Početna  /  Otišao sam jer ne želim da se neuki sprdaju sa mojom diplomom
Hercegovina Vijesti

Otišao sam jer ne želim da se neuki sprdaju sa mojom diplomom

Mladi su oduvijek imali potrebu da mijenjaju svijet, a ako ne mogu svijet, da bar promijene  sebe. Nažalost, kod nas su mladi ljudi zatvoreni, omeđeni, pa su samim tim ‘’ubijeni u pojam’’ prepuštajući se onome što im se pruža, a to je jako malo. Svijet vide tek jednom u životu, ukoliko roditelji mogu da im plate ekskurziju, pa još jednom ukoliko fakultet privedu kraju, pa im se osmjehne još jedan ‘’prozor u svijet’’, u vidu apsolventske ekskurzije. Stoga i ne čudi činjenica da su mladi sve više depresivni, anksiozni, a to povlači druge krajnosti izražene kroz agresiju, poroke i devijantno ponašanje. S druge strane, postoji sve veći broj mladih koji svoju sreću kane potražiti van ‘’proklete avlije’’. Jedan od onih koji je odlučio svoju sreću pronaći van ovdašnjih ”kazamata” je Nemanja Pejanović.

Foto: Nemanja Pejanović, privatna arhiva

Koliko god vlastodršci negirali veliki broj odlazaka mladih, te ogromno nezadovoljstvo onih koji su još uvijek tu, nepobitno je da je mladih sve manje,  te da su, ukoliko nisu otišli, prepušteni na milost i nemilost današnjem nakaradnom sistemu vrijednosti. Vlast takođe pravi otvorenu podjelu cjelokupnog stanovništva, samim tim i mladih, svrstavajući poslušne u podobne a misleće u nepodobne. Posla ima za one koji ne žele da rade, ali su stranačkim aktivnostima i zaslugama dobili posao koji, čast izuzecima, uglavnom ‘’otaljavaju’’ dolazeći na radno mjesto tek da se ‘’puspase’’. Progresivna omladina, ne želeći da se svrstava u stranačke ‘’torove’’, je još uvijek na birou ili negdje daleko, u potrazi za životom dostojnim čovjeka. Jedan je od onih koji nije želio svoju sreću tražiti političkim angažovanjem i stranačkom opredjeljenošću, te uvidjevši da od posla u struci za koju se školovao nema ništa, odlazi u ‘’bijeli svijet’’ da proživi mladost koju će pamtiti. On je Trebinjac Nemanja Pejanović, za prijatelje jednostavno Čupo, rođen 1990. u Trebinju, gdje završava Osnovnu i Srednju školu. Nakon toga, odlazi u Novi Sad gdje upisuje Fakultet tehničkih nauka. Nakon završenog fakulteta i sticanja zvanja inženjera, shvata da je posao u struci gotovo nemoguća misija, a kako kaže, nije želio da za male pare radi po čitav dan.

Ispred Fakulteta tehničkih nauka Foto: privatna arhiva

‘’ Po završetku Srednje škole, 2009. upisujem Fakultet tehničkih nauka u Novom Sadu. Bila je to prva prekretnica u mom životu. Tad sam otišao sam u “veliki grad”, taj Novi Sad. Nikog nisam znao, spakovali mi moji u vojničku transportnu vreću nešto slanine i rakije, malo garderobe i to je sve. A poslije pola godine tamo je bila skroz druga priča, tad je mene čitav grad znao. Bio sam k’o pušten s lanca, što bi rekli, pa se pročulo za Čupa iz Trebinja. Tu promjenu i to što sam otišao sam u nepoznato nisam gledao kao na usamljenost i ono joj kuku meni kako ću bez mame i tate, nego kao na slobodu i ispred sebe sam vidio praznu knjigu koju možeš da pišeš kako god hoćeš, samo ako imaš hrabrosti da radiš ono što stvarno želis. I ja jesam! Narednih 7 godina! Malo sam produžio to studiranje. Al’ već tad sam shvatio da moj život ne ide u pravcu ostvarivanja inženjerske karijere.’’ – govori Nemanja za magazin ‘’Moja Hercegovina’’.

Želja za slobodom kod Nemanje je bila prejaka, pogotovo kad se, kroz pokušaje zaposlenja u struci, uvjerio da će to jako teško ići, upoznavši i ciničnu stranu ovdašnjeg života.

