Na današnji dan 1916. godine umro je pjesnik Petar Kočić. Živio je samo 39 godina , a protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim. Pristalice su ispod glasa šaputale da je on propovjednik društvene pravde i pisac srpskog narodnog ponosa. Prijatelji su mu savjetovali da ćuti, ali on to nije mogao. Petar Kočić je govorio i pisao ono što je mislio… bez obzira na cijenu.
Na današnji dan se navršava 101 godina od kada je, sam i zaboravljen, u beogradskoj duševnoj bolnici preminuo Petar Kočić, srpski pjesnik, političar i pisac “srpskog narodnog ponosa” koji je za vrijeme svog kratkog života ipak uspio da stvori likove “veće od života” po kojima ćemo ga i danas pamtiti.
Buđenje nacionalnog duha
Petar Kočić rođen je 1877. u selu Stričići, kod Banje Luke. Osnovnu školu je pohađao u manastiru Gomionica gdje mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman.
Upravo te prve godine u mnogome su odredile Petrov život.
Pripadao je generaciji srpskih intelektualaca koje se mnogo borile za svoje ideale. Gimnazijsko obrazovanje je počeo u Sarajevu, ali je zbog nacionalističkih stavova i “srbovanja” istjeran u trećem razredu, pa je morao da pređe u Beograd.
Filozofiju je učio u Beču, ali je njegova najveća želja bila da život provede u rodnom kraju. Radio je u Sarajevu kao činovnik, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i protjeran u Banjaluku. Međutim, ni tamo za Kočića nije bilo mira!
Glas slobode
Uoči aneksije Bosne i Hercegovine, Kočić je pokrenuo list “Otadžbinu” i stvorio političku grupu koja je zagovarala borbu protiv Austrije i feudalnog ropstva. Bio je omiljen u narodu i slavljen među omladinom željnom otpora protiv okupatora.
Tamo gdje je narod vidio svog prvaka, država je vidjela opasnog protivnika. Kočić je više puta hapšen i krivično gonjen, a na njega se gledalo kao na jednog od najsmjelijih podstrekača srpskog nacionalizma.
Negdje u to vrijeme Kočić je napisao svoja najbolja djela. Ono što nije mogao da kaže u “ozbiljnoj prozi” rekao je u satiri. “Jazavac pred sudom” i “Sudanija” postala su djela koja su se čitala u jednom dahu, ali i prepričavala ispod glasa i samo u krugu probranih prijatelja.
Na Kočića se gledalo kao na čovjeka krajnosti. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Pričali su da je bio “previše političar za književnika i premalo racionalan za političara”. Jovan Dučić je zapisao da bi, da nije toliko isključiv Petar Kočić bio najbolji srpski pisac.
Tragičan kraj
Neprestana borba uzela je svoj danak i uoči Prvog svjetskog rata na Petru Kočiću su primjećeni znaci duševnog rastrojstva.
Oboljelog pisca smjestili su za vrijeme Prvog svjetskog rata u beogradski “Dom za s uma sišavše”, prvu bolnica na Balkanu u kojoj su bili smješteni psihijatrijski bolesnici. Ova zgrada – Doktorova kula se i danas nalazi u Višegradskoj ulici na Savskom vijencu.
Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan. Govorio je da je tu “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.
Ako je tako, onda je tog 27. avgusta 1916. godine Doktorova kula u kojoj je izdahnuo Petar Kočić bila jedino slobodno mesto na Balkanu. Nažalost, bila je to jedina sloboda koju je dočekao veliki pisac.
