Ilijina muzika na trebinjskim ulicama

Ulicama gotovo svih većih gradova odzvanjaju pjesme uličnih svirača. Posljednjih godina nije rijetkost te muzičare sresti i u Trebinju. Spakovali su život i instrumente, pa krenuli na put. 

Ilija Vasiljković harmonikaš na ulicama Trebinja (Foto: Moja Hercegovina)
Ilija Vasiljković harmonikaš na ulicama Trebinja (Foto: Moja Hercegovina)

Jesen, nedjelja i kiša ,zajedno, trebinjske ulice čine uglavnom puste.

Odavno je pao mrak i kapi jesenje rosulje umorno su udarale po Trebinju. Na promaji u tunelu koji vodi u Stari grad sjedao je čovjek sa harmonikom u krilu. Tu je našao sklonište od kiše. Vješte ruke su pažljivo milovale dirke starog instrumenta. Razvlačio je ritmički harmoniku a ona je po naređenju ispuštala zvuk pjesme „Eh što nisam lančić mali“.

Ispred neznanca je stajao stari, ne baš tako čisti šeširić. U njemu tek poneki fening, sića, dovoljno možda tek za jednu kafu. Kome je do kafe.

Približavali smo se nepoznatom harmonikašu sa neizvijesnošću da li će pristati da razgovaramo.

Simbolična novčanica zazvonila je u šeširiću, a svirač je srdačno podigao glavu i darovao osmijeh.

„Izvinite“ je prekinulo svirku i nagovijestilo kratku priču.

Muzičar na rubu hladnog tunela zove se Ilija Vasiljković. Gotovo svaki dan sjedi na stoličici kod željeznog mosta, gdje rasteže svoju harmoniku. Sinoć je zbog kiše morao da promijeni lokaciju.

Sa svojim djedom, takođe muzičarom, prije dvadesetak dana, iz Šapca je došao na jug da pjesmom razveseli Trebinjce, a da mu oni uzvrate kojom markom. Do pjesme im izgleda nije vele, tek pokoji prolaznik ubaci neki fening. No, Ilija kaže da su Trebinjci, ipak, darežljivi, koliko mogu, pa ih vješto pravda.

„Slaba sezona“, promrmljao je Ilija stidljivo, češkajući obrvu iznad lijevog oka.

Priča nam kako je donedavno sa kolegama muzičarima imao bend. Nakon raspada benda, svi bivši članovi raštrkali su se i otišli na svoju stranu. Neko u inostranstvo, neko je ostao u svojoj zemlji, a Ilija i njegov djeda odlučili su da sreću potraže svirjući na ulicama. Trebinje ih je mamilo.

“Ovo je prva tura nakon raspada benda. Sada je loše vrijeme, a i došli smo pred kraj sezone. Slabo se šta i zaradi, a moramo i stan da platimo. Bićemo u Trebinju još nekolika dana. Ne znam tačno gdje ćemo dalje“, priča ovaj harmonikaš.

Ne važi kod Ilije ona „Koliko para, toliko muzike“. On svira mnogo više. Svirati voli, a i živjeti se mora nekako. Kaže, ništa nije sramota.

„Kod kuće u Šapcu radim i fizičke poslove, gdje god mogu da zaradim, ja radim“, kaže Ilija.

Ilija Vasiljković harmonikaš na ulicama Trebinja (Foto: Moja Hercegovina)
(Foto: Moja Hercegovina)

Posebno je zadovoljstvo, priča, kada stariji prolaznici naruče neku pjesmu koju vrlo rado odsvira.

„Njihova je volja, hoće li platiti išta, ja im ne tražim”, kaže i traži da nas počasti nekom melodijom.

Naša želja je bila Ilijin izbor.

Dok smo se udaljavali čuli smo njegov muzički pozdrav. Udar čizama o pločnike Starog grada ritmički je prekidao zvuke pjesme „Moj golube“…

Danas je novi dan. Sunce je granulo, a srednjovječni muzičar je na starom mjestu kod mosta. Odliježe opet ona pozdravna muzika od sinoć.

Autor

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora