Avdić za DW: “Ako me žele likvidirati niko me ne može spasiti”

“Imamo problem što su prijetnje sve češće i ne stižemo da ih objavljujemo svakodnevno jer ćemo mi onda postati tema umjesto onih o kojima pišemo”, kaže novinar Žurnala Avdo Avdić.

DW: Gospodine Avdić, osjećate li se sigurnim u BiH kada je riječ o obavljanju Vašeg novinarskog posla?

Avdić: Većina građana BiH se osjeća nesigurnim, pa se i ja osjećam nesigurnim prvo kao građanin BiH, a tek onda kao novinar. Uopšte ne ističem da su novinari nešto posebno nesigurni, jer je ovdje ugroženo 90 posto građana.

Pitam Vas to s obzirom na prijetnje koje ste primili u posljednje vrijeme. Koliko ih je bilo i koje su, po Vašem mišljenju, posebno opasne?

Prijetnje primamo svakodnevno. Međutim objavljujemo samo one ozbiljne.

Koje shvatate kao ozbiljne?

Imamo problem što i te ozbiljne postaju sve češće, pa onda ne možemo sve to objavljumo, jer bismo onda mi postati tema, umjesto onih o kojima pišemo.

Kako razlikujete ozbiljne od neozbiljnih? Prijetnja je prijetnja.

Prijetnja jeste prijetnja. Međutim ako vam zaprijete osobe koje su već počinile krivična djela ubistva ili osobe koje se dovode u vezu sa velikim narko kartelima u svijetu onda to morate shvatiti puno ozbiljnije od toga kada vam neki, možemo reći, opravdamo frustrirani građanin ove zemlje napiše nešto na Facebooku ili Twitteru jer se ne slaže sa vama.

Jedna od prijetnji, koje ste objavili u javnosti, je stigla od ljudi koje upravo dovodite u vezu sa narko kartelima. Jeste li dobili zaštitu bosanskoheregovačkih vlasti?

Prvo ne dovodim ja te osobe u vezu sa drogom, njih dovode policijske agencije i pravosudne institucije iz mnogo ozbiljnijih zemalja od BiH, dakle iz Nizozemske, Španije, Slovenije i naravno američka DEA koja je radila istragu i koja je prva dostavila informacije nizozemskom pravosuđu o narko-kartelu Tito i Dino. To je jedna stvar. Mnogo je institucija, što domaćih što međunarodnih, tražilo od bh. policijskih i pravosudnih institucija da me zaštite. Istina, i danas sam bez policijske zaštite, ali ne zato što mi je niko nije ponudio već zato što mislim da me nikakva policijska zaštita ne može spasiti ukoliko postoje ozbiljne namjere da me se likvidira. Naravno samo sam u saradnji sa nekim policijskim agencijama u BiH podigao taj stepen opreza, ali neposrednu zaštitu nisam uzeo.

Vi navodite da je narko kartel Tito i Dino, o kojem ste pisali, jedan od 50 najjačih u svijetu. Novinari poput Roberta Saviana ili Anabele Hernandez, koji su pisali o velikim narko kartelima, imaju 24-satnu policijsku zaštitu. Zašto Vi onda niste prihvatili zaštitu?

Vjerovatno su prijetnje koje su oni dobili ozbiljnije od onih koje sam ja dobio. Ja svoje prijetnje ne smatram neozbiljnim, ali vjerovatno su prijetnje koje su oni dobili mnogo ozbiljnije.

Nekako u isto vrijeme sa ovim prijetnjama od ljudi koji se, kako ste rekli, u nekoliko zemalja dovode u vezu sa trgovinom drogom, na redakciju Žurnala je stiglo pismo sa prstenom haubičke granate, adresirano na Vas i kolegu Amarilda Gutića, na poleđini pošiljke je pisalo Pretis Vogošća. Šta su uradile nadležne bh. službe po ovom pitanju? Je li se zvanično oglasio neko iz Pretisa do sada ovim povodom?