‘’ Znaš kako, sredina koja me vrijeđa svojim cinizmom, gdje te svi gledaju u oči i pričaju jednu priču a rade nešto skroz drugo, gdje se od mene očekuje da radim bilo kakav posao od 9:00 do 17:00, plus neplaćeno prekovremeno, za smiješno malu platu, jednostavno nisam za to. Ta sloboda za mene je bila previše zarazna. Ja sam nekako više onaj Aleksandar iz Into the Wild knjige/filma. A za tih sedam novosadskih godina sam upoznao toliko ljudi iz čitavog svijeta koji su mi pomogli na koju stranu da usmjerim svoj život. S jedne strane, poznajem  i previše onih koji su završili fakultete, našli neke posliće, neki se udali i oženili, dobili djecu, srećni su ako kupe Punta da ne dignu kredit i ako mogu na rate da otplate deset dana u Grčkoj. Sve to poštujem, ako su zaista srećni s takvim životom. A s druge strane, sreo sam ‘’budale’’ poput mene. Preko Couchsurfing-a i Warmshowers-a sam s vremena na vrijeme ugostio putnike namjernike koje je njihova lična avantura navela kroz Novi Sad. Putovali su pješke, stopirali, biciklima, vozom, autom… Ali putovali su! Do tada su se moja putovanja i avanture svodile samo na muzičke festivale u regionu i po koji autostoperski izlet po Evropi, no ništa predaleko. I to je tad bilo skroz u redu, imao sam taj fakultet koji me vezao za Novi Sad.’’ – nastavlja Pejanović svoju priču.

Zbogom žohari (posljednja fotografija prije odlaska) Foto: privatna arhiva

Nemanja kaže da se, kad je studiranje približio kraju, našao na prekretnici i dilemi da li ostati ovdje i postati rob društva ili otići u svijet i boriti se za svoju sreću.

‘’Kad je došlo vrijeme da postanem inženjer, dok sam spremao diplomski rad, uporedo tražeći posao u struci, zapitao sam se zar je došlo vrijeme da i mene sputaju u okove društva, da me kljucaju za male pare i da se zadovoljavam mrvicama života? I tad sam odlučio, odoh ja negdje u svijet, gdje ću se boriti za svoju sreću radije no se predati i krenuti za masom. Gdje ću, šta ću, znao sam da dosta naših ide u SAD. Rekoh probaću to, pa ako ne uspije, plan B je da se putuje po Evropi bez plana i vremenskog ograničenja, pa gdje završim.

Nemanja govori o tome kako je kroz proces upoznavanja samog sebe zapravo shvatio šta želi a šta ne, kao i o prvom periodu provedenom ‘’preko bare’’.

‘’ Uvijek sam nekako uspijevao da nađem vremena za sebe, pa i u tim ludilom i zajebancijom ispunjenim studentskim danima. Dugo vremena sam provodio slušajući muziku, ležeći u mraku  I slušajući svoje misli. Ti se samo prepustiš mraku i misli odlutaju. Ako osjetiš neku tegobu u stomaku, i uhvatiš sebe o čemu tad razmišljaš, to je ono što definitivno ne želiš samom sebi. A ako li se pak osjetiš kao da sanjaš, fino ti je, srećan si, znaj da to istinski želiš. To je jednostavno proces upoznavanja sebe. Meni se putovalo. Kad god sam zamišljao sebe negdje daleko, bilo gdje, sam, tražeći nešto, ni sam ne znam šta, lutajući, ja sam bio srećan. I odlučio sam, odoh! Radio malo na građevini, pozajmio para, moji digli kredit, skupio par hiljada evra, aplicirao za vizu za Sjedinjene Američke Države, dobio je, kupio kartu, sam sjeo na avion, ostavio curu s kojom sam bio dugo godina, nije željela sa mnom dok ne završi fakultet, porodicu, drugare, sve, i sa jednim rancem stvari se našao u Njujorku. Ne kažem da je bilo lako. Ne kažem ni da je sad lako. Al’ ne kažem ni da je teško. U životu ne može i jare i pare. Dobro izvagaš šta ti je bitno u životu. Ili ću radit ono što se meni radi, ili ću raditi ono što se od mene očekuje i što drugi rade. A nisam mali Mujo da idem kud i svi. Nikad nisam ni bio.’’ – prisjeća se Nemanja perioda uoči samog odlaska u SAD.

