Početna  /  Iskustva dosadašnje tri promjene vlasti u RS: Kako su insajderi pripremali teren za preokrete
Izdvajamo Teme i komentari

Iskustva dosadašnje tri promjene vlasti u RS: Kako su insajderi pripremali teren za preokrete

Dodik, Plavšić i Radišić
Zamislite ovakvu scenu – Igor Radojičić, Nebojša Radmanović i Petar Đokić sjede na skupu vladajuće partije i bez negodovanja slušaju govor u kojem se upravo vlast Republike Srpske, na čijem čelu je Milorad Dodik, opisuje kao veoma tolerantna prema korupciji. Do te mjere, da primjerena trava za ovu ljutu ranu može da bude samo veliki broj hapšenja.

Polako, ne podliježite napadu panike, ako ste skloni politici saveza nezavisnih socijaldemokrata, odnosno uzdržite se od euforije, ukoliko nemate nimalo razumijevanja za zaostavštinu te stranke. Riječ je o situaciji koja se zaista dogodila, ali prije više od dvije decenije, krajem devedesetih. Radojičić, Radmanović i Đokić su tada bili funkcioneri Socijalističke partije RS i zatekli su se na njenoj skupštini u Brčkom. Nakon protokolarnog, uvodnog dijela, predstavnici medija su udaljeni iz sale, ali nisu svi poslušali takav zahtjev, pa zahvaljujući tome i čitate ove redove.

Socijalisti su bili dio vladajućeg bloka, sa SNSD-om i Srpskim narodnim savezom Biljane Plavšić, a u vladi koju je, kao premijer, vodio Milorad Dodik, bili su drugi po snazi i imali su nekoliko ministara. Međutim, već su se osjećali tijesno u toj koži, pa su sa govornice dominirale poruke nezadovoljstva funkcionisanjem vlasti. Najteže riječi je izgovorio čovjek od kojeg se to najmanje očekivalo – Živko Radišić, tadašnji predsjednik SPRS, u tom periodu, još uvijek, sa entitetskom odrednicom u nazivu. Srednje i starije generacije pamte Radišića kao osobu nespornog poštenja, ali i beskonačne uopštenosti i naglašenog izbjegavanja da se bilo kakav problem nazove stvarnim imenom. Ipak, uvjeren da nema vanpartijskih svjedoka, on je krenuo sa jednim žestokim izlaganjem, najavljenim sasvim odgovarajućim riječima upućenim delegatima: „Držite se za stolice“.

Iako je kritikovao učinak kompletne vlasti, oštricu je usmjerio prema Dodiku, kao vrhu ove piramide. Kulminacija Radišićevog govora bila je kada je prisutnim otkrio tajnu – da je najuži vrh partije sastavio spisak sa imenima i prezimenima 82 osobe u RS koje su, prema njihovoj procjeni, ogrezle u lopovluku krupnih razmjera. Radišić je precizirao da je jedan od ministara iz SPRS-a, Tihomir Gligorić, zadužen da Dodika i Vladu RS upozna sa ovom listom i da im ispostavi ultimatum – ako ta 82 lica, uglavnom bliska vladajućoj garnituri, pod hitno ne završe iza rešetaka, socijalisti će napustiti koaliciju i srušiti parlamentarnu većinu.

Ali, avaj, mjeseci su prolazili, a javnost u RS nije vidjela nijedno spektakularno hapšenje, iako su socijalisti, ako ništa drugo, imali i ministra policije u tadašnjoj Dodikovoj vladi, Dobojliju Milovana Stankovića. Jedina posljedica čitave ove narogušenosti SPRS-a na koalicionog partnera, ispostaviće se, bilo je tiho iskliznuće ove partije iz vladajuće koalicije u mjesecima uoči opštih izbora krajem 2000. godine. To ih je koštalo unutrašnjeg raskola, pošto je Radmanovića i Radojičića spopala ljutnja zbog retorike iz Brčkog tek nakon više od godinu dana, pa su osnovali Demokratsku socijalističku partiju, koja se kasnije utopila u SNSD. Međutim, ostatak SPRS, koju je nakon tri godine preuzeo Đokić umjesto Radišića, već uoči izbora 2000. razišao se sa Dodikom. Baš kao i DNS, koji se na čelu sa doktorom Draganom Kostićem, a poslije sa Markom Pavićem, odvojio od SNS-a Biljane Plavšić.

