Književno veče Tanje Stupar Trifunović u Ljubinju – Uvijek postoje oni koji prometejski pronose vatru književnosti

Nagrađivana književnica Tanja Stupar Trifunović održala je promociju svog stvaralaštva u Ljubinju i Bileći. Pažnju čitalačke publike skreće prvim romanom ”Satovi u majčinoj sobi”, koji je, između ostalioh nagrada, osvojio i Evropsku nagradu za knjževnost 2016. godine. Smatra da je bolji pjesnik nego prozaista, ali je prozi zahvalna jer je njenim pjesmama pomogla da dođu do publike. Na ljubinjskoj promociji govorila je o svojim djelima, uzorima, izbacivanju iz prošlogodišnjeg programa ”Kočićevog zbora” i čitalačkoj navici. Dan nakon Ljubinja, publici se predstavila i u Bileći, a gotovo istovremeno, u Trebinju koje voli da se podiči titulom grada kulture, svoju promociju imala je Olivera Ćirković, član ozloglašene bande Pink Panter, koja je predstavila svoje drugo ”književno” čedo ”Ja, Pink Panter 2 – Arhondisa”. U gotovo paralelnom univerzumu, grad kulture (ili možda tačnije gLad kulture) ugostio je jednu trivijalnu ”književnu” ličnost dok im je istinska književna figura prošla tik uz njih, ne očešavši se. No, to je svakako neka druga tema o kojoj će biti riječi. Autorka je pozdravila ljubinjsku publiku, rekavši da u Banjaluci izbjegavaju ljetne promocije jer se često dešava da na njima prisusutvuje svega nekoliko ljudi, primijetivši da su Ljubinjci u tom smislu vrijedniji. Tanja Stupar Trifunović svakako spada u red značajnijih savremenih autora, ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, a njena djela govore sama za sebe. 

Tanja Stupar Trifunović rođena je 1977. godine u Zadru. Do sada je objavila četiri zbirke poezije, knjigu priča i dva romana, od kojih je posljednji ”Otkako sam kupila labuda”, objavljen prije nešto više od mjesec dana. Živi i radi u Banjaluci, gdje obavlja funkciju kulturnog urednika u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske. Ispred sebe, kako sama kaže, voli da postavlja izazove a njena djela dokazuju da se sa izazovima itekako zna boriti. Dobitnik je brojnih nagrada, a vjerovatno najznačajnija je Evropska nagrada za književnost koju je osvojila 2016. godine za roman ”Satovi u majčinoj sobi”. Isti roman je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Na književnoj večeri u Ljubinju govorila je o svojim djelima, inspiraciji, formi i razbijanju forme, manifestaciji ”Kočićev zbor” na kojoj je prošle godine trebala nastupati sa pjesmom ”Razmnožavanje domaćih životinja”, svojim uzorima, (ne)postojanju originalnosti i čitalačkoj navici u vrijeme interneta i društvenih mreža.

Tanja Stupar Trifunović je prvo govorila o romanu ”Satovi u majčinoj sobi” koji joj je trasirao put do šire čitalačke publike, i za koji kaže da nije očekivala takvu reakciju publike.  S obzirom da se radi o poetskom romanu, smatrala je da je to roman za užu čitalačku publiku.

”Nisam očekivala takvu reakciju za moj prvi roman ”Satovi u majčinoj sobi”. To je zapravo poetski roman što je dosadno i ne mnogo prijemčivo za publiku, to su oni romani koje publika uglavnom izbjegava. Nisam gajila nade da će to publika prihvatiti, mislila sam da će to biti roman za užu čitalačku publiku. Srećom sam pogriješila pa je roman mnogo čitaniji nego što sam očekivala i to mi je zapravo veća nagrada od svih koje sam dobila.” – rekla je Stupar Trifunović, osvrnuvši se na ženske autore koje u posljednje vrijeme bivaju prepoznate i nagrađene.

”Taj trend se mijenja na bolje, pa danas imamo mnogo žena čije se djelo cijeni, pa su nerijetko one u užim izborima za velike književne nagrade ili su dobitnici takvih nagrada.”

