62. Festival festivala: Bučni Crnogorci, (ne)objektivnost na okruglom stolu i fascinantni ”amateri” iz Crvenke

Ovogodišnja, 62. smotra dramskih amatera koja obuhvata najbolje iz Crne Gore, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Srbije i Bosne i Hercegovine bliži se samom kraju. Takmičarski program zaokružiće domaćini, Gradsko pozorište Trebinje, koje će izvesti predstavu ”Jedan sluga, dva gospodara”, a riječ je o adaptaciji teksta Karla Goldonija, u režiji Željka Miloševića. Prethodne dvije večeri trebinjskoj publici predstavili su se prvaci republičkih festivala Crne Gore i Srbije – Društvo sociologa Crne Gore i Centar za kulturu Mojkovac sa predstavom ”Draga Jelena Sergejevna” Ljudmile Razumovske, u režiji Filipa Medenice, te Pozorište ”Stevan Sremac” iz Crvenke koje je izvelo predstavu ”Slučajna smrt jednog anarhiste” italijanskog nobelovca Darija Foa, u režiji Igora Pavlovića. Festival festivala može i mora rasti, a kako bi se to dogodilo, neophodni su konstruktivni, kritički nastrojeni okrugli stolovi lišeni epiteta u superlativu, jer cilj festivala jeste afirmacija dramskog amaterizma, ali i unapređenje istog. Nakon četiri festivalske večeri na okruglim stolovima su se uglavnom čuli hvalospjevi, da bi se petu noć kola prelomila na Mojkovčanima, kada je okrugli sto, ničim izazvan, postao kritički nastrojen. Takođe, ne bi se smjelo dešavati da moderator okruglog stola u nekoliko navrata predstavu naziva izvanrednom, imajući u vidu da na taj način vrši favorizovanje. Pogotovo što ta ”izvanredna” predstava u mnogim elementima nije ništa ”izvanrednija” od ostalih pozorišnih ostvarenja odigranih prvih pet takmičarskih dana. Ono što sasvim sigurno možemo nazvati izvanrednom predstavom, publika je imala priliku vidjeti tek sinoć, šeste festivalske večeri. Prelazeći preko loših strana predstava takmičarskog programa pravi se medvjeđa usluga svim učesnicima, koji nakon hvalospjeva uljuljkani u vorholovskih pet minuta slave, nerijetko stagniraju i čine pozorišnu amatersku scenu kudikamo lošijom… Amaterizam se gaji dobronamjernom kritikom, ukazivanjem na sve ono što nije dobro i što mora biti bolje, a ne (ne)dobronamjernim tapšanjem po ramenu. 

Pete večeri 62. Festivala festivala odigrana je predstava ”Draga Jelena Sergejevna”, kultni savremeni komad Ljudmile Razumovske, u izvođenju Kulturnog centra Mojkovac. Koproducent ove predstave je Društvo sociologa Crne Gore, a režiju potpisuje Filip Medenica. U predstavi igraju Biljana Radović, Filip Medenica, Novica Medenica, Branko Mrdović i Katarina Jovanović. U svom prikazu komada koji je u sovjetskoj Rusiji bio svojevrsni preokret, prikazavši bolno iskreno stanje i sve devijacije društva, reflektovane generacijskim jazom, pogrešnim vrijednostima i nasljeđem koje ostavljamo budućim naraštajima, Mojkovčani su ostavili pomiješan utisak. Dramski sukob ostvarivan je gotovo isključivo vikom, kojoj često nije bilo mjesta, mizanscen je bio jako slabo riješen, svaki put kada je glumac ”na čekanju” svoje govorne radnje, dešavalo se da ”visi” u prostoru, a glumac Novica Medenica, vjerovatno najslabija karika ovog ansambla, bio je na sceni ”drven” i potpuno neuvjerljiv. Njegov brat Filip Medenica, koji potpisuje i režiju ovog komada, bio je mnogo uvjerljiviji i prilično ubjedljivo je na scenu donio lik ”kolovođe” Volođe. Biljana Radović, koju je žiri publike proglasio protagonistom večeri, igrala je naslovni lik, Jelenu Sergejevnu, u rasponu od dobre uvjerljivosti i glumačke igre, do nepotrebnih, liku nesvojstvenih, reakcija. U rolama koje bi se mogle nazvati epizodnim dosta dobro su se snašli Branko Mrdović i Katarina Jovanović. Mrdović je tumačio lik Viktora koji je u dobrom dijelu drame u drugom planu, a u tim momentima radio je ono što ostatak ansambla nije imao – perifernu radnju. Na taj način je cijelim tokom predstave ostajao u liku ni u jednom momentu ne dozvolivši da postane Branko, sve vrijeme bio je to na sceni Viktor.

