BILEĆA – Prošla je godina od događaja kada smo svi čekali da dobar glas stigne sa Orjena, da je mlada planinarka Ivana Tabaković, Bilećanka, članica PK “Vučiji Zub„ iz Trebinja, spašena sa grebena sa kojeg je pala. I bilo je tako, na radost svih nas i brojnih spasilaca koji su se te noći borili za njen život.
Pola godine kasnije, krajem jula vratila se planinarstvu, svom omiljenom sportu. Nakon pada sa grebena, 17. januara u provaliju duboku 200 metara Ivanu su od sigurnog smrzavanja spasili njeni drugovi planinari iz Vučjeg zuba, planinari Subre i Službe spasavanja iz Herceg Novog i Trebinja.
Sjećanje na taj dan, ne budi u njoj osjećaj da se desila nesreća jer je iz svega izašla kao pobjednik, ostala živa i zato kaže da je to bila samo i jedino sreća, još jedno iskušenje, priča Ivana.
-Veliki kabao je za mene bio najfascinantniji od svih, uvjek sam ga posmatrala, a naročito kada ga prekrije snijeg. Upravo taj greben sa kojeg sam pala. Kad god se izlazilo na taj vrh prethodnih godina ja sam bila spriječena da idem, a imala sam veliku želju i prilika se ukazala upravo prošle godine. Pričaju mi da sam se dan prije toliko radovala. I znate šta, ipak sam bila na vrhu, u povratku sam pala. Ne sjećam se ničega, ni pada, ni tog dana, slabo se sjećam uopšte cijelog januara. Znam samo iz priče, pa bih se ponekog detalja prisjetila, ali slika je postala jasna tek šest dana poslije, u bolnici u Banja Luci – kaže Ivana.
Planinarenje nije hobi, to je način života za koji ti treba jaka kondicija i velika ljubav. Ivana tu ljubav znalački prenosi mališanima u vrtiću u Bileći gdje radi kao vaspitačica. Planinarstva se nikada nije odrekla, pa čak ni u tim trenucima poslije nesreće:
– Čim sam se oporavila željela sam da se vratim na taj vrh i kada se pružila prilika otišla sam. Nije bilo problema niti sjećanja, pokazali su mi odakle sam pala i ja sam gledala u nevjerici da neko to može da preživi. Moje spasioce iz Herceg Novog, Nikolu i Danila Brajovića, vidjela sam poslije spašavanja u Trebinju na trci Leotar, znala sam ih i ranije ali ne tako dobro, a oni su bili jedini koji su i mogli da mi spasu život – sa zahvalnošću priča Ivana.
I sjećanja Nikole Brajovića iskusnog planinara i člana PK “Subra“ su i dalje svježa, a za akciju spašavanja Ivane Tabaković kaže da je bila iscrpljujuća i neizvjesna:
– Sjećam se da je bila ljuta zima, možda i jača nego sada. Krenuli smo moj tim, Služba zaštite našeg grada, vatrogasci i planinari iz Trebinja, ali valjalo se uputiti ka vrhu. Niko bolje od mene i mog tima nije poznavao teren. Danilo, moj sin, Igor Mareš, Dejo Tušup i Darko Šiljegović uzeli smo nosila i krenuli prvi. Bilo je 10 do 20 ispod nule dok smo došli na vrh, a vjetar je duvao preko 100 km/h, mećava kakvu već zna Orjen da ima. Poznavajući svaku škrapu, pretpostavio sam gdje je mogla da se oklizne, jer nismo imali tačnu lokaciju. Kada smo se spustili vidjeli smo lampe, uspostavili komunikaciju i počelo je spuštanje putem kojim niko ne bi silazio. Sreća da smo stigli jer već su bili iscrpljeni i planinari koji su ostali uz Ivanu. Oni su pokušavali da je zagriju, da je održe u životu i ne bi dozvolili da zaspe jer je bila u nekoj vrsti kome. Slijedi još veći problem, izvlačenje, jer tu ne postoji nikakva staza. Odlučio sam da se spustimo na stazu Orjen sedlo-Vučiji zub koju smo trasirali i markirali. Izvlačenje je trajalo punih šest sati dok nismo ujutro došli u bolnicu u Meljinama, sjeća se čika Brko kako ga od milošte zovu mladi planinari i dodaje da se sve zaboravi, a ostaje ono ljudsko, pozdrav ‘Dobar dan’ koji je priznanje i najviše znači – priča Brajović.
-Život ide dalje. I Ivani sam rekao – planinari i nastavi, zaboravi šta je bilo! – dodaje on.
Ivanina i Nikolina priča je pouka i poruka da se, kad se planina zavoli, kreće ka njoj i nema prepreka koje ih mogu zaustaviti. Ipak, uvjek je potreban oprez. Zato srećno njima i svim ostalim planinarima i ljubiteljima našeg Orjena!
Izvor: Radio Herceg Novi
