Početna  /  Trebinje – grad u koji se vraćaju samo stari
Hercegovina Trebinje

Trebinje – grad u koji se vraćaju samo stari

TREBINJE – U lijepi hercegovački grad Trebinje malo ko se vraća. Nije u pitanju međunacionalna nesnošljivost, kažu, nego loša ekonomska situacija. Jer, kako kažu mještani, bez novca se ni u ljepoti ne može uživati.

trebinje_zima_mojahercegovina
Trg slobode u Trebinju (FOTO: Moja Hercegovina)

U opštini Trebinje prije rata je živjelo od 5.800 do 6.000 bošnjačkog stanovništva, što je činilo 20 posto od ukupnog broja, a danas tek njih oko 250 i to redom starijih ljudi. Hrvata je u opštini Trebinje bilo oko 1.200, a u samom gradu oko 400. Danas ih u gradu Trebinju živi oko 200. Upravo Bošnjaci pretrpjeli su najveći teret iseljenja tokom i nakon posljednjeg rata. No, kako se čini, niti Bošnjaci, a niti Hrvati, ne žele se odreći djedovine i života u najjužnijem gradu BiH, koji neki zbog njegove ljepote nazivaju i “malim Dubrovnikom”, piše Bljesak.info.

Husein ef. Hodžić već je 14 i po godina imam u Trebinju. Kaže da je skoro petina Bošnjaka, stanovnika opštine Trebinje, iselilo i to prvenstveno u Dansku i Švedsku.

“Bošnjaka ovdje kao da i nema. Oni su neki imaginarni pojam na ovom prostoru nakon stotina godina postojanja. Ovdje dođu umrijeti. Ko se ne uspije u penzionerskim danima vratiti u rodni kraj i nadisati zraka iz rodnog kraja, donesu ga u kovčegu”, kaže efendija Hodžić za Dojče Vele, napominjući da je u posljednje vrijeme ipak primjetna tendencija povratka Bošnjaka i to kada ostvare penziju. “Zanimljivo je”, kaže on, “da nisu ovdje, ali da dolaze. Neko dođe za godišnji odmor mjesec dana, neko tri ili šest mjeseci, kom dozvoljava posao, vrijeme itd, nekako se ‘dovejavaju’ kako bi ovdje bili što više.”

Bošnjaci ne rasprodaju imovinu, žele se kad-tad vratiti

Bošnjaci Trebinjci, pojašnjava imam Hodžić, za razliku od Bileće i Gacka, nisu rasprodali svoju imovinu. Njihovi novi naraštaji kupuju stanove u novogradnji u Trebinju iako većinom godine tu ne žive, a i cjelokupna infrastruktura Islamske zajednice u tom gradu obnovljena je najviše zahvaljujući upravo iseljeništvu koje se još nije vratilo. “Trebinje im je u srcu, pa su kupili stan, zaključali i otišli – kako bi se vratili. Teška ekonomska situacija natjerala je i lokalno stanovništvo da ovako razmišlja: Kada bude sljedeći rat, mi odosmo, a vi ostanite”, pomalo šaljivo opisuje današnju situaciju u Trebinju ovaj imam.

Suživot i dobri međunacionalni odnosi u ovom gradu, prema njegovim riječima, mogli su daleko prije biti puno bolji da nije bilo opstruiranja vlasti. U tom kontekstu imam Hodžić posebno spominje “Dodikove”, nakon čijeg odlaska je, komentariše, puno bolje i lakše.

Otvorio se prostor da ljudi surađuju, polako prelaze preko onoga što je prošlo i zaboravljaju. Bošnjaci su se uključili u procese, plaćaju poreze, obnavljaju svoje kuće, ali danas nemaju političkih predstavnika i zato nam niko nije kriv nego mi sami”, zaključuje imam Hodžić.

Bošnjaci Trebinjci danas su raseljeni, ali ne žele zaboraviti svoje Trebinje, u njega se vraćaju, pa makar to bilo i u smiraj života. Jer, kako kažu i njihovi sumještani Srbi, ovakve ljepote nadaleko nema, ali… “Kad nemaš posla i platu, ni ljepota ti nije draga. Ništa ne primjećuješ oko sebe ako teško živiš. Mladi odlaze, jer nemaju posla”, kratko reče konobar u jednom od trebinjskih kafića u središtu grada.

Hrvata u Trebinju tek dvjesta

Iako je prije rata u gradu Trebinju živjelo oko 400 Hrvata, njihova istorija na ovom prostoru datira već od druge polovine 10. vijeka kada se Trebinje spominje kao biskupija, a fra Andrija Nikić, akademik i istoričar, u vatikanskim arhivima i u moru dokumenata iz cijelog svijeta, pronašao je Maticu krštenih i Maticu vjenčanih iz razdoblja 1708. do 1762. godine.

No, danas u Trebinju u miru živi tek oko 200 Hrvata, a i sam biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanjski Ratko Perić, kazao je da je hrvatski narod, iako manjina, uvijek bio dobro prihvaćen i cijenjen. Unatoč ratnim razaranjima, Katolička crkva u Trebinju ostala je neoštećena, a suživot manjinskih Hrvata, koji nemaju svojih političkih predstavnika u opštinskoj vlasti, i većinskih Srba se nastavio.

Mara Budimir sa svojim mužem i jednim od sinova ostala je da živi u Trebinju, takođe se brinući o mjesnoj crkvi i župnoj kući. I ona prvenstveno ističe tešku ekonomsku situaciju. “Mladi odlaze u potrazi za zaposlenjem, prvenstveno u Dubrovnik, a mi koji ostajemo živimo u miru i na svome, bez ikakvih problema. Najveći je problem što se posao teško nalazi”, kaže gospođa Budimir za Dojče Vele.

Budućnost u saradnji

Shvatajući koliko je upravo razvoj ekonomije značajan za opstanak cjelokupnog stanovništva i sam gradonačelnik Trebinja Slavko Vučurević kaže: “Sukoba i tragedija je bilo, ali to nam ne smije biti odrednica za budućnost i moramo sarađivati.”

U Trebinju su Hrvati proslavili Miholjdan, blagdan svetog Mihovila, a suživot se mogao primijetiti u crkvenim klupama, gdje su svečanosti pored Hrvata prisustvovali i pravoslavni sveštenici i predstavnici vlasti, ali i mnogi Hrvati iz ostalih dijelova BiH.

Na prodaju imovine, ni Hrvati se olako ne odlučuju, jer Trebinje je, kako izgleda, bilo i ostalo njihovo ognjište, mjesto gdje su živjeli njihovi djedovi, a gdje će se i oni jednom ipak vratiti.

255 Shares
255 Shares
255 Shares
Copy link