“Umjesto da na izborima biramo odbornika kome ćemo narednih 1.450 dana ‘zagorčavati’ život pitanjima šta namjerava da uradi u ovom naselju ili onoj ulici, mi ih puštamo da rade šta hoće”, kaže za MH banjalučki aktivista Tihomir Dakić iz Centra za životnu sredinu.
Ovaj profesor fizičkog vaspitanja sa bogatim “građanskim” CV-jem i širokim opsegom interesovanja, volonter, glumac, brdski biciklista i turistički vodič za Banju Luku smatra da je krajnje vrijeme da na izborima počnemo da kažnjavamo neodgovorne predstavnike vlasti:
“Građani vrlo često kažu: Ja nemam za koga da glasam. I ja isto pomislim kad vidim glasački listić. No, vodim se idejom da treba kažnjavati one koji nisu ništa uradili, a dati šansu nekome koga još nismo vidjeli na djelu. Ima građana koji misle da će neko ko je bio na vlasti deset ili dvadeset godina prestati da krade, da se zadovoljio. To je zabluda. Neko ko je tako postao milioner, on ide dalje, hoće da bude milijarder. Nikad nije dovoljno. Na izborima treba da glasamo za onoga koga ćemo već sedmi dan pitati šta će biti sa onom zelenom površinom ili kad će napraviti park. Problem sa građanima je što potroše pet minuta da glasaju za nekoga, pa ga narednih 1.450 dana puštaju da radi šta hoće. Suština je što mi između izbornog procesa spavamo. A oni rade. Za sebe, prije svega.”
Zaljubljenik u brdski biciklizam, Dakić svoj hobi koristi da ilustruje životnu filozofiju koju slijedi: “Sam život je kao vožnja bicikla. Morate okretati pedale da biste se kretali. Ono što je žalosno je da mnogi sjede na biciklu, ali ne “pedalaju”. Odnos prema javnom je nešto što je nakom rata prepušten onima koji nemaju dobre namjere. Dve su tu paralelne borbe, dva nastojanja, a to je suprotstavljanje lošem upravljanju javnim dobrima, a druga suprotstavljanje inertnom odnosu, našoj lenjosti da uradimo nešto za opšte dobro koja je prisutna posle 90-tih.
U BL je to, ipak, lakše nego u malim sredinama, ljudi se polako udružuju u građanske inicijative. Opet, povezanost sa velikim centrima vam daje veće mogućnosti, ako ništa drugo, spoznaju da je „normalno“ raditi za opšte dobro. Što je rekao Damir Nikšić, znamo gdje smo, znamo šta smo, ali ne znamo kad smo. To je, u stvari, veliki problem ljudi što ne znaju u kom vremenu žive. Neki su u prošlosti drugog svjetskog rata, neki su u vremenu Turaka, neki u kraljevini. Ukratko, najmanje ih je koji se fokusiraju na danas i sutra u kome treba da žive i čemu treba da poklone pažnju.”
Potpuno odvojene, jedna u Banjoj Luci, a druga u Beogradu, dvije građanske inicijative su uspjele da okupe veliki broj ljudi. Jedna je borba za očuvanje parka Borik i Rekreativne zone Banja Luka, a druga je “Ne da(vi)mo Beograd”. Iako su obje manje-više ignorisane kako od zvaničnih vlasti, tako i od zvaničnih medija, ipak su postigle rezultate koji građanima šalju jasan signal da okupljanje oko zajedničke ideje predstavlja snagu koja može da zabrine, ako ne i ugrozi političare u svojim sinekurama. Zajednički imenitelj obje inicijative, slaže se Dakić, je insistiranje da se opšti ili javni interes stavi iznad ličnog i prognozira da će budućnost na ovim prostorima obiljležiti buđenje građanske svijesti:
U stvari, prva inicijativa je bila ‘Park je naš’ koja je bila vezana za nelegalnu izgradnju objekta kuma Mileta Radišića koji, iako trenutno u zatvoru, redovno posjećuje dom svoj u Banja Luci. Dakle, 100 dana su građani, od njih nekoliko stotina, do nekoliko hiljada, svaki dan šetali i na građanski, miran način, pokazivali šta misle o toj izgradnji. Na samom početku smo vidjeli šta i ko stoji iza toga. Znali smo da će objekat biti izgrađen, na ovaj ili onaj način, ali ono što je mnogo bitnije je proces koji je započet, a to je oslobađanje straha od policije i od administracije. Sve su to državni ili gradski službenici koje mi plaćamo. Kao što očekujemo na pijaci ili u restoranu dobru uslugu i negodujemo ukoliko je nema, tako treba da se odnosimo i prema državnim službenicima. Ove inicijative su otvorile i proširile društveni prostor. Tako su se građani Borika izborili da umjesto crkve, zadrže igralište što je u interesu većine. Kada je u pitanju ‘Rekreativna zona Banja Luka’, gradska vlast je zbog nečijeg ličnog interesa htjela da pusti saobraćaj, ali smo uspeli da to spriječimo. Rezultati su sve bolji, ljudi se sve više piključuju i ide sve naprijed. Mi smo, recimo, ne samo zaustavili saobraćaj, nego smo mobilijarom i opremili rekreativnu zonu u koju u proteklih deset godina gradska uprava nije ulagala.”
Stvarnost BiH se nalazi u manjim mjestima koja trebaju razvitak kako bi ljudi ovdje našli svoj interes da žive i, samim tim bi se smanjio odliv stanovništva, tvrdi Dakić: “U posljednjih deset godina smo anestezirani mnogobrojnim TV kanalima, serijama, kladionicama, raznoraznim farmama. Tako građanima prolazi vrijeme, a u komšiji vide krivca što ništa nisu uradili u životu. “Mi radimo šta hoćemo dok vi spavate” deviza je aktuelne politike na svim nivoma kojoj nije u interesu da to mijenja. Idealno stanje za upravljanje masama od strane neobrazovanih ili poluobrazovanih pojedinaca koji vode institucije.”
Dakić kaže da je na svakom pojedincu da izabere kako će da djeluje, da li iznutra ili spolja: “Prvi je naizgled lakši, ali mislim da na oba polja treba da se deluje. Imam puno poznanika koji su rekli sebi: Ući ću u politiku ili administraciju, svejedno, pa ću promeniti sistem iznutra. Nisam hteo da ih obeshrabrim, ali mislim da pre svega moraju da budu svesni i odgovorni građani, pa da sa “građanskim CV-jem” iza sebe deluju u instituciji ili stranci. Mislim da ljudi polako shvataju da se treba uključivati i formirati građanske opcije koje će delovati na političkom planu. S obzirom sda imamo preko 45% stanovništva koje apstinira na izborima, pravo je pitanje kako njih animirati da glasaju.”
Milanka Kovačević