”Pišući roman ”Satovi u majčinoj sobi”, imajući u vidu da se u mnogim književnim djelima percipira i obrađuje lik majke, ispisane su mnoge stranice koje govore o majci, majčinoj brizi, ljubavi, osmijehu, a ono što je mene zanimalo je to da ta žena ima svoju ličnost, život, i da je, što je nama često nepojmljivo, to žena koja je imala život i prije nas. Glavna junakinja želi da upozna svoju majku, kao ličnost, da je spozna, iz potrebe da spozna i sebe samu, a kako majke više nema, jer je umrla, odlazi na selo, gdje prebira po majčinim uspomenama iz kojih pokušava da iskonstruiše život svoje majke. To je neka vrsta konstrukcije šta je stvarna ličnost. Da li je uopšte moguće dosegnuti bilo čiju stvarnu ličnost i koliko mi sopstvenu a pogotovo tuđe ličnosti sastavljamo iz svojih predstava, krhotina stvarnosti , uspomena i koliko mi u namjeri da sačuvamo svoju psihu konstruišemo bliske ličnosti.”

O prelasku iz poetske forme u proznu, Tanja Stupar Trifunović kaže da je prvi roman nastojala napisati iz onog pjesničkog naboja, što je uspjela, uz velike napore, kako fizičke tako i psihičke.

”Meni je bilo teže napisati roman, baš u tom nekom emotivnom smislu i smislu naboja. Poeziju pišem više godina, tu se kao sigurnije osjećam, a i to je narativna poezija, ima taj oblik rečenica, nije baš stih, nije forma koja se mora rimovati tako da imam tu vrstu slobode u kojoj se osjećam prilično komotno. Meni je interesantno u poeziji da bježim iz te forme, da u njoj stvaram junake, junakinje, višeglasje, nešto što možda nije tipično za poeziju. U romanu sam imala obrnut izazov, da iz tog poetskog progovorim o unutrašnjem životu svih tih junaka, kao da sam negdje zamijenila principe, da poezija ima više onoga što bi trebao imati roman a da je roman liričniji. Sad, u novom romanu ”Otkako sam kupila labuda”, to je možda uravnoteženo. Sebi sam dala zadatak da pišem roman sa onim pjesničkim nabojem, taj sat ili dva, dok traje taj emotivni naboj a onda prošetate ili zapalite cigaru i to je gotovo.  Možda se poslije vratite da popravite. Međutim, ispisati 200 strana sa tim nabojem, znači da mi je trebalo više snage i kad sam završila prvi roman osjećala sam se dobro, a dok je trajalo, bilo je baš iscrpljujuće i fizički i psihički.”

Dotakavši se zbirke ”Razmnožavanje domaćih životinja”, te samog naslova i naslovne pjesme koja je izazvala veliku pažnju otkazivanjem na prošlogodišnjoj manifestaciji ”Kočićev zbor”, Tanja kaže:

Ja kažem da pišem bolje poeziju negi prozu ali je to ljude teško ubijediti. Ipak prozi moram biti zahvalna jer sam sa prvim romanom skrenula pažnju na sebe, jer su do romana sve prethodne knjige bile previđene, zbog čega sam donekle i ljuta jer ja volim poeziju, a kod nas je mnogo teže poezijom skrenuti pažnju na sebe kao autora nego sa prozom. Mislim da je to neopravdano ali naprosto je tako. Što se tiče naslova zbirke poezije ”Razmnožavanje domaćih životinja”, on je nastao na osnovu jedne pjesme . Imala sam nekoliko varijanti za naslov, urednik je insistirao na ovom, to je bio jedan od mojih prijedloga, ja sam htjela možda neki blaži, njemu se ovaj dopao. Naslov na neki način obuhvata i sav sadržaj a to je zapravo naziv jedne pjesme koja kad se pročita ima zapravo sasvim drugo značenje od onoga što sam naslov govori.

Kad govori o otkazivanju njenog učešća na ”Kočićevom zboru”, koji joj do danas nije najjasniji, ona kaže da je u svemu tome najviše tangiralo to što je uočila da je taj slučaj zapravo prikaz odnosa prema piscu danas, te da se nije radilo o političkoj odluci, iako bi joj imponovalo da jeste.

