Šta god mu govorili politički rivali, Đorđe Vučinić, poslanik Liste za pravdu i red u Narodnoj skupštini Republike Srpske, jeste zreliji od izrazite većine aduta vladajuće koalicije u toj instituciji. Mladić iz Hercegovine uglavnom nema razloga da se zbog godina života usteže pred konkurencijom. Ipak, nedavno je platio danak neiskustvu.
Naime, na sjednici NSRS održanoj 21. juna šef poslaničkog kluba SNSD-a Igor Žunić zatekao ga je tvrdnjom da zna o čemu je razgovarao sa predstavnikom OSCE-a. Precizirao je da je Vučinić tražio da strani faktor u BiH nametne izmjene Izbornog zakona i, navodno, insistirao na sankcijama za vrh RS.
„Mene interesuje kako Igor Žunić zna o čemu sam razgovarao sa predstavnicima OEBS-a. U pitanju je ili prisluškivanje ili vladajući imaju saradnju sa strancima, pa su im oni prenijeli o čemu smo razgovarali“, odgovorio je Vučinić, ne negirajući komunikaciju, ali odbacujući tumačenja ovog dijaloga kao „režimska spinovanja“.
Da je duže u politici, Vučiniću bi bilo jasno da je oba puta promašio. Doduše, nije ni jednostavno znati kakva je to treća tehnika ostala Žuniću na raspolaganju da sazna sadržaj koji je plasirao u parlamentu Srpske. Jer, među ljudima u RS koji ga ne poznaju lično, od 100 učesnika hipotetičke ankete sa pitanjem – čime se Žunić bavio prije politike, teško da bi se našao ijedan sa tačnim odgovorom. A trebalo bi da znaju taj podatak od esencijalnog značaja. Jer, Žunić je bio, ni manje, ni više, nego psiholog. Do te mjere je ubijeđen u sopstveni stručni autoritet, da je u kontaktima sa medijima do prije pet godina, u prvi mah, uvijek bio uvjeren da mu se obraćaju kao izuzetnom ekspertu za psihologiju, a ne stranačkom funkcioneru u usponu.
Dakle, mladi Vučinić tu treba tražiti razloge Žunićevog uvida u njegove privatne kontakte. Poput Mela Gibsona u filmu „What Woman Want“ iz 2000. godine, šef poslaničkog kluba SNSD-a je jednog dana bazičnu profesionalnu orijentaciju dopunio metafizičkim sposobnostima, odnosno vještinom čitanja tuđih misli, a kada se dođe do tog nivoa, onda spoznaje o postupcima drugih osoba predstavljaju najmanji problem. Međutim, nije na odmet podsjetiti i da se lik kojeg glumi Gibson u ostvarenju „Šta žene žele“, nakon prvobitnih uspjeha na ljubavnom i poslovnom planu, poslije izvjesnog vremena suočava sa sve brojnijim nevoljama, a kraj glavobolja donosi mu tek gubitak dara. „Što manje znaš, to si manje nesrećan“, sažeo bi jedan bivši rok bend na Balkanu naravoučenije Gibsonovih eksperimenata, pa bi prvi poslanik vladajuće stranke, posebno kao psiholog, morao da zna da višak informacija nije uvijek prednost.
Drugorazredni novinari
Šalu na stranu, duel Vučinić – Žunić u NSRS ponovo je otvorio potisnutu dilemu – ima li Republika Srpska vlastitu obavještajnu strukturu? Zvanično, nema. Štaviše, aktuelni predsjednik RS Milorad Dodik je još prije pet godina jedinu zvaničnu službu u BiH, zaduženu za takve aktivnosti, a poznatu kao OSA, nazvao „neprijateljskom organizacijom koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda“. U još udaljenijim vremenima, Dodik čak nije krio činjenicu da uopšte nije impresioniran čitavom tom profesijom. Prisjetio se da je još kao premijer RS krajem devedesetih godina dobijao svakodnevne izvještaje bezbjednosnih službi o stanju u zemlji i regionu i rekao da analitičare tih agencija uglavnom smatra „drugorazrednim novinarima“.
Ipak, poznato je da lider SNSD-a plasira potpuno drugačije stavove u afektu od onih kada je relaksiran, pa je bilo momenata u kojima je likovao zbog posjedovanja tehnike koja mu omogućuje da zna šta međusobno, ali i o njemu, pričaju opozicionari i stranci. Iz takvih kontradiktornih zapažanja da se zaključiti da najuticajnijoj osobi u Srpskoj, u stvari, uopšte nije potrebna klasična obavještajna služba. Prije svega, zato što ne voli konkurenciju, a na Balkanu je, u novijoj istoriji, postojao veliki broj „bezbjednjaka“ koji su u određenim fazama karijere povjerovali da su važniji od svojih šefova i da su svojevrsna „duboka država“.
Zbog toga je predsjednik RS skloniji strukturama nižeg ranga, pa bi se optimalna služba, sa njegovog stanovišta, mogla definisati kao „agencija za tračeve“. Takvi zaposlenici „tabloida na budžetu“ morali bi biti dovoljno bezazleni da se ne miješaju u kombinacije i šeme poslodavca, ali i tačno toliko ažurni da redovno isporučuju materijal upotrebljiv za atake na političke protivnike sa skupštinske govornice ili u TV nastupima.
Međutim, od formiranja OSA 2004. godine, nije baš jednostavno pronaći formalni okvir i za takvu namjenu. Ipak, ko traži rješenje, pronaći će ga, pa i postojeći sistem predstavlja dovoljno uporište da se u njega smjeste nadležnosti poput „praćenja komunikacija“, prije svega kada je riječ o MUP-u. Za „terenski rad“ ima i drugih alternativa, kao što su privatne agencije za obezbjeđenje, a u ne tako rijetkim situacijama kada baš nije neophodno da se ovi pregaoci „drže zakona kao pijan plota“, njihova djelatnost ne mora da bude zavedena u nijednoj službenoj evidenciji, osim ako se stranačke „kartoteke“ ne tretiraju na takav način.
Posljednji oficijelni „špijuni“ sa odrednicom „Republika Srpska“ u legitimacijama bili su pripadnici Obavještajno-bezbjednosne službe RS, ugašene u periodu kada je formirana OSA. Pomalo je zaboravljen osebujan detalj – da se direktor OBS RS u završnoj fazi zvao Dobrislav Planojević. Teško se oteti utisku da je riječ o „opisu poslova“, a ne o klasičnom imenu i prezimenu. Djeluje kao da je ovaj kadar sa Romanije – inače zemljak i, u to doba, personalno rješenje Mirka Šarovića i SDS-a – poput kakvog marketinškog maga, smislio za sebe „šifru“ koja je trebala da sugeriše političkim „gazdama“ da je „dobar u planiranju“.
Kada bi bilo tako, radilo bi se o lukavstvu dostojnom holivudskih scenarista zaslužnih za nastanak filma „The Fourth Angel“, kod nas prevedenog kao „Anđeo osvete“, iz 2001. godine. Jer, ti šereti su se dosjetili da se glavni negativac, navodni vođa srpskih kriminalaca i terorista u ovom ekranizovanom klišeu, vjerovali ili ne, zove „Karadan Maldić“. Naravno, fikcija ne obavezuje autore ni na šta, pa ni na minimum uvjerljivosti u potrazi za imenima i prezimenima u BiH i regionu. Ipak, takav pseudonim, koji bi trebao da izazove asocijacije na Radovana i Ratka, makar pomoću bizarnih kovanica kakve na postoje u realnosti, kod svakog potencijalnog gledaoca sa Balkana, sklonog ili ne ratnom vrhu RS, već u startu će stvoriti utisak da autori filma nemaju IQ veći od 50.
Skromni nasljednici
Nije sporno, u slučaju posljednjeg zvaničnog prvog „udbaša“ Srpske ne radi se o „koncepciji“, već o pukom sticaju okolnosti, uslovljenom porijeklom. Ipak, njegova „epoha“ je zanimljiva jer tada već uveliko postaje jasno da se ova profesija nalazi na putu beznadežne kompromitacije, kako na lokalnom, tako i na regionalnom i globalnom nivou. Za takav tok u RS, najilustrativnija je epizoda sa početka ovog milenijuma, kada je Dragan Čavić, kao tadašnji predsjednik Srpske, u jednom medijskom istupu, javno negodovao zbog toga što je u prvom redu opozicionih protesta tog vremena, pored Milorada Dodika, koračao i sada pokojni Slavko Jovičić – Slavuj. Čavić je smatrao nespojivim Jovičićevo zaposlenje u OBS-u i politički angažman na koji, očito, nije bio „poslan sa zadatkom“, a urnebesni efekat čitave situacije upotpunio je Slavuj, takođe u intervjuima negodujući što ga je predsjednik „ofirao“ u javnosti.
