Subota, 18.01.2020
More
    Početna Vijesti

    Prebilovci: I ispod sive duge boje žive

    Podijeli:

    U kasnu zimu, pod olovom niskih oblaka i kroz panorame s još pedeset nijasni sive, Prebilovačkim putem iz Ljubinja, vozim se ka selu čije put ime nosi – u kome nikad prije nisam bio. A oni tamo, svi koje ću sresti ili ih možda neću zateći na okućnicama, negdje su bili, morali su biti… Dilјem zemalјskog šara, daleko od kućnih pragova, a čovjeku je, vječna je to istina, vazda daleko i hladno kad u strahu i strepnji za sobom ostavlјa kućni prag i grobove bližnjih. Jer i kosti mrtvih kao mora pritiskaju mozak živih! Pa bilo vam pribježište iza dva – tri kraška brda dalјe ili na kraju svijeta u blјeštavilu luksuza pod neonom. Znam prosto da je tako, a priznavali su mi to ranije i sami Prebilovčani, mještani sela s antički tragičnom sudbinom, čiji su fragmenti biografije rasuti po novinskim zapisima, dokumentarnim filmovima, knjigana, po internet portalima- koji su svi zajedno nejaki da opišu pečalnu dubinu stradanja u vremenima kad uzavre zlo i mračni nagoni obuzmu do juče mirnog susjeda.

    Prebilovci (Foto: Žarko Janjić)
    Prebilovci (Foto: Žarko Janjić)

    Gdje god da su, makar misao, makar uspomena, makar slika iz krhotine ličnih sjećanja ili bratstveničkih priča na to ih opomene, često dolazeći munjevito i neočekivano, poput meteorita iz gluve tišine, u situacijama kad im se niko ne nada, niti ih čak i krajičkom svjesnog uma priziva! Bilјeg prebilovačke sudbine u tom smislu trajan je – i neizbježan. Od njega se ne može uteći, sakriti, negdje u toplinu pribiti, pa da iščezne – iako su, vele, sami Prebilovci ime po tome dobili što su se pribili po zavjetrinama i stranama kraških brda, pa ih neki i sad zovu Pribilovci…O tome razmišlјam kroz Stolac, niz Dubrave, niz još toplije i pitomije strane, iako je onaj Prebilovački put davno ostao za mnom, u pepelјastoj izmagli istoka, ne nalazeći druge mjere ni načina da ratna stradalništva Prebilovaca i Prebilovčana prije svega sam sebi predočim.

    Na odvojku s glavnog puta, na ulasku u selo, s lijeve strane, dočekuje me sivi,  kameni most preko rijeke Bregave. Trošan, dobrano raskliman, odavno ne služi saobraćaju, ali mu je ruinirani skelet poslužio kao stanište jednoj smokvi, što se udjenula u procjep između dva tesana kamena s istočne strane, simbolišući neuništivu snagu života, uprkos nemjestu i svakojakoj oskudici! Života…da, baš o tome šta ima – bolјe reći šta je preostalo od nekadašnjeg života –  u selu Dragićevića, Buluta, Nadaždina, Tripkovića, Šarića, Ekmečića, Šušića… o tome smo došli da zapišemo koju rečenicu, pa uza stranu i preko vlaka, žurimo selu, pripijenom za strme kraške strane, onoj prošarici, gdje se među opustjelim omeđinama u šipkovini i drači, naziru novi crijepovi i kuće s fasadama. Uz put srećemo Anđu Bulut, s neizostavnim pitanje poslije pozdrava, gdje ste vi bili?

    – Ha, bila ranjena…liječila se u Risnu, u Crnoj Gori…Kako danas i ovdje, pitaš… Pa, kako se mora… Malo kuće obnovila, u zavičaju opet, na svom…Pa dobro. Recimo, dobro…Kod koga tamo žurite? Što ne svratite na kafu, rakiju?

    U nastavku, opet slični dijalozi, u nekoliko rečenica, s imenom kakvog drugog ratnog pribježišta, ali i neizostavan poziv u kuću, za sto, na čast. Znaju ovi lјudi, u tom dijelu sela ih je dvadeseatk “za stalno”,  šta je biti stranac u bespuću, u ratu i u miru, iskusili na sopstvenoj koži, gostoprimstvo im dođe kao nešto najprirodnije. No, evo je i jednog povremenog, isto tako lјubaznog, srdačnog, dobrog svekolikog raspoloženja. Vaso Dragićević ne da da mu zaobiđete kuću.