Foto: Jovan Vidaković

Katarina Jovanović, tumačeći Ljalju, odigrala je dobru epizodu. Treba istaći da je u tandemu sa Novicom Medenicom odigrala izuzetno lošu ljubavnu scenu, koja je možda i najneuvjerljivija u cijeloj predstavi. Ne računajući tu scenu, Jovanovićeva je uglavnom bila u liku i prilično artikulisana, što se za ostatak ansambla (ne računajući pomenutog Mrdovića) ne bi moglo reći. Korektno je reći i to da je mojkovačka predstava, uprkos navedenim manama, računajući prvih pet festivalskih večeri, vjerovatno i najbolje ostvarenje koje smo imali priliku pogledati, što dovoljno govori o kvalitetu ostalih predstava. S tim u vezi, važno je reći da je predstava ”Draga Jelena Sergejevna” naišla na najoštrije kritike, što nije korektno, tačnije, ako su prve četiri večeri okrugli stolovi prošli u afirmativnom tonu, tako je trebalo i završiti, jer je jako bitno da se zauzme kriterijum i smjer okruglih stolova, kako bi razgovori i tretman svih pozorišnih ostvarenja bili isti. Predstava koja je igrala noć prije mojkovačke, okićena je u više navrata epitetom izvanredne od strane moderatora okruglog stola Božidara Zečevića, a otvarajući okrugli sto nakon odgledane predstave ”Draga Jelena Sergejevna”, moderator je naveo da se radi o uzvanrednom tekstu ali ne i predstavi što se ne bi smjelo dešavati u budućnosti. Zauzimanje jasnog stava oko toga kako bi trebalo izgledati okrugli stolovi, izbjegle bi se ovakve stvari koje će mnogi tumačiti kao favorizovanje određenog ansambla. Baš zato treba reći da predstava ”Gospođica Julija” Kulturnog centra Kula nije ništa ”uzvanrednija” od bilo koje predstave koja je odigrana prvih pet večeri. Isto tako je potrebno reći da su sve predstave odigrane u prvih pet takmičarskih dana daleko od izvanrednih.

Foto: Jovan Vidaković

Ako imamo u vidu da su se kola prelomila na mojkovačkom ansamblu, onda je vjerovatno bilo neophodno da se upotrijebi specijalna kaciga za ispravljanje mišljenja kineskog proizvođača, tipa 62 FF 2019, jer su prethodnih večeri učesnici okruglog stola govorili jako pohvalno o svakoj predstavi, pa se potpisnik ovih redova, osjetivši da se ne uklapa, odlučio posavjetovati i tražiti pomoć. Takođe, nakon prve večeri festivala, kada je ukazano na klasični sukob interesa, a što je decidno odbijeno od strane Umjetničkog savjeta, bilo je krajnje vrijeme za apliciranje jednog ovakvog aparata. Kritički stav zauzima se, čini se prekasno, nakon pete odgledane predstave, što se u toj fazi festivala, nije ni trebalo dogoditi.

Specijalna kaciga za ispravljanje mišljenja (kineski model 62 FF 2019) pomoći će vam da ne kažete ono što mislite ili da kažete ono što ne mislite Foto: Jovan Vidaković