Ova komična scena bila je samo tačka na „i“ u dugom procesu tokom kojeg su razne mistifikacije daleko prevazilazile stvarni kapacitet obavještajne profesije kod Srba sa obe strane Drine. Jer, bilo bi logično da je jedno od ključnih obilježja ovog „zanata“ – predviđanje budućnosti. Naravno, ne u astrološkom smislu, već u vidu mozaika sklopljenih na osnovu daleko detaljnijih informacija od onih kojim raspolažu obični smrtnici. Međutim, već na startu, pokazalo se da tu ne štima baš sve, naročito ako se zna da je jedna od prvih, a svakako najmarkantnija figura među srpskim obavještajcima uopšte, Dragutin Dimitrijević – Apis, okončao život izvikujući 1917. kod Soluna, pred streljačkim vodom, parolu: „Živela Velika Srbija, živela Jugoslavija“. Dakle, ako najslavniji „bezbjednjak“ nacije nije bio u stanju da predvidi da će iza njegove likvidacije stajati sin kralja Petra Karađorđevića, kojeg je 1903. doveo na vlast, a pogotovo da Velika Srbija i Jugoslavija nisu isto, kao u Apisovim posljednjim riječima, šta onda očekivati od skromnijih nasljednika ličnosti ovakvog formata?
Pojedini, poput Slobodana Penezića – Krcuna i Aleksandra Rankovića – Leke, vjerovatno bi se prevrtali u grobu kada bi znali da su posthumno postali „ikone“ značajnog broja deklarisanih srpskih patriota, iako su za života upravo takav soj smatrali apsolutno neprijateljskim. Drugi su, opet, kao u slučaju Jovice Stanišića, tokom devedesetih smatrani moćnijim i od Slobodana Miloševića. Do te mjere da je čak i Aleksandar Tijanić krajem te decenije, očito s razlogom, napisao da će smjena vlasti u Beogradu biti moguća tek kada na čelo opozicije dođu, figurativno ili doslovno, Jovica Stanišić i njegov pandan iz vojske Momčilo Perišić.
Ispostavilo se da raspleti jesu bili u priličnoj mjeri na tom tragu, ali i da je Stanišić dočekao, zajedno sa saradnikom Frankom Simatovićem, pravosnažnu kaznu u Hagu koja će ga, u udžbenicima istorije u ne tako dalekoj budućnosti, svrstati u rang potpunih mediokriteta. Jer, 15 godina zatvora, pri čemu je već odležao skoro dvije trećine, sigurno ne dobijaju osobe praćene tolikom količinom mitova i legendi, poput famoznog Jovice, pošto njihovoj reputaciji odgovaraju samo ili oslobađajuće ili maksimalne kazne. Ovako se Stanišić, bar na taj način, našao u mizernoj sredini, pa će poštovaocima njegovog lika i djela biti teško da objasne ovakvu mrlju u biografiji, pogotovo ako se tvrdi da je, dok je bio u punoj snazi, imao maltene osobine natprirodnog stvorenja, sa pipcima ka svim bitnim tačkama planete, a pogotovo prostora bivše Jugoslavije.
Prigožin prije Prigožina
Za utjehu srpskim entuzijastima, kolaps obavještajne profesije ima globalni karakter, pa je tako svaki prosječni konzument medijskih sadržaja u Rusiji ili van nje mogao da nasluti šta će Jevgenij Prigožin preduzeti 24. juna ove godine. Ali, šta to vrijedi kada su ruski „špijuni“ imali preča posla, pa nisu na vrijeme obavijestili Vladimira Putina da će biti suočen sa danom koji je, umalo, „potresao svijet“, bez obzira da li se radilo o 24 sata glume ili stvarnoj drami. Ni ekipa iz Vašingtona nije impresivnija, jer je čak i publika sklona bespogovornom povjerenju CNN-u shvatala da će se „sistem“ koji su SAD dvije decenije gradile u Avganistanu srušiti kao kula od karata čim posljednji Jenki zamakne iza ugla, ali, „obavještajni eksperti“ su do posljednjeg avionskog leta iz Kabula odbijali da stvari nazovu jedinim odgovarajućim imenom – raspad.
Naravno, može se reći da su razmjere kolapsa novinarstva znatno veće od dimenzija propadanja „špijunaže“. Ipak, to ne mijenja činjenicu da je uveliko prošlo doba živopisnih likova, nekada karikaturalno predstavljanih u vidu osoba iz kafanskog miljea koje čitaju novine sa rupom u sredini i kroz tu šupljinu posmatraju šta se dešava oko njih. Za par godina, tehnološki izumi, od ultra-giga-mega sprava za snimanje razgovora, do „vještačke inteligencije“ u domenu „analitike“, pretvoriće zaposlenike „službi“ u puke daktilografe. Jedino će, eventualno, istoričarima biti zanimljivi detalji poput onog da je vjerovatno najuticajniji „udbaš“ iz RS u 21. vijeku, a svakako nije riječ o jednom aktuelnom dekanu fakulteta, prema tvrdnjama aktera sa neposrednim uvidom, prvih šest mjeseci rata proveo u sarajevskom štabu Juke Prazine. I da tamo nije, baš kao ni Slavuj na kasnijim opozicionim protestima, boravio kao „ubačeni element“. Očito, pronašao je način da u potonjim isleđivanjima na Palama objasni tu „kvadraturu kruga“.
