Ovdje će, čini se, i za stotine godina postojati kojekakve podjele, a dominantna, nadpodjela, ostaće ona na četnike i partizane. Dušan Kovačević, bez sumnje najveći živi dramski pisac ovih prostora i vjerovatno među najvećim živućim svjetskim piscima pozorišnih komada u svojoj knjizi ”20 srpskih podela” objavljenoj prije desetak godina, u svom stilu piše o, nerijetko apsurdnim, podjelama unutar srpskog naroda. Dok se tako dijelimo, sječemo bez da mjerimo bar jednom, tapkamo u mjestu, povremeno se vratimo koji centimetar, ali naprijed ni makac. Grobari i delije, Srbi i prekodrinski Srbi, proistočni i prozapadni, vjernici i ateisti, narodnjaci i zabavnjaci, patriote i izdajnici, monarhisti i republikanci, vaši ili naši, moji i tvoji, Srbi su se, čini se, oduvijek, voljeli dijeliti, a podjele su, po svemu sudeći, duševna hrana, pogotovo onda kad one izistinske hrane zafali, pa krčećih stomaka, spetljanih crijeva u agoniji gladi tada najglasnije vičemo parole, valjda u inat samim sebi. Ipak, od svih podjela, ona na četnike i partizane je, bez konkurencije, nosilac laskavog priznanja NADPODJELA (a možda i NADPODVALA) vijeka (a možda i milenijuma).
Udruženje boraca jugoslovenske vojske u otadžbini iz Trebinja juče je u Gradskom parku održalo protest naslovljen ”Stop podjelama”. Od zaustavljanja podjela ostao je samo naslov jer retorikom se nije odmaklo dalje od klasičnog kafanskog prepucavanja o našim i vašim, ovakvim i onakvim. Da se razumijemo na početku, i ona druga strana kad apeluje na zaustavljanje podjela zapravo i dalje insistira na podjelama. Podjele, bar one vezane za četnike i partizane, neće prestati dok god ne prestanu priče o četnicima i partizanima, a čini se da će se one još dugo, dugo prenositi sa koljena na koljeno. Teško je u ovom sukobu, skoro pa vjekovnom, izaći u susret jednim i drugim a da istovremeno obje strane budu zadovoljne. Juče je na protestu, koji je okupio osamdesetak ljudi, poručeno da biste narodnih heroja iz Gradskog parka u Trebinju moraju biti sklonjene i postavljene u posebnoj prostoriji koja će biti napravljena za tu svrhu, a sporna je i spomen ploča na ulazu u Stari grad, postavljena 1951. godine, koja je restaurirana nedavno. U više navrata su se određeni učesnici narodnooslobodilačke borbe nazivali krvolocima, a moglo se čuti i to da je 99% partizana bilo časno i pošteno. S druge strane, Gradski odbor Socijalističke partije Trebinje oglasio se saopštenjem u kojem se navodi da su oni spremni na dijalog i toleranciju, istakavši vanljudsku borbu i napore partizanskih odreda u Drugom svjetskom ratu, te da je zahtjev za premještanje spomen ploče i bista narodnih heroja apsolutno neprihvatljiv. Iako se sa obje strane apeluje na toleranciju i razgovor, jasno je da do razgovora/dogovora a pogotovo prevazilaženja ovih ideoloških sukoba neće doći.
Da neko sa strane, potpuno neupućen u sveukupno stanje i teškoće kojima je prosječan Srbin svakodnevno izložen, vidi da se ovdašnji ljudi najostrašćenije sukobljavaju po pitanju četnika i partizana, pitanju starom sedamdeset i više godina, rekao bi da smo mi jedan sasvim srećan i ispunjen narod. Sve nam je potaman, samo još da se razjasnimo po pitanju četnika i partizana. Samo još to i ništa više.