Ispred srpske Kafane u NYC Foto: privatna arhiva

Sletivši na tlo ‘’obećane zemlje’’, našao se na njujorškom aerodromu, čekajući let za Virdžiniju, koja je bila njegova prva destinacija.

‘’ I tako ti se ja mali nađem u NYC. Tu nisam nigdje mrdnuo sa aerodroma, nisam nešto imao ni vremena, imao sam let za Virdžiniju. Tu me na aerodromu pokupe neki Rumuni, hahaha, nisu me htjeli prodati, no drže neki hostel u Virginia Beach, pa sam kod njih ostao nekih sedam dana. Tu sam imao prvu cimerku u SAD, i to iz Sarajeva, Anđelu. Ona imala pršuta, ja rakije, pa smo te prve američke dane fino provodili. Onda sam odatle otišao u Sjevernu Karolinu, u Outer Banks, prelijepo mjesto, ali zabačeno, ostrvo povezano ogromnim mostom s kopnom, nemaš ništa tamo ama baš apsolutno osim prelijepih plaža. Tu sam ti radio u nekom supermarketu, u sred jula nosio tri jakne jer sam radio u hladnjači, slagao sladolede i zaleđene pljeskavice. Kako sam bio ‘’tanak’’ s parama, morao sam tu ostati dva mjeseca. Tu sam živio sa nekim Filipincima, pa kasnije sa Rumunima i Turcima. Iako sam po prirodi ‘’ladovina’’, shvatio sam da su mi potrebni cimeri iz Evrope, poslije nekog vremena bude ti muka od ostalih, jednostavno su previše drugačiji, kultura i nekultura su nam totalno različiti. Evo jednog primjera, Jamajčanima je najnormalnije da podriguju, prde, kopaju nos i slično dok svi zajedno jedemo. Nisam gadljiv, ali kad ti Jamajčanka od sto kila prdne pored tebe za stolom dok ručate, i ono, najnormalnije, kao da ništa nije bilo, stvarno ti se zgadi život. Čim sam skupio koji dinar, ja odlučim da preselim na jedno ostrvo u Masačusetsu, Martini Vinogradi. No kako otići iz Outer Banks-a, nema ni autobuska stanica, ni luka, ni aerodrom, ništa. I ja ti odem u neku protestantsku crkvu i tamo mi ti službenici kažu da će mi pomoći da odem. Jave mi se nakon par dana, dolaze im neki gosti na misu u nedjelju, i to iz mjesta gdje ima autobuska stanica. Ja se tu umalo pomolim, kupim kartu na internetu preko telefona, tad nisam imao ni laptop, i ok, pokupe oni mene u nedjelju, voze me u taj grad, ja im dam adresu sa karte gdje da me voze, kad ono to neka međumjesna stanica u vu ko je bi ni, benzinska pumpa u sred polja kukuruza, niđe žive duše. Vani plus pedeset, mi došli u jedan popodne tu, a ja kupio kartu za uveče, za svaki slučaj da ne zakasnim. I uđem ti ja na pumpu, tražim pivo, da dođem sebi šta me snašlo, kaže baba za pultom ne možeš kupiti pivo, vidim te čekaš bus, ne smiješ piti alkohol na javnim mjestima. Rekoh joj kakvo javno mjesto, nema nas na mapi, daj da se okrijepim. I jok, kupio sok i skočanjio se dok je došao bus. I onda pola dana klackanja do Njujorka, pa presjedanje, pa do Bostona, pa presjedanje, pa do nekog trajekta, pa ostrvo. Tu sam došao kod nekih naših koje nisam ni znao, preko Fejsbuka ih našao. Našao tu posao, ali ne i smještaj, prenaseljeno ostrvo. E tu sam ti aplicirao za američku ličnu kartu, uzeo ličnu i pozdravio se s ostrvom i otišao na Floridu.’’

Čupo surfer Foto: privatna arhiva

Poslije brojnih avantura koje su dušu dale za dobar ‘’road movie’’, Nemanja putešestvije nastavlja na Floridi, a Florida ljeti nije baš prijatna zbog ogromnih temepratura, najprije počinje radi u restoranu a potom u šanku bara, što je, kako kaže, bila velika greška.