Niko se nije zvanično oglasio. Nisu ništa poduzeli, iako je samom objavom njima već postalo jasno da je neko počinio krivično djelo. A to je krivično djelo prijetnje, ustvari to je ugrožavanje sigurnosti prema Krivičnom zakonu BiH. Znači oni su već imali dokaz koji smo mi objavili i nisu poduzeli ništa. Ali institucije nisu poduzele ništa iz razloga, što ja mislim u ovom konkretnom slučaju, kada je u pitanju taj prsten od granate, da institucije stoje iza ove prijetnje. Kolega Amarildo Gutić i ja smo nekoliko puta pisali o kriminalu unutar Pretisa s kojim je povezan aktualni federalni premijer Fadil Novalić i njegov ministar industrije i rudarstva i energetike Nermin Džindić. Mi smo pisali o načinu na koji iznose novac iz te firme koja, između ostalog, proizvodi haubičke granate. I nakon serije tih naših tekstova na adresu redakcije je stigao prsten haubičke granate.

Vi ste često u centru pažnje zbog onoga što pišete, brojne afere su nastale nakon Vaših tekstova. Jeste li generalno zadovoljni reakcijom nadležnih službi na ono što objavite?

Ovdje ne postoje reakcije nadležnih službi ako govorimo o reakcijama na koje Vi mislite i koje bi bile očekivane u svakoj normalnoj državi. Dakle ovdje ne postoje reakcije takve prirode. Ovdje ne postoji reakcija da će neko biti razriješen s dužnosti, smijenjen ili uhapšen zbog naših tekstova. Ovdje postoje reakcije da uglavnom institucije u BiH počinu istraživati mene i moje kolege tragajući za našim izvorima, tragajući za onim osobama koje nama dostavljaju informacije o kriminalu unutar institucija BiH.

Kada je koleginica Azra Omerović pisala priču o diplomama ona je morala ići u Tužilaštvo BiH da je državni tužilac specijaliziran za slučajeve koje treba zataškati Oleg Čavka ispituje ko su joj izvori i na koji način je razotkrila priču. Kada sam ja objavio slučaj SOA, u koji je umiješana Hrvatska obavještajna služba, također sam morao ići odgovarati na pitanja ko su bili moji izvori. Dakle svaki put kada mi nešto objavimo institucije nas pozivaju da mi ispričamo ko su nam izvori i odakle nam informacije. Nikada ne provjeravaju naša saznjanja ili objave.

Azra Omerović i Avdo Avdić: Priznanje Fondacije Duško Jovanović za istraživačko novinarstvo

Iako Vaš Zakon o slobodnom pristupu informacijama BiH  štiti od toga da ne otkrivate izvore.

Gledajte Zakon o slobodnom pristupu informacijama se može odnosti isključivo na informacije za koje institucije procijene da su od javnog značaja. A mi nastojimo da objavimo informacije čije objavljivanje nije u interesu institucija. Znači tada nastaje problem. Međutim Zakon o krivičnom postupku BiH, a imate ga i na entitetskim nivoima, propisao je decidno da se novinar ne može saslušati u svrhu zaštite izvora informacija. Dakle unatoč tim jasnim zakonskim odredbama pravosudne institucije nas saslušavaju.

Gospodine Avdić, štite Vas, odnosno pružaju Vam podršku, lokalna udruženja novinara, posljednji put su reagirali Reporteri bez granica, OSCE, brojne druge organizacije, novinari svjetskih medija Vam se obraćaju za pomoć i razmjenu informacija, međutim postoje kolege, a i neki zvaničnici koji dovode u pitanje Vaš kredibilitet. Kako to tumačite?

U BiH, naročito u Sarajevu imate prividnu medijsku slobodu. Dakle, postoji mnogo medija koji objavljuju sve o nekima, ali vrlo malo medija koji objavljuju sve o svima. Sada to govorim prevashodno za Sarajevo. U Republici Srpskoj je to jasno polarizirano – postoje mediji koji rade za opoziciju i oni koji rade za vlast. Pošto u Sarajevu postoji jako puno političkih partija onda svaka politička partija ima svoje medije, koji forsiraju određene stvari o određenim osobama, ali vrlo malo medija koji objavljuju sve o svima. I ukoliko počnete da objavljujete o jednoj određenoj grupaciji i ako ste jučer objavljivali o nekoj trećoj grupaciji naravno da ćete se naći na udaru medija koji su u njihovom vlasništvu i oni će pokušati da vas diskreditiraju.

