Anonimne šaljivdžije u doba SFRJ smislile su rimu: „Nema bitke, nema rata bez Jasera Arafata“. Nisu ni slutili da će ova zezalica relativno brzo postati deplasirana, jer su se Južni Sloveni tokom devedesetih godina prošlog vijeka vinuli u sam svjetski vrh, što se tiče potencijala za oružane sukobe. Na taj način, dali su povoda podjednako duhovitim stihoklepcima širom planete da plasiraju slične sintagme o militantnim Balkancima.
Kada se na prostoru između Vardara i Triglava završila decenija žestoke pucnjave, u novonastalim državama uslijedio je period kakvog-takvog mira. Kud će, šta će, stanovnici ovog regiona morali su dugi period dokolice, bez plemenitog zvuka pušaka, topova i tenkova, ispuniti posmatranjem obračuna u drugim dijelovima svijeta. Iako voajerskog entuzijazma ne manjka u Hrvatskoj i Srbiji, u toj disciplini se posebno ističe postdejtonska Bosna i Hercegovina.
Prvo ozbiljnije uzbuđenje te vrste u oba entiteta, i u Republici Srpskoj i u Federaciji, izazvao je rat u Ukrajini. Tek što se ovdašnja publika sa transparentima podrške rasporedila po tribinama, uslijedio je novi „vatromet“. Ovog puta, riječ je o sukobu Izraela i Palestinaca, sa oblašću Gaze u fokusu.
Kada je riječ o duelu Moskve i Kijeva, polarizacija u BiH je prilično jednostavna. Većina Srba u RS podržava Rusiju, a bošnjačka, pa i hrvatska populacija u FBiH skoro u potpunosti je na strani formacija Vladimira Zelenskog. U prvom slučaju, postoji i manji procenat izuzetaka od takvog pravila, ali nedovoljan da promijeni generalnu sliku raspoloženja.
Globalisti i suverenisti
Ipak, dok je nakon 24. februara 2022. godine uspostavljen predvidiv „odnos snaga“ u BiH spram istoka Evrope, poslije 7. oktobra 2023. ovdašnji doživljaj borbe za kontrolu nad Gazom nije nimalo jednostavan. Ne samo zbog očekivane komične samouvjerenosti na sve tri strane u Bosni i Hercegovini, koja seže do uvjerenja da će njihov stav biti svojevrsni „jezičak na vagi“, sa kapacitetom da utiče na rasplet izraelsko-palestinskog sukoba.
Mada u regionu ima analitičara sklonih šablonima, nema osnova da se, poput njih, naprosto, konstatuje kako Bošnjaci podržavaju arapsku stranu, a Srbi i Hrvati jevrejsku. Istina, među Bošnjacima ima najmanje „pukotina“, pa je izrazita većina uz Palestince, ma koliko manji dio javnosti u Sarajevu i gravitirajućim sredinima pokazivao izvjesnu distancu prema metodama Hamasa. Nema dokaza da se značajniji segment Hrvata u BiH različito pozicionirao u odnosu na zvanični Zagreb, koji demonstrira proizraelske stavove. Bar kad je o Andreju Plenkoviću riječ, jer, povremeni propalestinski gard Zorana Milanovića u tom miljeu, ipak, i dalje predstavlja egzotiku.
Ali, u Republici Srpskoj se, u odnosu prema Bliskom istoku, i na društvenim mrežama i u neposrednoj komunikaciji prvi put golim okom može registrovati kompleksnije raspoloženje i naglašenija polarizacija. Moguće je da ona ima veze i sa sklonošću „globalističkim“ ili „suverenističkim“ uvjerenjima, pri čemu Izrael, zbog nedvosmislene podrške zapadnih elita, postaje simbol prvog svjetonazora, a Palestinci, volšebno, dobijaju status „branilaca“ drugog pogleda na svijet.
Istraživanja u RS, naravno, nema, pošto su rijetki „eksperti“, skloni da se predstavljaju kao autoriteti u tom fahu, zauzeti „baždarenjem“ stranačkih rejtinga u skladu sa željama naručilaca, prvenstveno onih iz vladajućih struktura. Moguće je da određenu težinu ima anketa koju je na teritoriji Srbije nedavno realizovala „Nova srpska politička misao“ Đorđa Vukadinovića. Naime, tokom oktobra, u okviru šireg uvida u raspoloženje građana, ova adresa – poznatija kao solidno posjećena internet stranica, ali sasvim relevantna i za analize javnog mnjenja – provjerila je nivo podrške Izraelcima i Palestincima, tokom aktuelnog rata, među stanovnicima Srbije. Ispostavilo se da je doslovno isti procenat ispitanika sklon i jednoj i drugoj strani. Jer, po 11 odsto učesnika istraživanja bilo je uz Izrael, odnosno Palestince. Zanimljivo je da je 36,6 odsto ispitanika odgovorilo da ne podržava nikoga, a 41,4 odsto da ne zna ili da nema stav.
