takav da slučaj „Ciganija“ može amortizovati samo kroz šalu, komiku i zezanje, pa makar Đokoviće, odobrovoljene visprenim doskočicama, „grešnik“ iz Laktaša na banjalučkom aerodromu 6. maja dočekao uz orkestar MUP-a RS koji svira znamenitu muzičku temu „Erdelezi“.
A za rejting ne mora da se brine. Jer, Milorad Dodik je odavno prešao hronološku granicu nakon koje ovakve situacije ne mogu da ozbiljno uzdrmaju njegove pozicije unutar biračkog tijela. Kada se politička biografija Slobodana Miloševića završila 5. oktobra 2000, bilo je teorija da je za ovovremene srpske vladare kobna trinaesta godina, što je ilustrovano protokom vremena od prvog ozbiljnog skoka u sedlo, nakon famozne Osme sjednice CK SK Srbije, do naprasne primopredaje dužnosti sa Vojislavom Koštunicom. Međutim, taj primjer ne može da se tretira kao „zakonitost“, jer je Miloševićev slučaj izuzetak, budući da mu je veći dio predsjedničke karijere, sticajem okolnosti, protekao u znaku krvavih ratova, žestokih demonstracija i sličnih tektonskih poremećaja.
Kontrakampanja
Dodik, kao i njegov prekodrinski kolega Vučić, ipak su u foteljama u mirnodopskoj fazi, pa su i raspleti drugačiji. Za njih dvojicu važi pravilo kraja drugog mandata, ako se ta kategorija tretira kao redovna, odnosno kao raspon od četiri sezone. Dakle, politički su preživjeli osam godina vladavine i nisu u tom kritičnom momentu smijenjeni, milom ili silom. Ukoliko im se tada ništa nije desilo – mada je, bar u Dodikovom slučaju, osma godina bila najrizičnija, imajući u vidu tijesne izbore 2014 – to znači da su u očima većine Srba, govorili oni ijekavicu ili ekavicu, dobili status kada im se sve prašta.
Kao što je Dušan Kojić – Koja iz „Discipline kičme“ svojevremeno rekao da Džoniju Rotenu i Miku Džegeru, zbog ranijih zasluga, toleriše svaku brljotinu snimljenu do kraja života, tako i poklonici Dodika i Vučića imaju razumijevanje za svaku „grešku u koracima“ njihovih idola. Znači, Novak, Srđan i Đorđe Đoković, sa sve majkom Dijanom, a pogotovo anonimnim osobljem, još bi morali da budu srećni i zahvalni što će se sve završiti na maloj neopreznosti, eventualno nesporazumu. Jer, uopšte nije isključeno da bi, da su kojim slučajem odgovorili na epizodu sa „ciganijom“, nesumnjivo bili izloženi kontrakampanji. A zna se ko bi završio kao „donji“ u tom obračunu. Sigurno, poraz se ne bi desio dobrom čovjeku koji se, eto, malo zaboravio i opustio, pa je lanuo i koju riječ viška o glavnom sportskom heroju Srba u 21. vijeku.
Bijelu zastavu bi, naravno, morao da istakne višestruki pobjednik Vimbldona ili Rolan Garosa, jer, ako bi otvorio Pandorinu kutiju, kao bumerang bi mu se vratili svi „prestupi“ koji su se do sada krčkali na laganoj vatrici tračeva na društvenim mrežama. Na tapetu bi se našlo mnogo toga – od čudnih prehrambenih navika i nesklonosti roštilju, preko neodgovarajućeg izbora partnerke za koju višemilionski žiri ima brojne estetske ili karakterne primjedbe, do fascinacije Semirom Osmanagićem i piramidama u Visokom, što nikako ne ide u glavu „autoritetima“ za pravoslavlje kojima bar dvije Božije zapovijesti, one o neprihvatljivosti laži i krađe, nisu naročito drage.
Mačke i miševi
Takav odnos snaga je posljedica sistema koji eksperti za geopolitiku već godinama nazivaju „stabilokratijom“. U srpskom slučaju, to je dominacija Dodika i Vučića koju može da prekine samo prirodni biološki kraj ovog dvojca, kroz više decenija, a sigurne ne bilo kakva opozicija ili strani faktor, sa Zapada ili Istoka, svejedno. Jer, kada bi se Dodik bojao miševa iz SAD, prinuđenih na bezglavu bježaniju iz Kabula, on bi sa sobom mačku nosio, a za istom mjerom bi posegao i Vučić, u potencijalnom duelu sa Rusima, beznadežno zaglavljenim u blatu Bahmuta.
Stručnjaci za socijalnu psihologiju bi ovakav fenomen pokušali da objasne klasifikacijom građana na one kojima odgovara „monokratski“ tip političara, te na druge, sklonije „ideokratskom“ modelu djelovanja u ovoj sferi. Naravno, danas u RS i Srbiji uvjerljivo dominira prva kategorija glasača, sklona da „monokratski“ prati svaku transformaciju voljenog bića na čelu određene stranke, makar se radilo o otkačenom bauljanju iz jedne u drugu krajnost.
U „ideokratiji“ nema nikakvog sentimentalnog vezivanja za ličnosti, već su principi sve, a ako trenutni favorit odstupi od njih, bez pardona će biti zamijenjen rezrevnom personalnom opcijom, najbližom stabilnom sistemu vrijednosti. Normalno, proteći će još mnogo vode Unom, Vrbasom, Savom i Drinom, kao i Dunavom i Moravom, dok se većina Srba odluči da političke utakmice posmatra sa „ideokratske“, a ne sa „monokratske“ tribine.
Do tada, Dodik će moći da na svih 1.000 pitanja o političkim potezima, započetih riječju „zašto“, relaksirano odgovori sažetim izrazom „zato“, bez ikakvih detaljnijih tumačenja. A ukoliko mu neko baš stane na muku, u kojoj mu nelagodno meškoljenje izazivaju vanpolitički povodi, poput aktuelnog sa Đokovićima, pa beskrajne dijaloge sa neistomišljenicima produži i na 1.001 noć, onda preostaje tek da se posloži Vučićevim oprobanim receptom. Onim u kojem „dosadnim“ radoznalcima, koji ga stalno podsjećaju da je negdje grdno zgriješio, skreše u brk: „Jesam, pa šta“.