Ja nemam nikakav problem da neko objavi sve što eventualno ima o meni. Nemam nikakav problem da objavim svaki dokaz u vezi sa mojim eventualnim nezakonitim postupanjima, ali ako uzmete analizu vidjet ćete da se kako mi objavimo koju priču uvijek preisputuju naši izvori i naše namjere, a ne preispituju se nikada naši navodi i to je ono što je dobro jer naše navode niko ne osporava. Znači oni pokušavaju samo da uklone naše saradnike ili da uklone naše izvore. Novinar i treba biti neko čiji su navodi nesporni.

Kada smo kod kredibiliteta, njega je u Vašem slučaju jednom prilikom doveo u pitanje ruski ambasador u BiH. Vi ste bili među prvima koji su pisali o ruskom utjecaju u BiH. Neki su na početku odbacivali ono što ste pisali o ovoj temi, u međuvremenu Vaša istraživanja koriste ugledni svjetski mediji kada pišu o Rusiji. Koliki je, prema Vašim istraživanjima, ruski utjecaj u BiH i regionu?

Neki su odbacivali tada, ali neki i danas odbacuju naše informacije o ruskom uticaju u BiH. Istina, nije problem što to ne zanima “obične građane”, problem je što zvaničnici u BiH, koji sebe smatraju probosanskim i prozapadnim političarima, ignorišu ovaj veliki problem. I ovi međunarodni eksperti pričaju o ruskim fake news – lažnim ruskim vijestima, ali ignorišu da Rusi u BiH, a dijelom Hrvatskoj i Srbiji, kontrolišu državne institucije.

Neki smatraju da je cijela priča o ruskom utjecaju ipak prenapuhana. Slažete li se?

Bojim se da je ova priča minimizirana, a ne prenapuhana.

Spomenuli ste aferu o diplomama. Ona je izazvala i veliki interes njemačkih medija. Šta je epilog ove afere? Nedavno je pokrenuta akcija „Pero” u okviru koje je uhapšeno 20 osoba, od kojih je deset zadržano u pritvoru a koja se odnosi na falsificirane diplome u BiH. Je li to dovoljno?

Tu se krenulo u dva pravca nakon naše priče o diplomama. Prvo su institucije napravile predstavu za javnost kada su počele vršiti provjeru lažnih diploma. Lažna diploma je uglavnom falsifikovana diploma. Međutim lažnu diplomu treba razlikovati od nezakonito stečene diplome. Lažnu diplomu možete steći bilo gdje i kupiti da je neko krivotvori.

Međutim diplomu nezakonito možete steći i onda kada imate podršku školske institucije koja vam izdaje tu diplomu. Znači ovo što su radile državne institucije BiH provjeravajući svoje zaposlenike ili diplome svojih zaposlenika je u suštini bilo samo bacanje prašine u oči građanima BiH jer su oni procesuirali samo one koji su kupili falsifikovane diplome ali nisu ušli tamo gdje je izvor problema a to je u školskim ustanovama gdje vlada obrazovna mafija. To je jedna stvar.

Druga stvar: ova akcija Tužilaštva Unsko-sanskog kantona je po mom mišljenu u redu. Oni su krenuli na izvor problema, a taj izvor je bio u tim školskim i visokoškolskim ustanovama i vlasnicima tih školskih ustanova i oni su u okviru svojih nadležnosti uspjeli dokumentovati da su škole te koje su izdavale nezakonito diplome. To je ispravno. Međutim državno tužilaštvo ne reagira.

Šta to konkretno znači? Mogu li i ubuduće dolaziti osobe sa lažnom ili nezakonito stečenom diplomom na rad u Njemačku?

Apsolutno mogu jer izvor problema nije uklonjen. Pravosudne institucije BiH nemaju hrabrosti da uđu u te obrazovne institucije kako bi razriješili ili dokumentovali kriminal.

Autor