Nije isključeno da slični parametri vrijede i za RS. Jer, kada su u pitanju krupnije, globalne teme, raspoloženje u Srpskoj i Srbiji se ne razlikuje mnogo. Ukoliko ipak ima potrebe za korekcijama, njima je mjesto u broju neutralnih i neopredijeljenih. Taj procenat je, vrlo je moguće, ipak manji u RS. Izjednačen odnos sklonih Izraelu i Palestincima je, uopšte nije isključeno, karakteristika i Srba zapadno od Drine. Iako su stanovnici RS, bar starije i srednje generacije, imali duže i krvavije ratno iskustvo iz devedesetih, paradoksalno, kod njih je manja vjerovatnoća indiferentnosti prema sukobima u svijetu, čak i prema geografski dalekom ratu na Bliskom istoku. Jer, žive u tronacionalnoj i dvoentitetskoj sredini, a svaka „akcija“ unutar jednog elementa uglavnom izaziva „reakciju“ u ostatku te jednačine.
Dakle, ako se pođe od procjene da su Srbi u RS, oni koji imaju stav, izjednačeni u podršci Izraelu ili Palestincima, ali da ih ipak više od polovine ne želi svrstavanje u tom sukobu, takva struktura se, sigurno, razlikuje od potpuno jednodimenzionalnog stava vrha RS. Ne tako davno, moguće je sredinom prethodne decenije, Milorad Dodik i rukovodstvo Srpske otkrili su ovu lokaciju i nedvosmisleno počeli da izražavaju naklonost prema Izraelu. Rezon je veoma jednostavan – u BiH, i u ratu i miru, na jednoj strani je hrišćanstvo, nekada samo pravoslavno, a povremeno i katoličko, dok je na drugoj „obali“ islam. Na Bliskom istoku, prema ovoj matrici, na sceni je sličan sukob, sa judaizmom naspram muslimana.
Mogu, ali zašto bih?
Ipak, vrijeme je pokazalo da je to račun bez krčmara. Ova politička „ljubav“ je skoro u potpunosti jednosmjerna. Bilo je, iz RS, raznih pokušaja i političkog partnerstva, pa i ekonomske saradnje. Kakvi su rezultati tog entuzijazma, jasno je već par sezona, posebno od momenta kad su pojedini radoznalci provjerili šta se nalazi na adresi famoznog predstavništva Srpske u Izraelu. I ustanovili da tamo nema – ničega i nikoga.
Zbog čega je tako? Biće da je najilustrativnije tumačenje, relativno skoro, ponudio Ivica Dačić. Opisujući u jednoj beogradskoj TV emisiji iskustva iz perioda dok je bio šef diplomatije Srbije, pomenuo je i susret sa ranijim predsjednikom Izraela. U tom dijalogu, došli su do jedne izuzetno uticajne grupe sunarodnika Dačićevog sagovornika, i to iz SAD. Tada je ministar spoljnih poslova Srbije zavapio: „Možete li mi dati njihove konktakte?“ Uslijedila je pauza, a zatim se čovjek s kojim je Dačić razgovarao nasmijao i prozborio: „Mogu, ali zašto bih to učinio?“ Na kraju mu je ipak pomogao, ustupajući mu brojeve telefona koje ne posjeduje baš svako.
Upravo je ta sintagma „ali zašto bih“ simptomatična, te još više – poučna, za sve koji se, ne samo među Srbima, zanose idejom da će uveliko poboljšati sopstvenu poziciju ukoliko izgrade dobre relacije sa oficijelnim Tel Avivom, odnosno Jerusalimom, a samim tim – slijedi dalje u ovom naivnom vjerovanju – i sa znamenitim osobama iste nacionalnosti u Vašingtonu.
Međutim, to je zaluđivanje i iluzija, jer je adresa prema kojoj su usmjerena takva očekivanja, naprosto, šampion spoljnopolitičkog egoizma na planeti kojom inače dominiraju razni vidovi samoživosti. Iako se, izvorno, fraza „oni nemaju trajne saveznike, već samo vječne interese“ povezuje sa Britancima, u nju su se, u ništa manjoj mjeri, uvjerile sve prestonice u svijetu koje su povjerovale u fantaziju da će „završiti posao“ ako pokušaju da uvrste specifičnu zemlju sa Bliskog istoka na vrh rang-liste vlastitih „prijatelja“.
Lucidni intervali
Nezainteresovan za ovakvu realnost, Milorad Dodik ne posustaje sa euforičnim izjavama podrške Izraelu, računajući valjda, u maniru vještog trgovca poljoprivrednim proizvodima iz Lijevče polja, da će prije ili kasnije biti nagrađen od izraelske političke elite, što finansijski, što podrškom u unutrašnjim duelima u BiH. Naravno, ovaj afinitet je potpuno jednosmjeran, pa čak nema ni kurtoaznih gestova zahvalnosti od rezidentne ambasadorke Izraela, zadužene za BiH.