    – Svraćaj! Sjedi, pa ćemo pričati i svirati. Po želјi i nešto popiti – kaže otresito i jetko, uvodeći nas u zaista lijepu novu kuću, ispred koje mu čovjek orezuje masline, a dok sjedamo napominje da su mu 72 godine:

    – Četiri puta pravim kuću u Prebilovcima u svom životu! Četiri puta, zapamti! Zašto? Prvi put napravio ćaća kuću, pa se kuća srušila, pa onda drugi put srušili je neprijatelјi – zna se ko je srušio – pa treći put nisam napravio kako treba, nije bila adekvatna, svrsishodna. I četvrti put, evo je. Prava! Sad sam je napravio da imam gdje da dođem, i ja i moji prijatelјi, imam apartmane i tako dalјe i tako dalјe, da ne objašnjavam. Sve vidiš… Ja, inače, ne živim ovdje, povremeno dođem poput ovih ostalih vikendaša. Ne znam odakle sve vikendaši ne dolaze: iz Beograda, Zvornika, Sarajeva. Banjaluke, Bijelјine… Pa dolaze iz Dalmacija – Splita, Dubrovnika… Ja sam iz Ploča, nije daleko, dvadesetak minuta vožnje odavde. Dolјe imam porodicu. I firmu. Firma se zove “Petra marina”, u prevodu “morska hrid”, bavi se međunarodnom špedicijom… Radi sa svim lukama bijelog svijeta, sa velikim firmama u BiH…

    Šta Vasu Dragićevića veže za ovu prebilovačku luku djetinjstva, kojoj se vraća skoro svakog vikenda? Šta prvo pomisli kad se tu ujutro probudi i pogleda kroz prozor?

    Prebilovci (Foto: Žarko Janjić)
    Prebilovci (Foto: Žarko Janjić)

    – Kad se probudim i pogledam, padne mi na pamet ono stado ovaca i koza kako idu uz Grabak planinu, gdje sam čuvao po 150 koza i 100 ovaca!!! Gdje sam za godinu završavao po dva razreda –  jedan u Čaplјini, jedan u Višićima –  po  tries kilometara dnevno se prođe, padalo puhalo, u krmećim opancima, u rašnim gaćama. Šta me veže za zavičaj, u kom su se lјudi bavili uzgojem stoke i duvana?  Veže me sve… Pišem ja jednu knjigu, pa će biti riječi i o tom.  Brat Aco mi traži da mu je dam. Ne dam mu je još, ali daću, kad završim…Čuj, imao sam ja u onim godinama jednog ovna, Bjelov se zvao. I kad ja ručam, dođe on kod mene da mu ja dam malo…dam mu ja malo da jede iz moje ruke. A bio sa mnom Momčilo Čavalјuga iz Gnjilišta, njegovog su oca ubile ustaše 1941. Majka mu se preudala ovdje u Prebilovce. I on je sa mnom čuvao ovce, a mene je moj ćaća, Paša, Spasoje, ostavio iza škole da budem ovdje u selu. Imao četiri sina, pa ja ću, kao, biti naslјednik…E, onda je taj Momčilo mene okrenuo da idem u školu. Jer, nema sreće bez škole! Bez znanja. Čovjek vrijedi onoliko koliko zna i umije. I tako sam ja krenuo u školu. Jer, kaže meni Momčilo: pa ovaj je ovan, zvonar Bjelov, zna više od tebe, pošto ti ne znaš ništa…Moji vršnjaci bjehu već upisali srednju školu, kad sam ja upisao peti razred…Sve to ja prestigoh. I nijedan me nije dostigao i neće me dostići ikad…Završio sam ekonomsku u Čaplјini, pa Višu pedagošku školu u Mostaru, onda sam upisao filozofiju u Novom Sadu…Filozofiju nisam završio zato što je plata na Filozofskom fakulteu profesoru bila gotovo trostruko manja od moje koju sam imao, jer sam se bio zaposlio u međunarodnoj špediciji. Uz to ja sam i profesionalni svirač, harmonikaš; sviram sve, od Šopena do sadašnjih dana. Promijenio sam dvjesta pjevačica, bubnjara, gitarista…nema hotela u kome nisam svirao, imam svoje pjesme i takve stvari…Haj reci ti neki hotel u kome misliš da nisam bio… Dobro. Vjeruješ. A hoćeš li sad da ti zasviram jednu svoju? Na primjer, onu o Škrki… Škrka ti je jezero na početku Hutovog blata, vidjećeš ga kad preko brijega pređeš u drugo prebilovačko naselјe Kuline. Tamo smo nekad odavde, na magarcu, na kenjcu, gonili robu na pranje.