”Smatram da je pjesma ”Razmnožavanje domaćih životinja” nekako u Kočićevom duhu i da se tiče stvari o kojima je i on pisao, prepoznala sam tu pjesmu kao najrelevantniju u cijeloj knjizi, koja najviše korespondira sa tim i onda sam bila u šoku kada su mi rekli da se pjesma ne uklapa. Nisam željela da promijenim pjesmu, a nikad nije do kraja odgonetnuta enigma zašto je pjesma izbačena, a jedna od priča kaže da se nekome zapravo nije dopao naslov. Vjerovatno neko nije pročitao cijelu pjesmu, naslov zvuči grubo, ali pjesma daje sasvim drugu sliku kad se pročita. Sigurna sam da je problem u samom naslovu, jer sam svjesna da gluposti često napravimo ni iz čega, ja sam sama rekla da bih voljela da je to nešto politički, to bi bilo ozbiljnije, nekako bi dobro zvučalo i za grad i za mene, a zapravo se radi o čistoj gluposti, jer neko nije pročitao cijelu pjesmu. Jedan kolega je rekao da su možda u pjesmi našli neki neprimjeren sadržaj, neprimjerenog sadržaja u pjesmi nema, mada ne znam ni šta bi to bilo neprimjereno u poeziji, jer poezija negdje treba da preispituje i nepremijerene sadržaje. Ja sam bila ozlojeđena tim bezobrazlukom da se pisac bez obrazloženja ili nekog izvinjena izbaci iz nekog programa, to je meni simbolički ukazivalo na ulogu pisca danas i ovdje kod nas – pisac je nešto što tek tako možete ubaciti ili izbaciti a i omalovažavanje same manifestacije ”Kočićev zbor”, na kojoj su pisci postali najmanje zastupljeni, tu su samo zbog puke forme, neka vrsta zabavljača. Pisci su neka vrsta ukrasa a trebali bi biti suština te manifestacije.”