Ta gospođa inače, sa razlogom, ulazi u polemike sa Željkom Komšićem i sličnim prohamasovskim jastrebovima sarajevske politike, ali, ne nalazi za shodno čak ni da „uvrsti u zapisnik“ suprotno intonirane poruke iz vrha RS. U takvim okolnostima, i Dodik ima povremene lucidne intervale, pa ovih dana konstatuje da „svaka vrsta navijačkog odnosa nije fer i korektna“. Ali, šta to vrijedi kada suvisla zapažanja brzo zatrpa gomilom ostrašćenih opaski.
U ovakvom svrstavanju, predsjednika SNSD-a ne prate opozicionari iz Srpske, ali ne zbog specijalne političke mudrosti, već uglavnom usljed notorne sklonosti inerciji, u kojoj spoljnopolitičke preokupacije počinju i završavaju sa ispraznim naglabanjem o tzv. evropskim integracijama. U takvom raspredanju prednjače predvodnici PDP-a i NF-a, u nešto manjoj mjeri učestvuje i prva postava SDS-a, a jedini odmak, na momente, stiže od osnivača Liste za pravdu i red.
S druge strane, lideri vladajuće „Trojke“ iz FBiH, ali i njihovi navodni oponenti poput Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, krajnje zagriženom retorikom pokušavaju da ostave utisak da je kompletna Bosna i Hercegovina uz Gazu. Puka je sreća što je BiH ipak geografski relativno udaljena od Bliskog istoka, inače bi ovdašnje političke strukture, ako ništa drugo, bar ponudile Hamasu ili Benjaminu Netanjahuu skromnu participaciju „dobrovoljaca“ u ratnim naporima dvije strane.
Ovako, preostaje im tek da na zasjedanjima Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, eventualno i u drugim međunarodnim forumima, zauzimaju „busije“. Sarajevska ekipa, zahvaljujući kontroli Elmedina Konakovića nad Ministarstvom spoljnih poslova, kao i dvotrećinskom „paketu dionica“ u Predsjedništvu BiH, uz znamenitog Zlatka Lagumdžiju na ambasadorskoj poziciji u Njujorku, ipak uspijeva da ostvari tragikomične „pobjede“ u tom stupidnom nadmetanju. Takav je bio glas podrške u ime BiH prilikom glasanja u GS UN o jordanskoj rezoluciji, naravno, krajnje pristrasnoj, što se tiče agitacije za palestinsko stanovište prema krizi.
Mitovi i legende
Bez obzira na sve ove bure u čaši vode, na kraju će se, ipak, ispostaviti da je najkrupniji doprinos odnosima RS i Izraela dao pokojni Ari Livne, dok takva uloga u bošnjačkim koordinatama, kada je riječ o podršci Palestincima, vjerovali ili ne, pripada nekadašnjem lideru SDP-a BiH Nijazu Durakoviću.
Što se tiče Livnea, njegova naklonjenost Srbima počiva na odrastanju i mladosti, mada u tim periodima nije bilo previše povoda za lijepa sjećanja. Jer, tokom Drugog svjetskog rata je jedva sačuvao glavu, što nije bilo jednostavno, naročito u finišu njegovog prisilnog rada u Boru, a ni u FNRJ nije ga čekala bolja perspektiva, budući da je završio u zatvoru kao „informbirovac“. Ali, bez obzira na to, otišao je u Izrael, još u prvim godinama postojanja te države, u narednim decenijama ne gubeći razumijevanje za Srbe sa kojima je stasavao.
Neobično je da je u završnici njegovog života sve to bilo fokusirano na Republiku Srpsku, a ne na Srbiju, sa kojom je povezana čitava njegova rana biografija. Međutim, koliko god bio spreman da se založi za RS u Izraelu, a nije bio irelevantan u tamošnjim okvirima, teško da se za ove domete može reći da su sezali dalje od njegovog ličnog odnosa sa Miloradom Dodikom. U takvim okolnosotima, personalne sugestije, moguće i usluge, imale su neveliki uticaj na ukupno pozicioniranje nacionalne „kockice“ prekodrinskih Srba u izraelskom mozaiku.
Za razliku od Livneove ozbiljne, mada ne i dalekosežne uloge, druga Dodikova „akvizicija“ već je imala potpuno precijenjena, pa i komična obilježja. Dok je Avigdor Liberman bio šef diplomatije Izraela, u Sarajevu naročito, a dijelom i u RS, nastajali su brojni mitovi i legende o bog zna kakvoj srpsko-izraelskoj „zavjeri“, sa ciljem uspostavljanja potpune dominacije RS u odnosima u BiH, pod navodnim jevrejskim okriljem. Međutim, dobri poznavaoci internih situacija u vladajućoj strkturi smatraju da ništa od toga nije blizu istine i da je imalo više veze sa Dodikovim mistifikacijama ovog odnosa, nego sa realnošću.