Baš kao što i Dragomir Babić, posljednja figura iz ovog neveselog niza „profesionalaca“, u memoarima „Cijena istine“, slučajno objavljenim neposredno uoči njegove smrti, nije pronašao način da se izdigne iz uglavnom estradnog mulja sopstvene radne biografije. Prema svim saznanjima, preminuo je naprasno, pa je logično da nije mogao znati da mu je ta knjiga „testamentarni zapis“. Ali i u takvim okolnostima je tužno da je – iako je, kao predvodnik „Septembra 93“, akcije dijela VRS, bio domaći Prigožin, 30 godina prije ruskog – napustio ovaj svijet beznadežno zaglavljen u dnevno-političkim intrigama. I bez svijesti da bi njegova profesija, po definiciji, morala da bude zasnovana na odanosti državi, a ne vlasti.
Naučni rad
Naravno, ovaj „posao“ je, bar u prošlosti, podrazumijevao i likvidacije, a ne samo praćenje i prisluškivanje. Za doprinos „crnim hronikama“ su uglavnom angažovani beskrupulozni tipovi, lišeni bilo kakvih principa. Tako je dolazilo do gotovo nevjerovatnih situacija. Jednu od njih je, ne tako davno, u ozbiljnom naučnom radu rasvijetlio istoričar hrvatske nacionalnosti iz Zagreba, sklon političkoj ljevici, dakle, osoba koja u konkretnoj situaciji nije imala razlog da favorizuje srpsku desnicu. Čovjek je istraživao okolnosti smrti poznatog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, autora znamenite poeme „Jama“ o ustaškim zločinima. Jeste bilo poznato da su ga ubili četnici, ali ne i kako se desilo.
Naime, sa mnoštvom dokaza i svjedočenja, on zaključuje da četnici na granici Hercegovine i Crne Gore uopšte nisu namjeravali da likvidiraju Kovačića, već su planirali da ga razmijene sa partizanima za nekoliko njihovih ljudi. Međutim, partizanska jedinica u toj oblasti je nedjeljama odgađala razmjenu, a pri tome napadala četničku formaciju i nanosila joj gubitke. Nakon jednog od takvih puškaranja sa žrtvama u redovima JVuO, jedan mladić u redovima ravnogoraca, tada ne stariji od 20 godina, u afektu je ispalio metak iz pištolja u partizanskog pjesnika. Uslijedila je burna reakcija njegovih pretpostavljenih, ali bilo je već kasno.
Par godina poslije Drugog svjetskog rata, Moša Pijade je u domaćoj štampi prikazao taj čin kao „klanje nožem“, kako bi stavio znak jednakosti između četnika i ustaša i po brutalnosti i po ratnim svrstavanjima. A decenijama poslije, početkom sedamdesetih, ispostavilo se da se Kovačićev ubica zove Boro Blagojević i da je bio važna osoba u četničkoj emigraciji u Minhenu. „Udba“ iz SFRJ, kojoj takve metode nisu bile strane, šalje osobu u Minhen da likvidira Blagojevića, a po svemu sudeći to je obavio, ni manje, ni više, nego Željko Ražnatović Arkan!? Dakle, u frapantnom istorijskom preokretu, Ivana Gorana Kovačića je „osvetio“ lik od kojeg se današnjim braniocima partizanske tradicije uglavnom diže kosa na glavi.
Sadašnja vremena, ipak, nisu surova na taj način, pa u 2023. više smisla ima pozivati se na epizodu čiji je akter takođe Arkan, ali i Vojislav Šešelj. U štampi na samom početku devedesetih, prije balkanskih ratova, opisan je njihov prvi susret. Upoznavanje nije proteklo dobro, pa je Ražnatović u jednom momentu preteći pitao predsjednika SRS: „Znaš li ti koliko sam ja ljudi ubio za državu?“ Šešelj je odgovorio: „Ne znam. Ja nisam nijednog, ali ti ćeš biti prvi“.
Do njihovog obračuna, naravno, nije nikada došlo, ali se Arkan više ne nalazi među živima, dok je Šešelj i dalje tu. Jeste politički propao, ali je u većini društvenih disciplina, od bezbjednosti do politike, uključujući i koordinate aktuelnog saziva NSRS s početka ove priče, prevagnuo vojvodin rezon – duže trajanje garantuje blef, nego stvarni, makar i naopaki čin.