‘’ Otići na Floridu u sred ljeta, pakao na zemlji, 60 stepeni, vlažnost vazduha takva da hodaš pedeset metara, pa sjedneš da odmoriš, je katastrofalna odluka. I tu sam preko neta našao naše studente, pomogli mi da nađem posao, počeo da radim u restoranu, to su kao dobre , brze i lake pare, što je i tačno. Zapazio sam da ima dosta barova, mućkaju se kokteli i te fore, to mi se svidi i sa menadžerima izganjam da me prebace u šank da radim. Kakva greška, Hercegovca staviti u šank. Popio sam više tu, no za sedam godina fakulteta. No i naučio dosta. Sad me to interesuje, fino je znati o vinima, različitim alkoholima, koktelima, idemo na kurseve, obilazimo destilerije i pivare, sve “u sklopu posla”, jako ugodna edukacija. Sad opravdano mogu da kažem da sa predznanjem idem u kafanu! Na Floridi sam živio na par mjesta sa našim ljudima, upoznao super drugare, neke i Hercegovce čak! Ali, ja ne bih bio ja da nisam upoznao i dosta alternativaca.’’ A – kaže Nemanja koji je i na našim prostorima važio za nekog kome bastaju ekstremni sportovi I discipline, kao i alternativni način života. Zanimljivo je da su mu drugari iz Novog Sada, uz čestitku za diplomu, poklonili skok iz aviona, što je sa oduševljenjem prihvatio. No, vratimo se na Floridu i priču koja slijedi, a u njoj i ekstremno ronjenje sa ajkulama bez zaštite. Nemanja tvrdi da je to do sada najekstremnija stvar koju je uradio otkad boravi u SAD.

Ronjenje sa ajkulama Foto: privatna arhiva

‘’Kratko sam živio sa nekim profesionalnim skejterima. Pa se oni nešto odselili, pa ja prešao da živim sa njihovim drugarima profesionalnim surferima. Tu me učili da surfujem, ma ludilo. A onda sam ti upoznao jednu curu koja roni sa ajkulama. Oduševila me! I Obećala mi da će i mene jednom povesti na ronjenje sa ajkulama. A ona je taj podvodni model i te fore. Rekoh jašta ćeš ti takva ljepotica mene zvati. Kad nije prošlo deset dana, kaže ona idemo za koji dan. Pokupila me ona autom kući kod surfera, i odemo ti mi na Jupiter, gradić na Floridi. Tu na čamcu dvojica likova, tačno kao Cezar Milan šaptač psima, ovi šaptači ajkulama! Rade te ture s ajkulama, neki prirodnjaci i te fore. Pored njih dvojice, tu je kamerman, lik pravi dokumentarce za National Geographic, i ona, ta drugarica kao model da im bude. I ja! Šta ću ja tu, evo ni danas ne znam! I isplovimo mi, ne vidi se više ni obala, dubina ko zna koja, uskaču ovi šaptači morskim psima u vodu, bez ikakve zaštite, ronilačko odijelo, maska i peraje. Tu ti bacaju mamac kao na filmovima, iskasape ribu, prosipaju krv, bacaju komade u vodu dok se ajkule ne pojave. Onda njih dvojica uđu da izvide teren, i ako skontaju da ajkule nisu agresivne, zovnu ostale da uđu. Kad tad nisam osijedio od straha, nikad neću. Preko dvadeset bik ajkula kruži oko čamca, to je tele od tri metra, i sad ti oni govore da uskočiš među njih i da se opustiš i uživaš. Zlo i naopako. I rekoh sebi: nisi piz*a, bojiš se visine pa si skakao s padobranom i preživio, bilo je do jaja, aj’ sad skupi muda i uđi u vodu. I ja uđem. Drama! Ajkule sve kruže oko tebe, i kako nemaju ruke da te pipnu, one imaju receptore na nosu, i onda se zalete i udare te nosem kao da ispitaju da li si im zanimljiv za igranje ili za ishranu. Kad me prvi put udarila, čuka mi preskočila. Bili smo dugo u vodi, par sati, i malo sam se opustio. I kasnije počeo da uživam. I iskren da budem, sad ih se ne bojim, ajkule su divna bića! Ronio sam još par puta nakon toga s ajkulama, između ostalih i sa bik i tigar ajkulama, koje godišnje ubiju najviše ljudi, jer ne biraju, jedu sve pred sobom. Ali i one su divne. Još mi je želja da ronim sa čekićarama, njih nismo našli nijedan put. A za veliku bijelu nisam još spreman, možda nekad, u kavezu, s njom se ne šali. I onda sam se toliko sprijateljio s tom curom, da smo kasnije neko vrijeme bili cimeri. Chanelly se zove i evo pozdravljam je ovim putem, haha! Te avanture sa ajkulama na otvorenom okeanu bez ikakve zaštitne opreme, samo maska za ronjenje, ronilačko odijelo i peraje, su definitivno nešto najnenormalnije što sam do sada uradio otkad sam u SAD.”