Tema jeste osjetljiva, reklo bi se i preosjetljiva. Vremenska distanca od 70 i kusur godina ovdje ne igra nikakvu ulogu. Štaviše, vremenska distanca izgleda samo dodatno podriva sukobe. Brana Crnčević onomad napisa da ”Sposoban čovek odlazi u četnike a vraća se iz partizana”, a ova misao, dijametralno suprotna, može se upotrijebiti i za kraj devedesetih godina prošlog vijeka, kada su mnogi ”partizani” preko noći postali ”četnici”. Svako vrijeme nosi svoje breme, pa je tako do posljednjeg rata bilo popularno kod djece, u igri ratovanja ili ”ta-ta” biti partizan, da bi se stvari gotovo preko noći okrenule pa su momčići odrastali devedesetih godina prošlog vijeka radije išli u ”četnike”. Nerijetko pitanje u tom ratnom odrastanju bilo je i : Je l’ ti đed bio četnik ili partizan? U mojoj familiji bilo je i jednih i drugih pa sam se, priznajem, često osjećao kao dijete razvedenih roditelja iz propalog miješanog braka ili vanbračne zajednice. Plašim se da će se ovdje još vijekovima postavljati to pitanje koje se znalo naći i u tada popularnim leksikonima… Čini se da partizanski potomci više mrze četnike no Hitlera isto kao što četnički potomci više mrze partizane negoli (ne)popularnog Hiću. Valjda po onoj staroj ”Samo jaši, svi smo naši”. Kojim god pripadali moji preci, znam da sam vaspitavan u antifašističkom duhu i da ću vječno ostati protivnik fašizma i nus pojava ove, vjerovatno najveće pošasti koja je zadesila čovječanstvo.
No, vratimo se povodu ovog teksta. Protest kao protest je potpuno legitiman način da se izrazi nezadovoljstvo bilo čime, pa tako i spomen pločom postavljenom prije ravno 67 godina. Ploča je, doduše, u međuvremenu izbledjela, pa je nedavno identičnim pismom, fontom i stilom podebljana. Sporne su i biste narodnih heroja ili tzv. narodnih ”heroja” od kojih su dvije već ”obezglavljene” (biste Vlada Šegrta i Dragice Pravice, koji su u ”nepartizanskim” krugovima ovog kraja i najozloglašenije ličnosti). Navedeno je i da se protiv spomenika palim borcima nema ništa, jer su tu pokopani brojni časni ljudi, te kako je u partizanskim odredima bilo preko 99% časnih ljudi. Dakle, sporni su likovi i djelo njih 1%. Apsolutno ne želim opravdavati nijedan zločin gdje god da se dogodio, ali nemamo li preča posla od, na ovaj način, bavljenja problemom četnika i partizana? Ako se govori o zaustavljanju podjela, onda se sa obje ”zaraćene” strane mora, u sportskom žargonu rečeno, spustiti lopta na zemlju, pružiti ruku protivniku i napustiti meč. Dugo je i trajao taj meč. Međutim, ova utakmica neće završiti bez produžetaka, ko zna kojih po redu, a doći će do još bezbroj smjena generacija. Čini se da je svaka generacija ”talentovanija” od prethodne. A pitanje ostaje isto: Je li ti deda bio četnik ili partizan?! Hoće li ovo potrajati sve dok neki klinac ne odgovori: Nemam pojma, deda mi je 1994. godište ili će i tada trajati jer deda je deda i tačno se zna na šta se pitanje odnosi (deda je, podrazumijeva se i askurđel i kurlebalo i sudepač pa sve do bijelog orla).
Na samom skupu, među okupljenima se došaptavalo kako ”sve to treba macom porušiti”, ili ”goniti na Tjentište pa neka ih tamo gledaju”, a nakon skupa od očigledno neistomišljenika, moglo se čuti ”šta će oni mijenjati istoriju i rušiti, onda treba cijeli Stari grad srušiti jer su ga gradili Turci ili srušiti sve ono što su gradili Austraougari” i ”okupila se šaka jada” i tako dalje. Sve to potvrđuje da je među narodom još uvijek itekako prisutna ova nadpodjela ili podjela svih podjela.
Krvoloci su krvoloci, bez obzira kojem narodu, religiji i ideologiji pripadaju. Krvoloke, kojim god ideologijama oni pripadali, tako treba i tretirati, kao krvoloke i nikako drugačije. Ali o ovim stvarima potrebno je dati nepristrasan sud te suditi onako kako nije suđeno mnogim političkim protivnicima komunističke Jugoslavije, od kojih je vjerovatno najpoznatiji Dragoljub Draža Mihailović. Da bi se na ovaj sukob konačno stavila tačka, potrebno je očigledno ono što se ovdje nikad neće dogoditi, a to je nepristrasnost. Kako i biti nepristrasan a pripadati izuzetno (pri)strasnom narodu?