RAZMNOŽAVANJE DOMAĆIH ŽIVOTINJA

Surov je to zvuk kada lopata zarije svoj kljun u šljunak

u zemlju u tijelo gliste

koje se lomi i savija živo a svedeno na patrljke

Surov je to zvuk koji oštro ulazi u tkivo zemlje

Presijeca jasnu liniju kržljavo busenje trave

naseobinu poludjelih mrava

I sve se strmoglavljuje ka dolje

Ka tebi

I dan je surov i vjetar je prejak

i prehladno je za ovaj ljetni dan

Pa nisi ti bila neka meka

Neka krhka

Da odeš nekog mirnog dana bez bure

I bez kletvi

I bez zazivanja predaka i psovanja svih životinja u štali

Nisi ti bila neka koja bi nas ostavila

bez pozdrava bez da nam se jeza hladnog dana zavuče u kosti

Nisi ti bila toliko plodna

koliko si željela

Ni toliko sinova

nisi imala koliko ti je trebalo

da pokažeš komšijama da s tobom nema šale

Nisi ti bila neka bezveze

znala si više nego sve žene u selu

ali koga je to tvoje znanje zanimalo

od ovih tvojih pokunjenih

od troje dvoje

preostalih

Ni da kriknu ne znaju kao ti

Kada su ti javili da tvog najstarijeg sina više nema

umrla si s tim jaukom

i počelo je vrijeme čekanja odlaska

Nisi ti ničeg imala dovoljno

Ni djece ni hrane ni ljubavi

Samo te oči užagrene

koje su se nama potomcima kotrljale kroz san

Ko će sad to sve

Tu muku

Tu zemlju pustu

Te prazne štale

To muklo blejanje ovaca koje se pare po nebeskim livadama

Taj čemer kamena i lopate koji vode ljubav

Ko će to da naslijedi od tebe

dok ključ kruži iz ruke u ruku niko ne smije

vatru da upali na ognjištu kraj kojeg ste se zimi

i ti i sve domaće životinje porađale trajni sklopivši savez

među vašom mladunčadi

oni su blagi kao jagnjad mislila si gledajući svoju djecu

načetu zubima vukova

Surov je to zvuk kada tupo odjekne kamen o sanduk

jer je ovdje više

kamenja nego zemlje

I kako da ti bude laka kada odlaziš sa svim tim teškim spoznajama

kako u nikom od nas nemaš dostojnog nasljednika

O novom romanu, koji je izašao u junu tekuće godine, Tanja Stupar Trifunović kaže da je u početku željela da napiše roman sa muškim protagonistom, iako je na kraju to još jedan ”ženski” roman. Kako je roman ”Otkako sam kupila labuda” postao perverzni roman o bibliotekarkama a u početku je trebao biti roman sa srednjovječnim muškarcem u glavnoj ulozi…

”Fokus ove knjige je opet život žena, iako sam htjela da pobjegnem od toga, nekako sam počela osjećati kao da sam neki stručnjak za život majke, kćerke i imala sam tu vrstu zasićenja i počela sam pisati jedan sasvim drugi roman koji bi bio u muškom licu i fokusu imao jednog starijeg muškarca i njegov život. To je tako bilo nekih 40-50 strana, a onda sam, na jednom rezidencijalnom odmoru bila u nekom posebnom raspoloženju i počela pisati epistolarni roman, u formi pisma. Volim sebi da postavim izazove da izaberem sve ono što ne treba i da to nekako učinim atraktivnijim. To je roman koji je neka vrsta pisma i isto su u fokusu dvije žene koje imaju jednu vsrtu specifičnog odnosa koji počinje u biblioteci. Njihov odnos počinje među knjigama i knjige su taj neki zamajac koji taj odnos čini mogućim. Imala sam nekoliko izazova, jedan od njih je bio gdje staviti radnju romana i onda sam negdje spontano počela da pišem da je ta glavna junakinja bibliotekarka. Bježala sam od toga jer sam ja bibliotekarka, ali nemamo istu psihologiju, ona je ljuta, ne voli da priča sa ljudima, ja volim da brbljam sa ljudima. Kad sam sa koleginicama radila na preslagivanju fonda, koji je jedan prljav posao, sa sve maskama i rukavicama, one su mi rekle da moram napisati jedan perverzan roman o bibliotekarkama, tako da ja kažem da je ”Otkako sam kupila labuda” perverzan roman o bibliotekarkama.”

Kada govori o književnim uzorima, koji neupitno postoje i grade svakog pisca, kaže da je u različitim periodima imala različite favorite koji su, nema sumnje, ostavili trag u njenom djelu. Smatra da originalnost ne postoji, tačnije da originalnost leži u nijansama, jer su sve teme već prerađene i sagledane iz mnogo uglova.

”Sigurno da su neki autori uticali na mene, u književnosti ne možete biti naivac, pisac u početku ima neku vrstu osjećajnosti koju njeguje i razvija čitanjem. U tom procesu formiranja autora mislim da su jako važne knjige i čitanje i da jo to negdje nemoguće izbjeći. Knjigama sam zahvalna jer su se dvije stvari preklopile u mom životu, rat i pubertet, u tom periodu su knjige bile nešto što izmješta iz stvarnosti i zahvalna sam što su mi omogućile da pobjegnem od te vrste stvarnosti. Kasnije sam kroz život naučila da su mi knjige nešto što me vraća nazad u stvarnost i uči više o tome kako stvarnost funkcioniše i kako da je bolje razumijem. Ima puno pisaca, zavisno od perioda u kojim sam ih otkrivala, u jednom periodu mi je ruska književnost bila jako značajna, a kasnije sam otkrila latinoameričku književnost i onda je to bila fascinacija, Kortazar, Sabato, Markez i čitava ta plejada. Što se tiče poezije, značajno mjesto ima portugalski pjesnik Fernando Pesoa, to mi je najdraži pjesnik i ima neku poetiku koja je meni bliska. Volim poljsku, rumunsku poeziju, od naših pisaca Popu, Miljkovića, koji su, dok sam ih čitala, osjećala da ostavljaju taj trag u meni. Nema puno originalnosti u književnosti, ako neko ima viziju da je posebno originalan, to ne postoji jer se svi mi uzajamno izgrađujemo i nadograđujemo. Originalnost je jedna nijansa više u načinu, teme i sve ono o čemu pišemo je već prerađeno. Međutim, uvijek možemo izvući neku novu nijansu.”

