Kada se čovjek razboli, prvi korak ka izlječenju jeste da sebi to prizna i da toga bude svjestan. Poslije toga slijedi otkrivanje uzroka koji su doveli do toga stanja. Isto tako je i sa društvom kao jednim sociološkim organizmom koji kada zapadne u stanje apatije i beznađa, treba to sebi priznati i otkriti uzroke.
Čovjek jedino može mijenjati stvari na globalnom planu ukoliko rješava probleme postepeno krenuvši od onoga što mu je najbliže, sebe i uže okoline, kako se ne bi krivac pronalazio u nečemu imaginarnom. Jer objašnjavanje problema opštim i stvarima izvan naše mogućnosti je ništa drugo nego spiranje odgovornosti sa sebe. Ako sebi ne možeš pomoći, onda to pogotovo ne može neko drugi učiniti.
Pa tako sigurno ni Banjaluka ni svi HET-ovi ovog svijeta ne mogu izvući Bileću iz blata u koje je samu sebe uvukla zahvaljujući neodgovornom i netransparentnom odnosu vlasti lokalne samouprave, ne samo prema građanima, nego i prema svojim zaposlenima. Transparentnost je osnovni model funkcionisanja jedne male lokalne zajednice kakva je Bileća. Ali ne, mi i dalje kupimo laži koje nam prosipa lokalna vlast zatirući tako tragove svojih marifetluka.
Zar je problem reći svojim stanovnicima u koje je svrhe utrošen svaki pojedinačni fening umjesto da se to krije kao zmija noge? Pa naravno da jeste, ne zato što je riječ odgovornost odavno izbrisana iz vokabulara naše Opštine, nego što te pare idu u privatne ruke. A skoro sve to manifestuje se kao interes od javnog značaja.
Koliko je samo ljudi pogođenih socijalnim slučajem, onih koji žele da rade, školuju se i na kraju vole mjesto u kojem žive vjerujući da iza njih stoji neko koga su izabrali?
Načelnik je jesenas učinio onaj prvi korak sa početka ove priče. Priznao je katastrofalno stanje. Ali nije priznao da je u ruke njegove firme u periodu od 2013. do 2015. godine otišao iznos od 121.421 KM, što bi skoro bio budžet predviđenih stipendija za ovu godinu. Najviše čovjeka razočara činjenica da niko od ljudi koji su izabrani, nema osjećaj za zajednicu, dijeleći tako i dobre i loše životne trenutke.
Sa jedne strane, studentima i svim građanima izmišlja se priča o „obećanom“ novcu koji treba samo da padne s neba u vidu kiše koje će HET isplatiti kad se jezero napuni. Izgleda da kako se jezero sve više puni, mi sve dublje tonemo zbog svojatanja lokalne zajednice kao privatne svojine od strane ljudi koji su na neposredan način došli do pozicija vlasti. Bileća ima „svoje“ predstavnike od HET-a do Narodne skupštine godinama unazad. Da li su se ti „ poslanici i emisari“ ijednom obratili javnosti osim povremeno kada treba međusobno da se obračunaju? Da se ne bi mnogo zamišljali nad ovim sudobonosnim pitanjem, valja nekad baciti pogled nad onim što bi opština, da je sreće, trebala svaki mjesec dostavljati svakom pojedincu ispred kućnih vrata da ljudi bar znaju kuda idu njihove pare.
Miloš Bajović