U potrazi za bik ajkulama Foto: privatna arhiva

Dolazi zima, koju Nemanja provodi na Floridi, gdje se Nova godina slavi na plaži sa sve okićenim palmama.

‘’ Uglavnom, na Floridi sam prezimio. Nije neka fora, došla Nova godina, Božić, ovi okitili palme, Novu godinu na plaži dočekali, kupali se. Svi smo o tome maštali da nema zime no samo ljeto, ali poslije paklenog ljeta na jugu Floride, zima ti dođe kao naše normalno ljeto.
I tu se ja smorim jer je ljeto non stop, i odlučim da se preselim u Boston. Bez nekog razloga, sviđao mi se Boston na slikama.’’

Podvodni ”šoping” Foto: privatna arhiva

Preko interneta je pronašao cimera i krenuo put Bostona. Nemanja priča i o Bostonu, bostonskim olujama, kao i želji da se ipak uskoro vrati na Floridu.

‘’ Na netu nađem nekog Kazahtanca koji je tražio cimera i dođem kod njega. Boston je tokom ljeta prelijep. Stari grad sa prebogatom istorijom, poskupo je, ali može se. Bio sam na srpskom festivalu, tzv. SRBFEST-u, godišnjem okupljanja Srba iz Bostona i okoline. Nađem posao u Bostonu, za šankom, da mogu da se izdržavam i sve je bilo fino do negdje trećeg snijega ove zime. Kako sam živio u Novom Sadu, falila mi zima, snijeg, ta zimska atmosfera. Ja se obradovao k’o dijete prvom snijegu. Tačnije, oluji, jer ovo ovdje nije snijeg, već mećava od par dana, grad stane, sve zatvoreno. I druga mećava je bila fina. A onda su učestale. Evo u martu smo već imali tri oluje, juče palo pola metra snijega, katastrofa. Zajebi ovo, vraćam se ja na Floridu na jesen, lijepo je ljeto ipak. Mada, ni na Floridi nije bajno, tamo sam preživio Metjua, uragan četvrte kategorije (od mogućih 5). Još da pomenem da sad živim u ogromnoj kući sa još četvero Srba. Njih pozdravljam jer me trpe ovako blesavog.’’

Srpski festival u Bostonu Foto: privatna arhiva

O načinu života u SAD-u, o ljepoti različitosti, kojom obiluje američko tlo, pogodnostima koje nudi Amerika, ali i o drugoj strani Amerike, kao i o hrani i još ponečemu, Nemanja govori u nastavku ovog zanimljivog razgovora.

‘’ Ludilo je Amerika. Ameriku ne čine Amerikanci, nego stranci! Toliko je različitih kultura, nacija, boja kože, religija, ljudi svih sorta i staleža! I to je lijepo! Ovdje sam upoznao ljude iz čitavog svijeta, družio se s njima, pio njihove “rakije”, oni pili našu iz flaše od kisele, jer tako mora.
Kuće su drvene, zgrade su luksuzne, sve je previše klimatizovano, sve je napravljeno da ti sve bude lakše, sve automatizovano, motorizovano, sve u betonu i asfaltu, putevi sa deset traka… Dok ne izađeš iz grada. Dok ne vidiš drugu stranu Amerike. I ovdje imaš farme, obične i jednostavne ljude, prelijepu prirodu, njihove verzije sarme, raštana, Vegete i svega što našim ljudima koji dođu ovdje fali jer su se zabili u neki ćošak i kukaju kako je hrana u Americi loša i bezukusna. Budalaština! Plus imaš te Euro markete i onlajn prodavnice, možeš kupiti dosta naših stvari, od Vegete do Jelen piva. Kako mi turska kafa mnogo znači, drago mi je što sam ovdje našao brendove naše, domaće kafe. Doduše, možeš otići i u Coffee shop i oni ti samelju svježu tursku, ali našao sam prodavnicu u kojoj ima raznih proizvoda sa naših prostora, poput Grand kafe, Cedevite, Euro bloka, napolitanki… Samo je teško naći Vinjak. Al’ ne žalim se, i viski može da prođe.’’ – govori  Nemanja kroz osmijeh.