O tome svjedoči i posljednji njihov susret, dok je Liberman još bio u izraelskoj vladi. Naime, Dodik je otišao u Beč da se vidi sa Avigdorom. Pošto su se u RS i BiH kroz par dana održavali izbori, lideru SNSD-a je bilo veoma važno da dobije i Libermanovu podršku. Međutim, „sastanak“ je trajao vrlo kratko, moguće 15 minuta, a održan je u jednom vrlo neuglednom bečkom lokalu, maltene krčmi. Nakon susreta, tada uticajni Izraelac pristao je da pred kamerama izgovori par rečenica o izborima u BiH.
Ali, avaj, umjesto nedvosmislenog poziva građanima RS da glasaju za „velikog prijatelja Izraela iz Laktaša“, uslijedilo je tek kratki, uopšteni, kurtoazni i neutralni apel ljudima u Srpskoj da ispune svoju građansku dužnost pukim izlaskom na birališta. Dodik je tada bio prilično kivan na „druga“ koji je kasnije morao da se zadovolji opozicionim statusom sa ne baš presudnim poslaničkim klubom u Knesetu. To nije spriječilo medije u BiH da još izvjesno vrijeme fantaziraju o osovini Dodik – Liberman nakon koje „ništa više neće biti isto“.
Nijaz u PLO
Paradoksalno je da su se „radoznalci“ u oba entiteta daleko manje bavili mjestom Nijaza Durakovića u ovom kontekstu. Jer, manje je poznato da je on, u momentu kada još nije napunio ni 20 godina, bio jedan od rijetkih koji je smrtno ozbiljno shvatio Titovu podršku Palestincima i potpuni prekid odnosa sa Izraelom nakon rata na Bliskom istoku 1967. Do te mjere da je, kada su puške tamo već utihnule, mlađani Nijaz otputovao na „lice mjesta“ i prijavio se kao dobrovoljac u Palestinsku oslobodilačku organizaciju Jasera Arafata. Međutim, očekivano „drugo poluvrijeme“ rata nije se desilo, pa se sve svelo na Durakovićev višemjesečni boravak u kampovima PLO i obuku u gerilskim vještinama.
Kada je vidio da od istinskog vojnog iskustva neće biti ništa, Duraković se vratio u BiH, odnosno SFRJ, gdje je kasnije napravio ozbiljnu karijeru u Savezu komunista, a zatim i postdejtonskom SDP-u. Ali, uvijek je, bar dok je prošla država funkcionisala, nad njim stajala sjenka te epizode sa Palestincima. Prema svjedočenjima iz njegovog okruženja, korisnici „udbaških“ informacija u unutarpartijskim internim sukobima nerijetko su ga upozoravali da bi njegovo „ratovanje“ u PLO moglo biti tretirano ne baš kao „podrška progresivnim snagama u svijetu“, već prije kao „islamski ekstremizam“.
Za razliku od pokojnog Durakovića, koga je dobar dio života sputavao takav balast, vitalni Dodik se danas ne susreće sa takvim problemima. Njegova nevolja je drugačija. Dok je odbijao da postane dio antiruske histerije, čiji je talas skoro potpuno poplavio EU i SAD, predsjednik Srpske jeste pratio puls većeg dijela vlastitog naroda. Ali, kad je počeo da „pada u vatre“ pred izazovima sa Bliskog istoka, tada je već slijedio lične hirove. Možda to jeste personalni ventil, potreban njemu, ali nije neophodan RS. Ako ni zbog čega drugog, bar zbog činjenice da aktuelni rat u Gazi, prvi put nakon dužeg vremena „neriješenih rezultata“, klizi ka raspletu sa potpunom pobjedom i totalnim porazom jednog od dva koncepta, izraelskog ili palestinskog.
Kada bude jasno ko je tamo dobitnik, a ko gubitnik, svijet će ući u krajnje nepredvidivu fazu, a onda nije isključeno da će matrica „sve ili ništa“, prvi put nakon 1995. godine, definitivno biti isprobana i u BiH. Unutar koje i dalje egzistira RS, naravno, naviknuta na rizike, pri čemu nije baš neophodno eksperimentisati sa njima, ako će, očito, imati do sada neisprobani intenzitet. Jer, to je već kocka, a u nju bi ušao narod sa širokim spektrom ciničnih opservacija o samouvjerenosti bez pokrića. A jedno od takvih zapažanja glasi: „Ko nas je kleo, nije dangubio“.