U pomenutom saopštenju Gradskog odbora Socijalističke partije Trebinje, između ostalog se navodi:
”U tom i u drugim slučajevima vezanim za našu istoriju, treba da se bave i svoj sud da daju ljudi iz struke i nauke, a nikako nekompetentni i nedobronamjerni pojedinci kojima je jedini cilj politizovanje prošlosti i sadašnjosti iz koga bi izvukli samo ličnu korist, a nikako saznavanje prave istine i činjenica koje su dovele do tragičnih i krvavih sukoba toga vremena…”
Jasno je da i iz ovog segmenta saopštenja na vidjelo dolazi upravo ona retorika koja ne može dovesti do pomirenja ili bar prividnog pomirenja četnika i partizana. Iako ovom pasusu prethodi mirotvorački dio koji kaže: ”Uvažavajući određene istorijske činjenice koje se tiču događanja na našim prostorima u toku Drugog svjetskog rata, te stradanja vrlo često i nevinih ljudi, sa svoje strane odlučno osuđujemo svaki zločin koji je počinio bilo ko, u ime bilo koga i u ime bilo čega”, već sljedećim, gorenavedenim tumačenjem da sud neće i ne mogu donositi nekompetentni i nedobronamjerni pojedinci, jasno je da se sukobu ne nazire kraj.
A šta je dobar primjer prevazilaženja sukoba i podjela i ima li ga uopšte? Ima i to jako blizu, tačnije u selu Baljci kraj Bileće. Mještani ovog sela, najvećeg u bilećkom kraju, izgradnjom tri spomenika, jedan uz drugi, kojima su se odužili svim žrtvama posljednja tri rata (Prvi i Drugi svjetski rat i posljednji odbrambeno – otadžbinski rat), uklesavši imena svih stradalih, bez obzira na vojnu i ideološku pripadnost. Mještani ovog sela su prije nešto više od godinu dana, otvaranjem ovog obilježja dali fenomenalan primjer i putokaz kako prevazići podjele i odati počast svim stradalim jer žrtve su žrtve, a zločinci su zločinci.
U cilju tog pomirenja ili prevazilaženja razlika očekivano je bilo da se na jučerašnjem protestu pojave i nadležni organi Grada Trebinja, te dijalogom pokušaju pomiriti stavove, tim prije jer su direktno prozvani povodom obnavljanja sporne spomen ploče.
Ukoliko se nastavi sa ovakvim i sličnim inicijativama, nema sumnje da će se oni sa druge strane (čitaj partizani) okupiti i negodovati povodom najavljenog spomenika pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini i nevinim civilnim žrtvama. Jer ako se, između redova, na protestu moglo čuti da se biste otjeraju na Tjentište, onda je za očekivati da ovi drugi ovim prvim poruče da spomenik nose na Ravnu goru. Iz inata će se onda roditi novi sukobi, a sukobi ne vode nikuda, odnosno vode do najbliže ambasade ili konzulata, pa nije nerealno očekivati da će u jednom momentu ovdje ostati samo ”četnici” i ”partizani”, koji će ”na šake” odlučiti pobjednika. A pobjednik ne dobija ništa ili vrlo malo. Ono malo što je u ostrašćenim sukobima puno, ali i dalje je malo, gotovo ništavno. Uz pomenute četnike i partizane ovdje će ostati i poneki Kinez koji će zadovoljno trljati ruke vičući: Putnicki kofeli tlideset malaka, jos malo pa nestalo! Ukoliko se i oni ne opredijele za četnike ili partizane pa daju svoj doprinos u ”prijateljskoj” razmjeni udaraca. I tako dok nam krče crijeva, spetljavajući se u čvor koji vjerovatno najviše podsjeća na onaj ”ručni” šipak, dijelićemo se još godinama, vijekovima, porodice će propadati, otuđivati se, odumirati, dok nas neka mudra glava konačno ne pokopa pod jedan spomenik. Možda baš neko iz sela Baljci…
Igor Svrdlin