    Uzima harmoniku, svira i pjeva, s više refrena:

    “Vrbo stara kraj Škrke, kraj vrela,
    tu je prva lјubav započela.
    Vrbo stara širi svoje grane,
    čuvaj tajnu iz mladosti rane…”

    Vaso Dragićević (Foto: Žarko Janjić)
    Vaso Dragićević (Foto: Žarko Janjić)

    Kao i da se nebo od ove pjesme odobrovolјi, pa niti sunčanih zraka, probijajući se između oblaka, obasjaše masline pred Vasinom kućom i graditelјe hrama, tamo na zapadnom horizontu – na Kravari, gdje su radovi u jeku.

    Znaš, ispraćajući me, dodade moj domaćin, ovdje proizvodim i pakujem  maslinovo ulјe. Niko to u selu do sad nije radio. Zove se Tara, po mojoj unuci Tari…i na etiketi, ispod tri masline oblice, piše: proizvedeno od prebilovačkih maslina. Ostali u zaseoku, drže krave, koze, ovce; sir prodaju na pijaci u pet kilometara udalјenoj Čaplјini.

    Srebre se plastenici na plodnoj crvenici, s druge strane – u Kulinama – ispod kojih se dolјe, na Škrki, kroz šaš, jure i praćakaju liske, dok čamci lijeno drijemaju u miru i spokoju tog zatona Hutovog blata. Odavde, uvjerava me jedan mještanin s dugim veslačkim iskustvom, možeš do Jadrana veslajući, samo ako imaš snage za to. Iz Hutova u Neretvu, pa s njom kroz Metković i dalјe…Na istoku, eno je, možeš vidjeti dobar komad Radovinje, ispod nje je Ljubinje s Prebilovačkim putem! A i u Semberiji, u Bijelјini, veliš, ima Prebilovačka ulica. Klimnem  potvrdno glavom, a lice mu se ozari.

    Jezero Škrka (Foto: Žarko Janjić)
    Jezero Škrka (Foto: Žarko Janjić)

    U Kulinama, nakon što razgledah Nešinu farmu s pedesetak koza, opet me časte, sad sokom od divlјeg šipka, opšteomilјenim napitkom u cijelom kraju, a kako i ne bi bio kad je cijeli kraj obrastao šipkovinom. U zaselak ujutro stiže čaplјinski školski autobus, vozi djecu na nastavu. A kad je o prebilovačkoj djeci riječ, valјa reći najviše ih je u Miladina Ekmečića – Bojan, Bojana, Branka, Bilјana, Božana; dvoje starijih već je na fakultetu, ostalo troje vozari do Čaplјine. Mitar Tripković ima troje, Branko Ekmečić i Rajko Bulut po dvoje djece. Ne zaboravlјaju ni Manojla Šarića, nije iz ovog zaseoka, nego iz drugog, ” iz onog odmah kad se s glavne ceste skrene u selo” – Manojlo ide na zanat, takođe u Čaplјinu. Ovo je, ova šačica mladosti, najvedriji fragment sadašnje prebilovačke zbilјe! Nјihovo je to zemalјsko sunce, ponos i nada. Pod ovim nebom, s niskim i vlažnim oblacima, što se valјaju od mora ka bijelim, osniježenim plohama nevesinjskog Veleža, gdje će još dugo carovati zima. Zima koja se iz prebilovačkih pitomina i zavjetrina već povukla, pa negdje na suvoj grani kraj surih omeđina zvižduće kos, dok se hilјadama žutih zvjezdica osipa drijen po prisoju, navješćujući rano prolјeće koje i sa ovom vlagom neumitno stiže u prebilovački kraj. Stiže da polako potisne ili pokrije sve ono što je sivo, da progovori novim bojama, da razlista i ozeleni onu smokvu što se udjenula u kameni most i dokaže da je život vječan. I neuništiv.

    Zapisao Žarko JANJIĆ, specijalno za portal Prebilovci.net. Publikovano u martu 2015. godine

    Podijeli:

    Izdvojene vijesti

    Podmetnuli mu 80.000 dolara, moraju da plate 5.000 KM

    Radio-televizija Republike Srpske i bivši urednik informativnog programa javnog servisa Siniša Mihailović moraju da plate 5.000 maraka novinaru BN televizije Vladimiru Kovačeviću zbog klevete. Prvostepenu...

    Eko fond “obasjao” MG Sunce

    Novembra mjeseca prošle godine Fond za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost Republike Srpske donio je odluku o dodjeli finansijskih sredstava (ukupno tri i po...

    Elektrokrajina nezakonito reklamira privatna preduzeća, krivične prijave protiv odgovornih

    U septembru mjesecu prošle godine, javno preduzeće "Elektrokrajina" je uz račune za električnu energiju distribuiralo i letke fondacije "Djeca nam se rađala", u kojoj...

    POVEZANE VIJESTI