To nije bez značaja, jer su SDS i PDP, kao jezgro nove vlasti, na početku ovog milenijuma dobili tanku većinu od 42 poslanika u NSRS koja je, kao i sada, imala ukupno 83 mandata. Iako je neposredno nakon izbora 2000. djelovalo da su Dodik i njegovi partneri doživjeli potop, u suštini, i dalje je postojala matematika koja je omogućavala da sve parlamentarne stranke osim SDS-a i PDP-a udruženo dođu do 41 poslanika, a onda se, kako to već ide, sa fleksibilnijim predstavnicima suparničkog bloka moglo razgovarati i o „prelijetanju“. Ali, sve je to palo u vodu upravo zbog toga što su SPRS i DNS uoči izbora diskretno promijenili stranu, a zatim bili gotovo nevidljivi dio nove većine sa SDS-om i PDP-om sve dok Đokić i Pavić nisu preuzeli ove stranke od Radišića i Kostića.

Šta je poenta podsjećanja na ovu epizodu iz prošlosti? Prije svega, ona je relevantna kao jedan od dokaza za tezu da u RS nikada nije zaživjela nova vlast sve dok u okviru prethodne vladajuće garniture nisu nastale ozbiljne pukotine, kao ključni preduslov za dolazak drugačije kombinacije na vodeće položaje. A to u Srpskoj nikada nije bio brz proces, niti se događao često. Iako postoji fama da je politička scena RS turbulentna i da su drastični preokreti brojni, kada se podvuče crta, postaje jasno da su se od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas ovdje desile samo tri promjene vlasti.

Prva je bila početkom 1998. godine, kada je Dodik prvi put postao predsjednik Vlade, a to bi se, u konvencionalnim okolnostima, dogodilo ko zna kada, da Biljana Plavšić prethodno, tokom 1997. nije podijelila dotadašnju vladajuću stranku, SDS. Živopisni detalji koji su obilježili narednu prekompoziciju, 2000. godine, već su pomenuti, uz ponavljanje identične zakonitosti – da nema nove vlasti dok ne „pukne tikva“ u koordinatama starog vladajućeg bloka. Treća, a do sada i posljednja temeljna promjena strukture kompletirana je na izborima krajem 2006. Ipak, 90 odsto „posla“ bilo je odrađeno već početkom te godine, kada je Dodik okupio većinu u starom sazivu parlamenta i ponovo postao premijer, a ući u izbornu trku u RS sa takve pozicije uvijek je predstavljalo teško dostižnu prednost.

Iako sada postoji mit da je Dragan Čavić, kao tadašnji predsjednik RS, Dodiku u tom momentu predao vlast „na tacni“, nije baš bilo tako. Jer, tokom 2005. godine, Dodik je prvi put pokušao da izvede skupštinski „puč“. Međutim, uporno lobiranje među poslanicima većine, te ubjeđivanje da pređu u drugi tabor, „za dlaku“ je propalo. Naime, i tadašnja vlast je preduzela kontraofanzivu, pa je uvjerila jednu poslanicu tadašnje opozicije da svojim glasom podrži opstanak vlade koju je tada vodio Pero Bukejlović. Ko su bili glavni akteri takvog raspleta, postalo je jasno kada su prisutni nakon tog skupštinskog zasjedanja mogli da vide živopisnu Milosavu Jakovljević, koja je u parlament ušla sa liste Stranke za BiH Harisa Silajdžića, kako napušta zgradu NSRS u pokroviteljskom zagrljaju Svetlane Cenić, ministarke finansija u Bukejlovićevoj vladi.

U kakvom naletu je tada bio Dodik, kao lider opozicije, svjedoči i niz vanparlamentarnih aktivnosti, preduzimanih s ciljem pritiska na piramidu na čijem vrhu je, usamljen, ostao Čavić, nakon što je visoki predstavnik Pedi Ešdaun sa političke scene udaljio Dragana Kalinića, kao predsjednika parlamenta i SDS-a. Osim kroz parlament, lider SNSD-a je disao za vrat Čaviću i putem ulice, a ta vrsta tenzija trebalo je da kulminira krajem aprila 2005. Ali, ispostavilo se da nije sasvim tačan još jedan mit u RS – da je Dodiku tokom političke karijere skoro sve polazilo za rukom, kada je riječ o makijavelističkoj dimenziji borbe za vlast. Na komičan način, tada se desilo da mu se na ovom putu ispriječila – priroda.