Kao bibliotekar, često se susreće sa misijom približavanja književnosti čitaocima. Smatra da se niko ne može natjerati da čita, ali da suština leži u tome da se prvenstveno mladi zainteresuju za književnost. Savjetuje da se obrnutim redoslijedom mladi mogu zainteresovati knjigom tako što će se kroz školske programe krenuti od savremenih djela, koja su bliža današnjoj populaciji, da bi se došlo do klasika.

”Glavna trauma bibliotekara je kako natjerati ljude da više čitaju. Postoji ta vrsta vjerovanja da je savremeni život jako brz pa eto kao ne stižemo ništa da čitamo, to nije tačno jer svi mi potrošimo mnogo vremena na društvenim mrežama, znači imamo još uvijek vremena koje bi mogli ostaviti za čitanje, ali nekad ga prva ja nekad ne izdvojim. Ne možete nekog na silu natjerati da čita, treba ići u tom pravcu da se ljdui zainteresuju da čitaju. Sa te strane, internet je mač sa dvije oštrice, ljudi na internetu čitaju, e sad to su neki dijelovi, fragmenti, a ako ti framenti uspiju zainteresovati za čitanje cijelog djela, tako da internet ima i dobru i lošu ulogu. Radeći neke radionice sa djecom, ispitivala sam ih šta i koliko čitaju, odgovorili su da vole čitati ali da im to ne drži pažnju toliko, smatraju da to moraju biti neke kraće forme, mora biti intenzivnije i u tom smislu film im je savršeniji, knjige su spore, to im je razvučeno i traži puno vremena. Možda bi bilo dobro da mladi najprije uče savremenu književnost, pa da onda idu ka klasičnim djelima jer mladima u tim lektirama fali nešto čime bi se povezali, nešto što je njima blisko. Uvijek ima taj jedan prometejski momenat, uvijek ima tih koji prenose tu vatru i uvijek ima neko ko to prihvati, a nikad nisu bili veliki ti krugovi ljudi koji vole poeziju. U zadnjih par godina postoji pozitivniji trend, recimo Marko Tomaš je dosta poznat, pjesnik je a postoji dosta nekog kulta zvijezde, fino piše i interesantan je čitaocima. Postoji neka vrsta povratka zainteresovanosti za poeziju pa i kolega Sikimić (Draško Sikimić, op. aut.) je dosta poznat i dobro mu percipira poezija, čitan je i prihvaćen. Poezija je zbijena, jezgrovita i savremeni pjesnici su naučili komunicirati sa publikom. Postoji interesovanje za poeziju jer su ljudi preko interneta i društvenih mreža navikli na kratke forme a poezija to nudi. Međutim, postoji problem sa razumijevanjem. Poezija sadrži cijeli roman u kraćoj formi, samo publiku treba ubijediti u to.” – rekla je Tanja Stupar Trifunović, nakon čega je podijelila fregmente iz romana ”Satovi u majčinoj sobi” i ”Otkako sam kupila labuda” sa publikom koja se, uprkos ljetu i vrelim danima, okupila u Narodnoj biblioteci ”Dr Ljubo Mihić” u Ljubinju.

Sljedeće veče Tanja Stupar Trifunović predstavila se u Bileći, a u istom terminu trebinjskoj publici predstavila se Olivera Ćirković koja je pažnju javnosti skrenula kao član svjetski poznate bande Pink Panter, o čemu i govore njena ”književna” djela. Za kraj, zanimljivo je primijetiti da umjetnik u pravom smislu te riječi, što Tanja Stupar Trifunović svakako jeste, nije našla put do Trebinja, grada koji pretenduje biti grad kulture, dok u isto vrijeme, Trebinje obilaze kojekakvi roze panteri čija djela se teško mogu nazvati književnošću, a samim tim i kulturom. No, to je svakako neka druga tema, kojom se, kao svojevrsnim fenomenom, itekako vrijedi baviti.

Igor Svrdlin

Autor