Nemanjin ”asortiman” Foto: privatna arhiva

Pejanović kaže da je većina mladih ljudi sa naših prostora u Ameriku došla ‘’trbuhom za kruhom’’, ali da nije mali broj i onih koje avanturistički duh dovede u razne zgode i nezgode.

‘’ Velika većina naših mladih ljudi je ovdje došla trbuhom za kruhom. Ali ima takođe i onih sa bubicom u glavi koja ih tjera na avanturu. Jer ne preseliš ti na drugi kontinent tek tako, palo mi na pamet. Moraš bit malo nenormalan, pozitivno, naravno. I ja sam takav. S tim da mi je ta buba malo veća. I ova američka avantura ju je još više razdražila. Tako da sad imam velike planove. Jer svijet je veliki, i treba ga vidjeti. Imam u planu da živim u još par američkih država – Aljaska, Oregon, Kalifornija, Havaji… Planiram i odlazak na Bahame, Jamajku, Kubu, pa Južna Amerika, Meksiko prvenstveno, ali to su dugoročni planovi, o tom – potom.’’– otkriva za magazin ‘’Moja Hercegovina’’ svoje buduće planova ovaj mladi i hrabri čovjek.

Za kraj, Nemanja govori o značaju upoznavanja drugih kultura i tradicija, o slobodi koja otvara vidike, kao i o ‘’šamaru realnosti’’ koji je doživio nakon diplomiranja.

‘’ Fora je da se oslobodiš lanaca koje ti je društvo nametnulo o tome kako trebas da živiš  i šta da radiš. Kad jednom te veze prekineš, ti si slobodan kao ptica, vidiš svijet drugim očima, i najbitnije, vidiš sebe kao stanovnika svijeta, a ne Trebinja, Hercegovine, Novog Sada, Srbije, Amerike… Svijet ti je pod nogama, jer šta smo mi, evoluirani mikroorganizmi koji su imali sreće da završe na kamenu koji nevjerovatno brzinom leti kroz univerzum i da baš na tom kamenu se stvore idealni uslovi da se ti prvi organizmi razviju. Oduvijek sam imao tu jaku želju da se mrdam, nisam podnosio korijene. Odmah bih se osjećao nelagodno. Impuls koji me je pokrenuo je bio kad sam počeo tražiti posao tu negdje oko diplomskog. Tek me je tada pukao šamar realnosti i osvijestio iz uljujanog studentskog života, treba sad raditi, stvarati, treba k’o fol biti veliki. Možda bih i bio taj veliki čiko i ostao tu da sam imao priliku vrijednu ostajanja. Ja ne smatram vrijednim ostajanja raditi za 250 evra mjesečno, raditi deset sati dnevno, da se neko sprda sa mojom diplomom. Nisam ja bio bog zna kakav student, ali sam tu diplomu časno i pošteno dobio, stekavši pored zvanja i znanje. I onda te jebu za sitne pare kreteni kojima je glavni izvor informacija Pink i Wikipedia! Zato sam i otišao! ’’ – završava Čupo svoju zanimljivu životnu priču koja je očigledno tek počela.

”Trošim gorivo iz Banata na popodnevnim vožnjama kroz Kembridž” Foto: privatna arhiva

Nemanja je očit dokaz one Tolkinove da nisu svi oni koji skitaju izgubljeni. Štaviše, Nemanja od života traži ono što mladi uglavnom i žele, ali su na našim prostorima naviknuti da nemaju pravo glasno reći svoje želje, ambicije, već živjeti život utaban od strane očeva i djedova. A ronjenje sa ajkulama bez zaštite je sigurno manje opasno od stresnog življenja na ovom podneblju. Da bar mladi imaju dovoljno dobar razlog za ostanak, u tom slučaju bi i ‘’mali’’ Čupo postao veliki čiko i ronjenje sa ajkulama i miješanje koktela zamijenio za radno mjesto na kojem bi bio adekvatno plaćen. Pošto se to, nažalost, neće dogoditi još neko vrijeme, Nemanja ostaje prepušten ”na milost i nemilost” surfanju, uživanju i odlaženju u ”minus” radeći za nekim floridskim šankom…

Igor Svrdlin

610 Shares
Copy link
Powered by Social Snap