Jer, Dodik je sa saradnicima dugo najavljivao „odsudni“ miting tadašnje opozicije nakon kojeg ništa više neće biti isto. Da bi sve bilo kako treba, iz vrha SNSD-a su čak naručili stručnu analizu vremenskih prilika i za nju platili solidan iznos. Ovaj posao je povjeren meteorološkom zavodu u Zagrebu, koji je tada slovio, kao i sada, za najkompetentniji u regionu. Ljudi su uradili ono što je od njih traženo, tumačeći kakva klima može da se očekuje u čitavoj drugoj polovini aprila, a na kraju su odredili i konkretan datum tokom kojeg će, po njihovoj procjeni, biti najveće šanse za besprekorno vrijeme. Dodik i ostali opozicionari poslušali su mišljenje naučnih autoriteta i izašli na banjalučke ulice baš tog dana, ali ih je dočekao pravi prolom oblaka. To je bio ključni razlog da se, umjesto najavljivanih više desetina hiljada demonstranata koji će, ako bog da, srušiti vlast, okupi maksimalno 5.000 nevoljnika, dobrim dijelom dovezenih autobusima iz raznih dijelova RS. Vlast je ipak opstala još jedno vrijeme, a tadašnji opozicionari su nekako preživjeli nezapamćeni potop, potpuno neočekivan za zagrebačke magove meteorologije i banjalučke korisnike njihovih dragocjenih usluga.

„Kišni protest“ koji je predvodio Dodik

Osim jednokratne pomoći Svetog Ilije Gromovnika, Čavić i njegovo okruženje pokušali su da odupru kletoj sudbini i pokušajima lukavstva. U jednom momentu, kada je Bukejlovićeva vlada već pala, Dragan Čavić, kao predsjednik RS, dao je mandat za sastav novog kabineta funkcioneru socijalista Neđi Đuriću, sa namjerom da privuče i dio opozicije u koaliciju sa SDS-om i PDP-om. Ipak, učinak je bio više nego mršav, pošto ovaj političar iz Bijeljine za tu ideju nije uspio da animira čak ni kolege socijaliste, od Đokića pa nadalje.

Biće da je razlog tome bilo naglašeno nerazumijevanje vremena i prostora. Jedan od detalja koji svjedoči o tome jeste i činjenica da se interesovanje za medije nesuđenog premijera iz Semberije, recimo, po vlastitom priznanju, završilo sa čitanjem NIN-a, ali samo do 1990. godine. Po političkom autizmu, bio je veoma sličan još jednom, sada već zaboravljenom prethodniku, Brani Miljušu, sa kojim je Nikola Poplašen krajem devedesetih pokušao isti manevar. Ali, jedan od osnivača SNSD-a, koji se ubrzo nakon tog pionirskog poduhvata vratio u Beograd, pa ponovo prispio u RS sa (ne)mogućom misijom, pokazao se krajnje nevještim u pokušaju izazivanja pometnje u Dodikovim redovima.

Prašina zaborava poprilično je prekrila još jedan momenat – činjenicu da je Dodik dobio vlast u RS godinu dana prije izbora 2006. tako što je PDP promijenio stranu, napuštajući savez sa SDS-om i ulazeći u partnerstvo sa SNSD-om, iz kojeg su „udaljeni“ pod prilično ponižavajućim okolnostima već nakon dvije sezone. U svakom slučaju, nakon epizoda iz 1998. i 2000, promjena vladajuće garniture 2006. bila je treća i, do sada, posljednja u poslijeratnoj RS, a kako smo mogli da vidimo, nijedna od njih ne bi se desila da „insajderi“ u odlazećim vlastima nisu obavili „pripremu terena“ za dolazeće ekipe.

Tokom protekle jedne i po decenije, opozicija je bila samo jednom zaista blizu mogućnosti da potisne koaliciju oko SNSD-a u manjinski status. To je bilo nakon izbora 2014. kada je, istina, Dodik prvobitno uspio da obezbijedi 42 glasa u NSRS, i to sa Vojinom Mitrovićem, na par mjeseci „pozajmljenim“ NDP-u, te sa penzionerom Ilijom Stevančevićem, koji je, gle čuda, ušao u parlament na listi SDS-a. Ali, nadu opozicije u pad ove tanke većine pobudila je činjenica da su Adam Šukalo i Goran Đorđić, manje-više samoproklamovani naprednjaci s ove strane Drine, napustili zajednički klub sa DNS-om, na čijim su se leđima i dokopali parlamenta. Ipak, entuzijazam nije potrajao dugo, jer je tandem Šukalo – Đorđić, nakon izvjesnog perioda prenemaganja, ipak ostao uz Dodikov blok. Kako i zašto, objasnila je tadašnja premijerka Željka Cvijanović u kratkom, ali simptomatičnom tonskom zapisu jednog neformalnog razgovora sa saradnicama iz Vlade RS. Kasnije se par iz „Napredne Srpske“ malo nadurio zbog neplanirane javne kompromitacije, ali, njihovo naknadno uskraćivanje podrške desilo se u fazi kada je to već bilo nebitno, jer se vlast već stabilizovala širenjem „preletačkog“ jata. Posebno je bizaran kasniji „razvojni put“ sada već ne toliko mladog Šukala, ako se zna da je narednim godinama bio ubjedljivo najradikalniji opozicionar u RS, koji se zalagao za potpuni bojkot sistema i za vaninstitucionalne metode borbe za smjenu vlasti, kao jedine efikasne.