Sinoć je trebinjska publika napokon uživala u pozorišnoj predstavi čiji svaki element zadovoljava i one najtvrđe. Riječ je o predstavi ”Slučajna smrt jednog anarhiste”, komadu italijanskog nobelovca Darija Foa, u režiji Igora Pavlovića. Ansambl pozorišta ”Stevan Sremac” je već dugo poznat trebinjskoj publici, a čini se da su ovoga puta zasijali jače nego ikad prije. U nevjerovatno izmaštanoj postavci, sa sjajnim scenografskim rješenjem, amateri (kako to pogrešno zvuči kada se radi o ovom ansamblu) iz Crvenke pokazali su sav raskoš pozorišne igre i predstavom izuzetnog tempa držali pažnju publike od početka do kraja. Izuzetno funkcionalna scenografija bila je integralni dio ansambla, a toliko originalnih rješenja rijetko se viđa na pozorišnim daskama. Svi ti arhivi, dosijei, registratori koji se nalaze u fiokama sjajan su simbol sistema i uloge malog čovjeka u njemu. Sistem je mašinerija, a mašinerija u ovoj predstavi je taj, gotovo mutant od zida, a takvo scensko rješenje je dalo toliko mogućnosti da je glumcima iz Crvenke preostalo samo da, uz nevjerovatan rad i disciplinu, uživaju u radu na ovakvoj predstavi. Šestočlani ansambl fukncionisao je kao švajcarski sat, pa je teško izdvojiti bilo koga. Takva koherentnost rijetko je viđena i ona je ključ uspjeha ovog značajnog pozorišnog ostvarenja. Možda ipak treba istaći prvu među jednakima, Cvijetu Jovanović Mučalica koja je tumačila lik Ludaka, a podjednako fascinantan ostatak ansambla činili su Zoran Radulović, Milorad Bjelan, Milan Ivanić, Biljana Bjelan i Gordana Mešter. Posvećenost koja je vidljiva iz svakog pokreta ovog ansambla je pravo blago i dokaz da je deplasirano praviti razliku između amaterskih i profesionalnih predstava, potvrđujući da je razlika samo u tome da li je predstava dobra ili ne. Godinama unazad amateri iz Srbije, uz povremene brejkove pozorišta iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, ostvaruju apsolutne pobjede na Festivalu festivala, te se teško oteti utisku da je (parafrazirajući čuvenu izjavu Garija Linekera) Festival festivala smotra dramskih amatera na kojoj učestvuju ansambli iz pet zemalja i na kojoj uvijek trijumfuju pozorišta iz Srbije. Predstave ”Čekajući Godoa”, ”Galeb” i ”Jedan dan sa familijom Kiš” su izuzeci koji potvrđuju ovo pravilo. Ovakav odnos snaga ne treba čuditi jer predstave koje se plasiraju u Trebinje prolaze 6 velikih koraka, počevši od zonskih festivala pa do republičkog festivala u Kuli. Takođe, pošteno je reći da je sinoćnja predstava komotno mogla biti odigrana u čast nagrađenih, van konkurencije, što ova predstava i jeste, van konkurencije u dosadašnjem dijelu festivala. Zaista je teško naći slabu tačku predstave ”Slučajna smrt jednog anarhiste”. Ono što je narušilo iluziju koja je stvorena tim savršenim scenografskim rješenjem – monstrumom koji po potrebi postaje sve što zatreba, je izlazak Ludaka prerušenog u ratnog veterana iz džepa. Taj ratni veteran u kolicima, mišljenje je potpisnika ovih redova, mogao je takođe izaći iz te skalamerije/mašinerije, kljakav i na štakama, kako bi se iluzija očuvala do kraja. U određenom dijelu predstave, nekih desetak minuta, igra gubi na intenzitetu, ali glumci se furiozno vraćaju u ”ludački” tempo i završavaju predstavu u maniru najvećih pozorišnih znalaca. Prava je šteta što iz svih pozorišnih sredina koje učestvuju na Festivalu festivala ne dolaze ovakve i slične predstave, ali onda se ova smotra ne bi zvala Festival festivala nego Sterijino pozorje, MESS ili Bitef…

Ova predstava, odigrana je, reklo bi se, u pravo vrijeme, jer da je odigrana na početku, festival bi u velikoj mjeri izgubio smisao i takmičarski duh jer poslije ovakvog ostvarenja teško je izaći na daske. Tu nezahvalnu ulogu večeras će imati Gradsko pozorište Trebinje koje će izvesti predstavu ”Jedan sluga, dva gospodara”, adaptaciju komada ”Sluga dvaju gospodara” Karla Goldonija, u adaptaciji i režiji Željka Miloševića. Trebinjski ansambl je, na veliko zadovoljstvo (malo)brojnih istinskih ljubitelja pozorišta u gradu na Trebišnjici, uvijek konstantno dobar, pa će se, nema sumnje, i večeras predstaviti u pravom svijetlu. U predstavi igraju Darko Kurtović, Mitar Milićević, Zoran Jakšić, Milica Salata i Bojan Ninković, a ovaj komad je na nedavno završenom festivalu FEDRA osvojio nagradu publike za najbolju predstavu u cjelini, Darko Kurtović je proglašen najboljim glumcem festivala a Božidar Bobo Vučur je nagrađen za originalnu muziku. Pored pobrojanih nagrada, predstava ”Jedan sluga, dva gospodara”, bila je nominovana u još pet kategorija. Večeras se spušta zavjesa na 62. Festival festivala, a nakon posljednje odigrane predstave u takmičarskom programu i okruglog stola, biće otvorena izložba fotografija ”62. Festival festivala”, nakon čega će, u revijalnom programu, studenti III godine glume na prištinskoj Akademiji odigrati predtavu ”Audicija” po tekstu Aleksandra Galina. Nakon toga, stručni žiri u sastavu Miroslav Benka – predsjednik žirija i članovi Dimitrije Jovanović i Željko Hubač, dodijeliće Zlatne maske najboljim ostvarenjima i dostignućima.

Igor Svrdlin

Autor