A onda je naprasno nestao iz vidokruga građana Srpske i osvanuo u Beogradu. Ispostavilo se da mu je supruga, zahvaljujući izvjesnim rođačkim vezama, dobila visokopozicionirano činovničko mjesto u centrali SNS-a, a Adam je period konspiracije okončao povratkom u poslaničke klupe, ali ovog puta u Skupštini Srbije, i to nastupajući u dresu stranke Aleksandra Vučića. S jedne strane, to ne treba da čudi, ako se zna da je Šukalo godinama u RS tvrdio da s ove strane Drine zastupa upravo tu opciju, ali, s druge strane, treba da navede bar promil opozicionara da stave prst na čelo, imajući u vidu njihov uglavnom utemeljen utisak – da predsjednik Srbije nema nimalo neutralan odnos prema blokovima u Srpskoj i da već dugo otvoreno favorizuje vladajuću koaliciju.

Gdje je RS danas, u ovom kontekstu? Opet vrlo daleko od ravnopravne političke utakmice, u kojoj građani mogu da se izjasne i protiv statusa kvo. Nije sporno, dio posmatrača političkih kretanja sklon je mišljenju da na predstojećim lokalnim izborima to može da se desi na pojedinim kotama, poput Banjaluke. Ali, čak i da se ovakva pretpostavka pokaže utemeljenom, to bi bio samo korak na putu do prilično udaljenih opštih izbora 2022. na kojima će se voditi ključni duel. To potvrđuju i primjeri iz šireg okruženja – opozicionari su uspjeli da preotmu Istanbul od Erdogana i Budimpeštu od Orbana, što, naravno, uopšte nije za potcijenjivanje, ali i dalje nisu blizu definitivnog uspjeha na državnom nivou.

Dakle, ponovo preostaju „insajderi“. Iako je u protekilm danima i sedmicama predsjednik DNS-a Nenad Nešić slovio za najočiglednijeg pretendenta, on ima slabašne predispozicije za tu ulogu. Ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač jeste jedan od rijetkih u vladajućoj garnituri koji je izgradio autonomni centar moći u odnosu na najuticajniju figuru, ali i on se opredijelio za taktiku „zamrznutog konflikta“ unutar ove hijerarhije. Biće, ipak, da svi putevi vode do predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Zorana Tegeltije, koji je u aktuelnom periodu jedini ozbiljan konkurent neprikosnovenog gospodara RS u proteklih 14 godina.

Ipak, svi oni koji politiku tretiraju kao boks ostaće uskraćeni za spektakl, jer do te vrste nadmetanja među njima nikada neće doći. S obzirom na Tegeltijin „tehnomenadžerski profil“, sve promjene u odnosu snaga više će ličiti na pomjeranja u vlasničkoj strukturi jedne firme i nastojanja berzanskih mahera da se domognu kontrolnog paketa dionica. U skladu s tim, ni ambicije ovog čovjeka nisu „misionarske“, poput Dodikovih. Predsjedavajućeg SM BiH ne zanima mjesto u udžbenicima istorije, ali se sigurno ne bi ljutio kada bi imao apsolutnu kontrolu nad budžetom RS. Na putu do takvog cilja, određenu ulogu ima i sve razgranatija „mreža podrške“, sa širokim rasponom kadrova, od predsjednika nedavno formiranog SPS-a Gorana Selaka do ministra Srđana Rajčevića.

U publici se čuju uzvici negodovanja zbog mogućnosti da politička sapunica u RS krene ovim tokom? Neko ima etički, estetski ili naprosto stomačni problem kad pomisli na ovakvu „tranziciju“? Poznavaoci materije u regionu davno su pokušali da odvrate takve „puritance“ od bavljenja politikom čuvenom rečenicom – kome je do morala, neka ide u crkvu. Ali, oni su uporni, pa i dalje romantičarski vjeruju da su vlast i opozicija monolitne kategorije, a kada narodu dozlogrdi samovolja ovih prvih, spontano ih pošalje u „ropotarnicu povijesti“ i pruži šansu neiskvarenim, svježim snagama. Nije isključeno da je i to moguće, ali u Latinskoj Americi ili na nekim drugim meridijanima. Ne i u Republici Srpskoj. Bar se u protekle dvije i po decenije nije desilo ništa slično. Naravno, tradicije postoje i kako bi se kršile, a ne samo nastavljale. Ipak, neophodno je krenuti od lakšeg ka težem. Za početak, saznati kako bi izgledao kraj nikada dovršene priče s kraja devedesetih o spisku sa 82 imena, a nakon toga će sve u RS biti moguće, čak i vlast koja nastaje „bezgriješnim začećem“.

Saša Bižić

14 Shares
14 Shares
Copy link